Most i Hrvatski suverenisti, Domovinski pokret i Dom i nacionalno okupljanje, Drito i tvrda frakcija HDZ-a: desnih stranaka ne manjka. No u medijskim pokušajima razvrstavanja uglavnom nailazimo na analize sposobnosti stranačkih vođa te manevara poduzetih u sklopu dnevno-političkog kalkuliranja i strateškog pozicioniranja.
Analize ideologija i idejnih temelja bitno su rjeđe. Stoga je zanimljiv novi znanstveni rad profesora zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Steve Đuraškovića “Putanja ideja hrvatske radikalne desnice nakon 2000.: od antikomunizma do antiliberalizma”, objavljen na engleskom u časopisu European Politics and Society, u izdanju ugledne kuće Routledge. Time ovaj politolog nastavlja važan i vrijedan rad mapiranja pejzaža ideja hrvatske desnice, kao i transmisije tih ideja u političko polje. Isplati se pročitati Đuraškovićev prethodni članak, dostupan na hrvatskom jeziku te naslovljen “Županovljeva neželjena djeca: ideološko približavanje neoliberala i kršćanske radikalne desnice u Hrvatskoj”.
U novom radu autor koristi tipologiju u skladu s kojom se “ekstremna desnica” od radikalne razlikuje po odnosu prema demokraciji. Prva odbacuje liberalni konstitucionalizam i trodiobu vlasti, dok radikalna struja osporava liberalne vrijednosti, ali prihvaća institucionalne i proceduralne aspekte liberalne demokracije; “ekstremna desnica je antiliberalna i antidemokratska, dok je radikalna primarno antiliberalna”.
Uzroke današnjeg hrvatskog antiliberalizma Đurašković pronalazi u HDZ-ovom pomicanju ka centru u posttuđmanovskom periodu, što je uz potporu lijevog centra omogućilo konsenzus utemeljen na liberalnoj demokraciji, ljudskim pravima i slobodnom tržištu, kao i pristupanje NATO-u i Europskoj uniji. Katolička crkva nije bila sretna zakonodavnim reformama usmjerenim prema rodnoj i spolnoj ravnopravnosti, no nije im se otvoreno suprotstavila, vidjevši u priključenju zapadnim integracijama konačan odlazak zemlje s Balkana.
Nakon 2013. i pristupanja EU rasplamsavaju se kulturni ratovi. Oni su već trajali u drugim postkomunističkim zemljama, u kojima su antiliberalni intelektualci rodnu politiku Bruxellesa proglasili kulturnom kolonizacijom. Kao odgovor na navodnu izdaju društva od strane bivših komunista i liberalnih tranzicijskih elita, te na rastuću i po društvenu koheziju opasnu socijalnu nejednakost, desni intelektualci su ponudili suverenizam, državnu intervenciju u privredu, majoritarnu demokraciju i etnonacionalizam, smatrajući kršćanstvo i heteroseksualnu obitelj osnovom društvenog i moralnog poretka.
Đurašković referendum kojim je udruga U ime obitelji uspjela ubaciti u Ustav definiciju braka kao zajednice muškarca i žene smatra “prijelomnom točkom u politizaciji roda i seksualnosti u hrvatskom javnom diskursu”. Ipak, iako se već i tada itekako govorilo o “rodnoj ideologiji”, “kulturi smrti” i “antropološkoj revoluciji” koju EU navodno nastoji provesti, u središtu sukoba još je uvijek odnos prema prošlosti. HDZ je pod Tomislavom Karamarkom preuzeo do tada marginalni diskurs o potrebi suprotstavljanja “djeci komunista”.
U tom projektu zdušno su sudjelovali desni intelektualci, koji su demontiranje navodne prevlasti komunističkih elita zagovarali napadajući Tuđmanov koncept pomirbe. Dekomunizaciju je snažno zagovarao povjesničar Ivo Banac, inzistirajući kako je za društveni napredak nužno prokazati komunističke zločine i navodno iluzorno blagostanje iz vremena socijalizma.
Davor Marijan i Stipe Kljajić s Hrvatskog instituta za povijest radikalizirali su paradigmu, prikazujući Titovu Jugoslaviju kao najzločinačkiji komunistički režim nakon sovjetskog te zastupajući potrebu lustracije po uzoru na Češku.
Zlatko Hasanbegović, historičar s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, fanatično je zagovarao brisanje antifašizma od preambule Ustava do gradskih ulica. Povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak je pak planiranu kurikularnu reformu opisao kao šuvarovsku “tempiranu bombu”.
No vezu komunizma i liberalizma iz desne je perspektive temeljitije elaborirao Jure Vujić. Prema pročelniku Odjela za politologiju Matice hrvatske, komentatoru Vijenca te autoru niza knjiga, ljudska su prava alat globalističkog neoliberalizma namijenjen razaranju nacije, morala i države blagostanja.
Vujić se zalaže za “treći put” – nacionalni konzervativizam povezan s lijevim ekonomskim politikama, dakle za direktnu demokraciju nasuprot partijskim oligarhijama, nacionalizaciju važnih privrednih sektora, reindustrijalizaciju, državni intervencionizam, gospodarsku i monetarnu samostalnost, “revaloriziranje modela države-nacije nasuprot globalnom internacionalizmu”.
