Ostavivši iza sebe komunizam, zemlje srednje i istočne Europe prošle su tranziciju koja je iz temelja transformirala njihova gospodarstva. U razinama bogatstva i životnom standardu došlo je do golemog skoka, pri čemu je BDP po stanovniku skočio na 65% prosjeka EU15 sa 49% koliko je iznosio prije dvadeset i pet godina.
„Iako nam se katkad činilo da bi se tempo razvoja regije najbolje mogao opisati kao 'jedan korak naprijed, dva natrag', moramo se prisjetiti koliki su put prešle ove zemlje. Bivši sovjetski sateliti postali su punopravne članice Europske unije. Institucionalni i pravni okviri ponovo su građeni od nule. Slobodno kretanje dobara, usluga i ljudskog kapitala pridonijelo je potpunoj transformaciji ovih gospodarstava. Došlo je do značajnog priljeva sredstava iz fondova Europske unije, što je u kombinaciji s velikim inozemnim ulaganjima iz zemalja od Njemačke do Kine ostvarilo značajan učinak. Također je vrlo važno da su reforme, među kojima je ključnu ulogu odigrala privatizacija, povećale udio privatnog sektora u BDP-u s iznimno niskih razina od tek 10% na blizu 80%, što znači da danas privatni sektor stvara najveći dio gospodarske vrijednosti“, kaže Juraj Kotian, voditelj odjela makroistraživanja Erste Groupa za srednju i istočnu Europu i jedan od autora danas predstavljenog izvješća „25 godina poslije komunizma – leži li u srednjoj i istočnoj Europi još uvijek ključ rasta?“
Izvješće odjela istraživanja Erste Groupa istodobno zaključuje da se zemlje srednje i istočne Europe u trenutnom kontekstu stagnacije u Europi suočavaju s izazovom pronalaska novih generatora rasta. U suprotnom postoji rizik da zapnu na prosječnim razinama koje im neće omogućiti da sustignu zapad.
“Zadatak zemalja srednje i istočne Europe neće postati ništa lakši s vremenom. Nakon krize resursi su oskudniji, a konkurencija oštrija. Stari modeli rasta zasnovani na niskotroškovnim prednostima ubrzano postaju zastarjeli, a na obzoru vrebaju prijetnje kao što je sve malobrojnije radno sposobno stanovništvo. Naš smjer za srednju i istočnu Europu preispituje konvencionalnu mudrost konvergencije temeljene isključivo na proizvodnji. Tvrdimo da bi se vlade trebale usredotočiti na uspostavu boljeg poslovnog okruženja za dinamične sektore s višom dodanom vrijednošću. Zemlje srednje i istočne Europe imaju stvarnu priliku izoštriti svoju konkurentnu prednost u sektorima kao što su uslužni sektor i sektor informatičkih i komunikacijskih tehnologija. Konačno, unaprjeđenje kvalitete institucija (i uprave) u središtu je većine od ovih problema, budući da institucionalni okvir čini osnovu društvene stabilnosti, sprečava korupciju i pogoduje napretku, te može odigrati ključnu ulogu u jačanju ili usporavanju konvergencijskog stroja“, objašnjava Kotian.
Pet ključeva budućeg rasta u srednjoj i istočnoj Europi
S obzirom na slabe perspektive rasta za Europu i nedostatak investicijske aktivnosti privatnog sektora, kreatori politika pozivaju na veću ulogu javnih ulaganja u oživljavanju rasta i otvaranju novih radnih mjesta.
„Utvrdili smo tri područja koja najbolje odgovaraju ovih potrebama: vlade zemalja srednje i istočne Europe trebale bi kao svoje strateške prioritete postaviti ulaganja u infrastrukturu i energetsku i obrambenu sigurnost, te pustiti da ih ponese novi val energetske učinkovitosti. Bez obzira govorimo li o transportu, električnoj energiji i vodi, javnim zgradama kao što su škole i bolnice, čistoj energiji ili diversifikaciji izvora energije/ mreža, takva ulaganja društvima omogućuju napredak jer utječu na svaki aspekt našeg načina života“, kaže Zoltan Arokszallási, glavni analitičar u odjelu makroistraživanja Erste Groupa za srednju i istočnu Europu.
Nakon eskalacije sukoba između Rusije i Ukrajine, ulaganja u sigurnost, koja su proteklih godina bila zanemarena, svakako će dobiti veliku važnost kad je riječ o energetskoj sigurnosti (daljnja diversifikacija izvora energije/ mreža) kao i kad je riječ o obrani. Mađarska, Češka i Slovačka dosad su na obranu trošile svega oko polovice NATO-ove referentne vrijednosti od 2% BDP-a, pri čemu su ulaganja i nabava opreme posebno srezani.
