Dok su mediji od prvog rujanskog ponedjeljka izvještavali o prosvjedima nekoliko stotina ljudi protiv postavljanja dvopismenih tabli na zgrade državnih institucija u Vukovaru, poprište onoga što se posljednjih dana doista događalo nije bio samo Vukovar nego cijela Hrvatska. Otpor tome što se događalo nisu pružali vukovarski prosvjednici, nego oni koji se prosvjedima nisu htjeli pridružiti. A događalo se, naime, to da su dobro umrežene i organizirane udarne sile hrvatske desnice, u vidu Katoličke crkve, HDZ-a i njihovih satelitskih udruga, pokrenule još jednu od svojih, sada već prepoznatljivih, koordiniranih akcija protiv vlade Zorana Milanovića.

Prvi put su te sile nastupile protiv zdravstvenog odgoja, drugi put su se kroz inicijativu “U ime obitelji” ispoljile kao sile braka. Sada im je, kao i uoči lokalnih izbora, cilj sabotirati provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a krajnji je cilj održavati živom i potpirivati nacionalističku vatru tijekom cijelog mandata Kukuriku vlade, jer je u glavama HDZ-ovih stratega, na čelu s Tomislavom Karamarkom, inducirani nacionalizam zamišljen kao glavna poluga budućih izbornih nastupa HDZ-a.

Na nacionalizam se, uostalom, svodi smisao postojanja Karamarkove, u svim drugim aspektima političkog djelovanja kompromitirane stranke, tu hrvatska Katolička crkva vidi najjače sredstvo ograđivanja svojeg od tuđeg stada, a braniteljske udruge najbolje opravdanje povlaštenog statusa svojeg članstva. Tim silama, koje su upadljivo bučnije i zabrinutije od građana Vukovara, prvi je zadatak bio demonizirati ćirilicu i uvjeriti javnost kako ona traumatično djeluje na građane, da za njih predstavlja isto što i ponovnu agresiju srpskih snaga na Vukovar, makar je na svim tablama koje su postavljene pisalo “Republika Hrvatska”.

Vrh Crkve izvršio je mobilizaciju čim je popis stanovništva pokazao kako su se u Vukovaru ostvarili uvjeti za provođenje Ustavnog zakona. Kako ne bi bilo dvojbi u kojem smjeru kler i stado trebaju djelovati, u Vukovar je u travnju stigao osobno kardinal Josip Bozanić kako bi još jednom podržao zahtjeve HDZ-a i Stožera za obranu hrvatskog Vukovara da se taj grad izuzme od primjene Ustavnog zakona i proglasi “mjestom posebnog pijeteta”.

“Treba jasno reći da je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih drugih pitanja na koja nisu dani odgovori”, tumačio je i tom prigodom u čemu je problem s ćirilicom, kao što su tumačili i drugi crkveni prvaci.

“Pismo je u konkretnim okolnostima simbol onoga što se događalo i što se još uvijek na prikriven i suptilan način odvija u Vukovaru”, pojašnjavao je u jednoj drugoj prigodi za Vukovar nadležni, đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, inače prvi kojeg je imenovao novi, “progresivni” papa Franjo. Evo kako je Hranić zaokružio misao: “Zato tolika osjetljivost, emocije i napetost oko ćiriličnoga pisma. Treba osjetiti koliko je toga ranjenoga u ljudima Vukovara, koja su to sve razočaranja. I ako se kopa po još uvijek svježim i nezacijeljenim ranama, onda se nameće iskustvo nastavka ratne agresije.”

Nemoguće bi bilo pobrojati na kojim su sve mjestima i u kojim sve prilikama crkvene osobe, od nadbiskupa do običnih svećenika, istupale posljednjih dana s različitim verzijama priče o agresorskom pismu i okrutnoj vlasti koja ga nameće stradalnicima. “Hrvatska vukovarska rana otvara se na križu bešćutnosti političara”, zavapio je kardinal Bozanić u Mariji Bistrici, dok je sisački biskup Vlado Košić bio zadužen za eksplicitne optužbe: Milanovićeva vlada je “brutalna”, “protunarodna”, ona “gazi hrvatski narod”, ona je “na pozicijama srpskih osvajača”. No kako je još u travnju poručio šef Hrvatske biskupske konferencije i zadarski nadbiskup Želimir Puljić, odgovornost je na još nekima: “Bilo bi mi drago kad bi Srbi koji žive u Hrvatskoj i u Vukovaru bili svjesni opasnosti politizacije ovog pitanja, pa sami zatražili odgodu primjene tog dijela zakona.”

