Svečanost otvorenja Pelješkog mosta bilo je uprizorenje svega onoga što je Hrvatska bila i što sada jest. Pred našim očima odvijalo se uprizorenje mnoštva pojava, baš kao što se razotkrivalo i mnoštvo onoga što se, kako se to u filozofiji kaže, u pojavi pojavljivalo.
Pelješki most promatram prvenstveno kao snažnu manifestaciju europskog duha koji proizlazi iz nacionalnog identiteta. Nacionalni identitet, odvojen od nekog drugog, univerzalnijeg identiteta, osuđen je na neuspjeh.
Da nije bilo našeg europskog identiteta, naš usamljeni hrvatski identitet bi nas i dalje, baš kao što je to nekoliko puta činio, obmanjivao o započinjanju gradnje mosta. Obmana je bila u funkciji političke kampanje. Politički obmanjivači su nas nekoliko puta obmanjivali prikazujući obmanu kao uspjeh njihovih politika tzv. zaštite nacionalnih interesa.
Izgradnja Pelješkog mosta porazila je sve obmanjivače, baš kao što je porazila i sve današnje zagovornike beživotne ideje o tzv. samodostatnosti naše male države.
Da smo ostali u domeni hermetizma nacionalističkog koncepta politike i države, Pelješkog mosta ne bi bilo, Hrvatska bi bila podijeljena na dva dijela, a na mjestu gdje je sada most, naši bi se suverenisti mogli infantilno brčkati u moru i maštati o metapovijesnoj veličini hrvatstva i hrvatske države.
Ovako smo neke od tih suverenista vidjeli kako, kao dezorijentirani uljezi, sudjeluju na proslavi trijumfa europskog duha u Hrvatskoj. Ovaj trijumf nije konačan, neminovno ćemo i dalje svjedočiti mnogim govorima i mnogim političkim nastojanjima dovođenje u antagonistički odnos hrvatstva i europejstva.
I dalje će, ovi dezorijentirani suverenisti s Pelješkog mosta, smatrati da ne postoji veća o uvreda od te da se nekoga proglasi zagovornikom europskih politika u Hrvatskoj. Suverenizam razara Hrvatsku, to je sada potpuno jasno, ako već do sada nekome nije bilo.
Put Hrvatske je europski put. Taj put nam ništa ne oduzima, on nam, naprotiv, nudi perspektivu jer Hrvatsku izgrađuje i osnažuje kao državu.
Govori o tome kako nas Europa ugrožava i pretvara u poslušnike, te kako od Europe, gotovo hajdučkom metodom, treba uzeti što više novaca i ništa drugo, izdajnički su govori koji razaraju ovu državu.
Hrvatska je europska država, svi državljani Republike Hrvatske ujedno su i državljani Europe. Zbog ovog rastućeg identiteta danas imamo Pelješki most.
Zbog izdajničkog suverenističkog osporavanja europskog identiteta, Pelješki most imamo tek danas i mnogo toga što smo mogli imati, još uvijek nemamo. Suverenističko-nacionalističke politike su uvijek politike izdaje. Dobro je da se na proslavi ovog događaja u pojavi pojavila i dezorijentiranost suverenista.
Građanima Hrvatske jasno je da europejstvo nikada nije bilo i nikada neće biti protiv hrvatstva, ono hrvatstvu omogućava vidljivost i osigurava mu budućnost.
Svečanost otvorenja Pelješkog mosta zapravo je pedagoška lekcija o tome što jesmo i što moramo biti ako želimo opstati – građani Hrvatske i građani Europske unije.
Budući da smo bića u vremenu, od nas ne treba očekivati da se ponašamo kao bića izvan vremena. Zbog toga ništa od onoga što se na ovoj proslavi zbivalo ne osuđujem, iako se sa svime ne slažem.
Ne slažem se prvenstveno s blijedim i neprimjerenim populističkim pseudonacionalističkim zazivima i pozdravljanjima famoznih Hrvata i Hrvatica. Na proslavi su bili građani Hrvatske, Europe i svijeta. Pozdravljanje Hrvatica i Hrvata pripada nacionalističkom mitu i hajdučkom refleksu otimanja, a ne ovoj proslavi.