Sličnu je platformu bitno uspješnije promicao Nino Raspudić, posvetivši se dekonstrukciji prevladavajućih dihotomija, ističući da su lijevo-liberalne i umjereno desne elite u savezu protiv “običnih građana”. On je bio i među ranim euroskepticima, tvrdeći da se istočne Europljane tretira kolonijalno, kao primitivce koja treba prosvjećivati.
Drugačiju agendu zastupaju autori koji tradicionalizam spajaju sa zagovaranjem slobode poduzetništva i tržišta. Pionir te struje je filozof Neven Sesardić, no mnogo važnijima ispostavit će se Stjepo Bartulica i Vice Batarelo. Prema ovim povratnicima iz inozemstva i osnivačima think tanka Centra za obnovu kulture, osnove slobodnog društva su niski porezi, poštena konkurencija te kultura koja štiti život, brak i tradicionalnu obitelj.
Doktor političke filozofije, profesor Hrvatskog katoličkog sveučilišta i član Opus Deija, Bartulica tvrdi da religioznost mora biti obavezna za sve. Naslanjujući se na britanskog povjesničara Christophera Dawsona, on u potpunosti odbacuje sekularnu modernističku misao. Usvojio je neoliberalizam Friedricha von Hayeka i Miltona Friedmana, a pozitivnu sliku države blagostanja među građanima proglasio jednako problematičnom kao i navodnu dominaciju “djece komunizma”.
Desni intelektualci su se nakon 2015. izravno politički angažirali. Kao ministar kulture, Hasanbegović provodi ofenzivu protiv navodne lijeve društvene hegemonije. Bartulica je već bio savjetnik predsjednika Ive Josipovića, a potom je postao i savjetnik premijera Tihomira Oreškovića.
Unutar HDZ-a desnu je opoziciju Andreju Plenkoviću artikulirao Davor Ivo Stier, bivši ministar vanjskih poslova, koji u knjizi “Nova hrvatska paradigma” kritizira europske politike ljudskih prava, kao suprotne kršćanskom naslijeđu.
Raspudić je Istanbulsku konvenciju i Marakešku deklaraciju prikazivao kao napad na demokraciju i volju naroda, dok je prisustvo Titovih slika na zagrebačkim gej paradama objašnjavao tezama poljskog filozofa Ryszarda Legutka o jednakosti komunističkog i liberalnog antropološkog optimizma.
HDZ je napadao kao izdajničku stranku, a krajnju desnicu kritizirao zbog primitivnosti, korupcije i proustaštva. Nastojao je privući i “staru ljevicu”, građane koji teže tradicionalnim vrijednostima i socijalnoj sigurnosti, a koje su socijaldemokrati izdali. Nakon što se Raspudić sa suprugom Marijom Selak Raspudić pridružio Mostu, stranački program je osim borbe protiv “rodne i LGBT ideologije” počeo sadržavati težnje ka direktnoj demokraciji i socijalnoj pravdi.
Nakon što su Nino i Marija Selak Raspudić napustili Most, ona se za predsjednicu države i zagrebačku gradonačelnicu natjecala na antielitističkoj, prosocijalnoj i tradicionalističkoj platformi, izbjegavajući eksplicitno antirodnu i nacionalističku retoriku.
Bartulica i Prosperov Novak priključili su se Domovinskom pokretu. Utjecaj prvog u stranačkom se programu svakako može nazrijeti u tezi o “mentalnom komunizmu, koji je uvijek i u svakoj prigodi protiv privatnog poduzetništva i tržišne ekonomije”. Nakon stranačkog raskola Bartulica se priključio DOMiNO-u.
Hasanbegović i Vujić postali su članovi Hrvatskih suverenista, kojima je Vujić pisao dio programa, zalažući se za “Novi New Deal” te hvaleći “lijevi socijalni suverenizam oslobođen od apatridno-internacionalističkih i antifa diskursa”.
Ukratko, u Hrvatskoj su antiliberalni intelektualci transformirali antijugoslavenski i antisrpski etnonacionalistički narativ, razvijajući dva različita ideološka okvira. Prvi okvir je, u očima njegovih zastupnika, nacionalno otuđenim neoliberalima suprotstavio tradicionaliste koji se bore za socijalnu državu. Drugi okvir je (uže) vrijednosnom liberalizmu suprotstavio smjesu religijskog konzervativizma i zagovaranja slobodnog tržišta. U odnosu na većinu postkomunističkih zemalja, taj drugi okvir je izuzetak, s obzirom da se antiliberali srednje i istočne Europe u pravilu protive i liberalnom progresivizmu i neoliberalizmu, smatrajući da je privatizacija 1990-ih utjecaj komunista pretvorila u ekonomsku moć i potkopala sposobnost države da građanima pruža materijalno i moralno uporište.
Intelektualci su, ističe Đurašković, igrali presudnu ulogu u razvoju antiliberalnih ideja u Hrvatskoj; ponudili su ideološku osnovu agendi partija radikalne desnice osnovanih krajem 2010-ih i doprinijeli njihovom političkom usponu.
Međutim, njihovi dosezi su ostali limitirani: “iako su idejni doprinosi intelektualaca pridonijeli izbornom uspjehu radikalno desnih stranaka, one su kasnije odustale od velikog dijela svojega ideološkog programa u zamjenu za političke pozicije”. To jest, HDZ se kombinacijom korupcije i reputacije “državotvorne stranke” uvelike uspješno suprotstavio radikalno desnim izazivačima.