Vukovarski su prosvjedi počeli razbijanjem postavljenih tabli, a uskoro su se, ne u Vukovaru nego u različitim dijelovima Hrvatske, počele pojavljivati poruke mržnje prema Srbima, premijeru i ministrima. Napadnute su prostorije Vijeća srpske nacionalne manjine u Splitu, u Zadru su osvanuli plakati s porukom “Ubij Srbina”, a u Mokošici grafit “Srbe u Jasenovac”. U Zagrebu su poruke mržnje ispisane na pravoslavnoj crkvi i razbijen je automobil Srpskog narodnog vijeća. Na ulazu u Dubrovnik postavljen je transparent “Opet će se gusta magla spustiti” s ustaškim simbolima, a na pravoslavnoj crkvi ispisan je grafit “Srbe na vrbe”, uz uvredljivu poruku ministru policije Ranku Ostojiću. Počinitelji su, naravno, ostali anonimni, za razliku od podstrekača.

Dok je crkveni vrh djelovao propagandno, lokalno je diljem zemlje agitiralo niže svećenstvo. U samom Vukovaru za to su zaduženi gvardijan tamošnjega franjevačkog samostana fra Gordan Propadalo i njegova braća, koji ulaze među ljude poručujući da inzistiranje na ćirilici “unosi nemir i razdor među Vukovarce”. Njihova je aktivnost prvih dana prosvjeda bila danonoćna. HDZ je djelovao po istom obrascu, izjave stranačkih prvaka identične su kao biskupske, a lokalni HDZ-ovci, poput kandidata za gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, u direktnom kontaktu pozivali su građane na prosvjede. No ne treba sumnjati da je Karamarkov policijsko-obavještajni tim u vrhu HDZ-a koristio i druge kanale komunikacije.

Kako se Crkva i HDZ ipak ne smiju razotkriti izravnom organizacijom prosvjednih aktivnosti, taj je posao prepušten dijelu braniteljskih udruga, među kojima centralnu ulogu ima Udruga specijalne policije Josipa Klemma. Taj bivši specijalac, a danas bogati i utjecajni vlasnik zaštitarske tvrtke sa 800 zaposlenih i prihodima većim od 80 milijuna kuna godišnje, vrlo se rano uključio u aktivnosti Stožera pod vodstvom vukovarskog branitelja Tomislava Josića, pružajući mu ključnu operativnu i logističku potporu.

Klemm je još za vladavine HDZ-a stekao iskustvo s braniteljskim skupovima, organiziravši koncem 2009. u Karlovcu, kako je bilo naglašeno, “ne prosvjed, nego mirni mimohod potpore” Mihajlu Hrastovu, osuđenom zbog ubojstva 13 zarobljenika na Koranskom mostu, a u Zagrebu mimohod potpore osumnjičenima za zločin u Gruborima, na čelu sa Željkom Sačićem, zamjenikom ratnog zapovjednika Specijalne policije Mladena Markača, inače počasnog predsjednika Klemmove udruge.

Međutim, kada je Sačić početkom 2011. pokrenuo prosvjede protiv HDZ-ove vlade nakon što je temeljem srpske potjernice u Bosni i Hercegovini uhapšen vukovarski branitelj Tihomir Purda, Klemm je svoju udrugu, koja broji oko 5.000 članova, svrstao uz udruge pod kontrolom HDZ-a koje su odbile sudjelovati u Sačićevim aktivnostima. Padom HDZ-a promijenio je krotki odnos prema vlasti, pa je prošle jeseni u potpunosti preoteo državnom protokolu organizaciju dočeka Markača i Ante Gotovine. Početkom ove godine, odmah nakon najava o skorašnjoj primjeni Ustavnog zakona u Vukovaru, organizirao je s Josićem “Prvi sveopći sabor hrvatskih braniteljskih udruga”. Tu je bio dogovoren travanjski prosvjed protiv ćirilice u Zagrebu, koji je službeno prijavila upravo Klemmova udruga.