Ne slažem se ni s dodvorničkim narušavanjem sekularnosti koje je, kako je to primijetio Žarko Puhovski, došlo do izražaja kada su političari došli do predstavnika Katoličke Crkve u liku dubrovačkog biskupa kako bi sudjelovali u blagoslovu ovog Mosta.
Sve dok nam, na stvarnoj i simboličkoj razini, religija određuje svrhu, smisao i stabilnost naših javnih politika, sebi, društvu, državi, ali i religijskim zajednicama ćemo minirati put razvoja.
Bog ne spašava duše mostovima i politikama, a političari se ne bave spasom duša, te, samim time, osim ako se ne radi o krizi vjere biskupa i političkoj krizi političara, izostaje potreba narušavanja temeljnih principa sekularnosti.
Sekularna država nikada ne ide ususret nekoj religijskoj zajednici. Religija je dio društva i ne možemo je negirati, a da ujedno ne negiramo samo društvo. No društvo se ne smije promatrati kao religiji podređena kategorija.
Ne slažem se s ovim, ali to je nešto što ćemo u budućnosti prevladati. Bića smo u vremenu, država smo u vremenu i od nas ne treba očekivati da sada i odmah, nekakvim čudnovatim alkemijskim procesom, nadvladamo sve naše iluzije i ograničenja.
Ako smo htjeli pokazati i religijski identitet našeg društva, bilo bi puno prikladnije da su ovaj Most osim katoličkog svećenika blagoslovili, već ako se blagoslov smatra bitnim, i predstavnici pravoslavne, protestantske, židovske i islamske zajednice. Tako bismo pokazali pluralnost i uključivost našeg društva.
Na ovome moramo raditi. Ne treba se zgražati jer nas zgražanje čini nemoćnima i, u konačnici, pretvara u podržavatelje nepravilnosti koje uočavamo i protiv koje ustajemo.
Naša država je mlada država, traumatizirana mnogim povijesnim i nepovijesnim optikama, kao i pogrešnim poimanjem politike. Politiku doživljavamo kao pobjedu nad neprijateljima umjesto kao mogućnost uređenja javnog života.
Kada sve ovo uzmemo u obzir, proslava je, u odnosu na razinu našeg političkog razvoja, bila izvanredan događaj.
Oni koji svojataju državu kao njihovo feudalno leno, nisu propustili priliku da se dodvoravaju Plenkoviću i iskažu lojalnost njegovom liku i djelu. Ta lojalnost je privremena, neiskrena i beznačajna. Možemo je i moramo je staviti u zagrade kao prodor laži u cjelinu istine.
Pelješkog mosta ćemo se sjećati, njega ćemo koristiti i kada Plenkovića njegovi sadašnji podržavatelji pretvore u antagonističko biće kojega će se, ovi prigodničarski i neiskreni lojalisti bez dostojanstva odbiti sjećati. Laž se zaboravlja i smjenjuje se nekom drugom laži, znaju to dobro naši lojalisti.
Pelješki most je naša istina, on nam, na stvarnoj i simboličkoj razini, pokazuje kako se rast ostvaruje u suradnji uključive različitosti – hrvatske, europske, kineske…
Koliko smo sposobni komunicirati i surađivati s različitima, toliko ćemo biti jaki i u našoj tzv. istosti. Pelješki most je velik događaj, trebalo ga je proslaviti i dobro je da smo ga proslavili, baš kao što je dobro da ćemo u budućnosti proslavljati neke nove događaje. Tada će Pelješki most biti dio naše svakidašnjice.
Što više proslava, to ćemo imati bogatiju, smisleniju, funkcionalniju i kvalitetniju svakidašnjicu. Slaviti ne možemo sami i slaviti ne možemo ako smo reducirani samo na hrvatstvo. Naše europejstvo slavi naše hrvatstvo i naše hrvatstvo uživa u blagodatima našeg europejstva.