Policija nije slučajno ispitala Klemma o njegovoj ulozi u organiziranju sadašnjih vukovarskih prosvjeda, kada je prošle srijede priveden u Zagrebu nakon sprovoda Zvonka Bušića, gdje su se on i njegovi ljudi pojavili u uniformama i gdje im se pridružila grupa vukovarskih stožeraša. Prosvjedi u Vukovaru, uza svu agitaciju Crkve i HDZ-a, nisu uspjeli prerasti brojke od nekoliko stotina građana, od kojih je dobar dio u Vukovar stigao izvana. O tome nešto govori i policijski podatak da od petoro aktivista Stožera privedenih prvog dana prosvjeda dvojica imaju adrese u Vinkovcima. Jedan od njih je bio i Stevo Culej, predsjednik vinkovačkog ogranka Klemmove udruge, ali i HDZ-ov vijećnik u Općini Jarmina, koji je u Vukovar došao da bi pozivao okupljene na skidanje novopostavljenih ploča. Sam Klemm se tijekom iste noći pojavio sa stotinjak ljudi pred sjedištem vinkovačke policije i pred kućom državnog odvjetnika, tražeći da se Culeja odmah ispita i pusti na slobodu.

Tu je akciju u subotnjem intervjuu “Večernjem listu” objasnio osobitom lojalnošću koja vlada među bivšim specijalcima, no nitko ga nije pitao čemu je bio potreban takav terenski rad njegovih ljudi na potenciranju prosvjeda ako su građani Vukovara već toliko ogorčeni zbog postavljanja dvopismenih ploča. Nakon tjedna prosvjeda, na čijem je početku šef Stožera Tomislav Josić najavljivao da će Vukovar provreti, a što se nije dogodilo usprkos izazivanju nereda, Stožer je u nedjelju objavio izvještaj u kojem se tvrdi da je upravo on smirivao situaciju.

“Stožer je uspio spriječiti podlo planirani sukob hrvatske policije i hrvatskog naroda u Vukovaru”, kaže se u tom izvještaju. Pritom se pod izazivačima sukoba ne podrazumijevaju članovi Stožera koji su pozivali na uništavanje državne imovine, već Vlada i Sabor Republike Hrvatske. “Stožer je još jednom koncipirao i urudžbirao Vladi i Saboru RH zahtjev za dijalog i zadnje upozorenje da izazivanjem kaosa… mogu izazvati samo još veći kaos”, piše u izvještaju Stožera, uz prijetnje da tog kaosa neće biti na ulicama Vukovara, ali bi ga moglo biti na ulicama drugih gradova.

Kombinacijom prijetnji i prebacivanja odgovornosti za izazivanje sukoba na Vladu služio se i Klemm u spomenutom intervjuu “Večernjem listu”. Iako je jedan od glavnih organizatora forsirane pobune protiv ćirilice, on izražava žaljenje što će “te ploče uzrokovati određene incidente” i biti “plodno tlo za netrpeljivost između dviju zajednica”. Taj čovjek, koji se uniformiran kreće po Hrvatskoj, odaje počast preminulom teroristu i zapošljava 800 ljudi pod oružjem, na još četiri mjesta u intervjuu prijeti eskalacijom nasilja, a da novinarka koja ga je intervjuirala na to nije ni trepnula.

“Ne bih volio da Hrvatska bude nova Sirija. Devedesetih je bilo malo onih koji su mogli prepoznati da će 1991. biti tako krvava.” “Kome treba svako 20 godina sukob na ovim prostorima?” “Premijer i predsjednik su dobrodošli u Vukovar, no hoće li se oni sami ugodno osjećati tamo, to je njihova stvar.” “Volio bih da premijer konačno progleda i pokrene dijalog. Da je bilo više dijaloga ’91. godine, nikad ne bi bilo rata.”

Na takve poruke Klemma i Stožera nije trepnula ni Milanovićeva vlada, vjerojatno kalkulirajući s ispuhivanjem tenzija, koje desnica nije u stanju dugo održavati. Izazivanje masovnih prosvjeda Vukovaraca nije uspjelo, a dovođenje većih prosvjedničkih snaga izvana razbilo bi nametnutu sliku o tome koliko su dvopismene ploče nepodnošljive stanovnicima Vukovara. No pesnicama desnice uspjelo je uz podršku dijela medija u jednom trenutku proširiti tu sliku diljem zemlje i one su spremne i dalje manipulirati ratnim stradanjima Vukovara kako bi se, bez obzira na moguće posljedice, grijale na nacionalističkoj vatri koju su potpalile. Karamarko s tom vatrom ozbiljno računa, u te je svrhe preoteo u vukovarskom vijeću SDP-ovca Željka Pinjuha, a novo izazivanje sukoba s Vladom trebala bi biti promjena gradskog statuta u suprotnosti s Ustavnim zakonom, kojoj će slijediti novi pokušaji rušenja SDP-ovog gradonačelnika Željka Saba, načetog aferom u prepoznatljivoj režiji HDZ-a.



Izvor: Novosti