Vlade bi u financiranju projekata energetske sigurnosti i infrastrukturnih projekata trebale maksimalno moguće koristiti EU fondove. U programskom razdoblju 2014.-2020. za srednju i istočnu Europu rezervirano je kohezijskih fondova u iznosu od 167 milijarda eura, a uz to su im dostupna i dodatna sredstva iz Instrumenta za povezivanje Europe (Connecting Europe Facility) u iznosu od 33 milijarda eura. Međutim, stopa povlačenja sredstava iz europskih fondova i dalje je u uskoj vezi s indeksom korupcije i kvalitetom javnih institucija. Stoga su značajna reforma javnih institucija i inicijative za borbu protiv korupcije ključ za podizanje stope povlačenja sredstava iz europskih fondova. Zemlje srednje i istočne Europe u tom pogledu zaostaju za baltičkim zemljama, uz izuzetak Poljske, koja pokazuje najveći napredak.
„S obzirom da je fiskalni prostor za opsežnija javna ulaganja prilično uzak, vlade bi se trebale držati prioriteta određenih za svoje zemlje, ali bi se istodobno trebale usredotočiti na unaprjeđenje javnih institucija i poslovnog okruženja, koje ne povlači nužno nikakve materijalne troškove, ali utire put privatnim ulaganjima i jeftinijem financiranju“, kaže Zoltan Arokszallási, glavni analitičar u odjelu makroistraživanja Erste Groupa za srednju i istočnu Europu.
Po mišljenju analitičara Erste Groupa, snažno poticanje sektora informacijskih i komunikacijskih tehnologija još je jedan ključ rasta. „Polazimo od pretpostavke da sve digitaliziraniji svijet od gospodarstava i društava zahtijeva da drže korak s razvojem modernih telekomunikacija i srednja i istočna Europa ne smije zaostajati ako se želi uspeti po ekonomskoj ljestvici, posebice s obzirom na potencijal koji postoji u regiji. Ulaganja u mrežnu infrastrukturu bit će odskočna daska za razvoj ovog sektora, budući da je pokrivenost fiksnim i mobilnim širokopojasnim internetom u srednjoj i istočnoj Europi općenito niža i manji postotak kućanstava ima pristup internetu no što je to slučaj u zapadnim zemljama“, kaže Katarzyna Rzentarzewska, viša analitičarka Erste Groupa. Ovakvo razmišljanje oslanja se na mnogobrojne priče uspjeha tvrtki iz srednje i istočne Europe koje posluju u visoko inovativnom sektoru informacijskih i komunikacijskih tehnologija, a koje navode na zaključak da proizvodnja u znanjem intenzivnom proizvodnom i uslužnom sektoru može postati dijelom priče o pokretačima rasta u srednjoj i istočnoj Europi.
Ovisno o tome kako će zemlje srednje i istočne Europe pristupiti drugom velikom izazovu koji je pred njima – smanjenju radno sposobnog stanovništva – učinci mogu poduprijeti ili ograničiti njihov potencijal rasta BDP-a. Dok će se radno sposobno stanovništvo nekih zemalja, kao što su Češka i Slovenija, tek skromno smanjiti, Poljskoj i Slovačkoj predviđa se smanjenje broja stanovnika u relevantnoj dobnoj skupini od 40-50% do 2080. godine. Neka od rješenja koje bi zemlje srednje i istočne Europe trebale razmotriti kako bi održale svoj potencijal rasta su povećanje stope participacije, preoblikovanje mirovinskih sustava na način kojim bi se destimulirao rani odlazak u mirovinu i nagradio dulji radni vijek, poboljšanje stope radne aktivnosti žena, koja je u prosjeku za 13 postotnih bodova niža nego kod muškaraca, te provedba aktivnije i fleksibilnije imigracijske politike prema zemljama izvan EU kako bi se visokokvalificirani i specijalizirani profesionalci privukli u regiju.
„Ako se trenutni broj radno sposobnih stanovnika podijeli s projiciranim budućim brojem radno sposobnih stanovnika, vidi se da stopa aktivnosti u 2040. godini u prosjeku mora biti 11,8 postotnih bodova viša nego u 2013. kako bi ponuda radne snage ostala stabilna. Ponudu radne snage moguće je stabilizirati unatoč sve manjem broju radno sposobnih stanovnika kombinacijom mjera kojom bi se povećala stopa participacije žena i produžio prosječni radni vijek“, objašnjava Rzentarzewska.
Izvješće Erste Groupa naglašava također i da bi se ključnima mogle pokazati bolja usklađenost i povezanost ponude obrazovanja sa zahtjevima i potrebama tržišta rada. Bez obzira što zemlje srednje i istočne Europe troše manje na obrazovanje od europskog prosjeka, definitivno se ne radi samo o tome koliko će ove zemlje trošiti i koliko ljudi će sudjelovati u obrazovnom sustavu, već i o kvaliteti sustava. Nije nužno povećati potrošnju na obrazovanje, jer bi se restrukturiranjem mogla znatno popraviti njegova učinkovitost kad bi se naglasak stavio više na rješavanje problema, a manje na podučavanje maksimalne moguće količine leksičkog materijala i opsežna testiranja istog materijala.
Hrvatska
Nakon pada komunizma, hrvatsko gospodarstvo pretvorba je pogodila manje nego druga industrijalizirana gospodarstva srednje i istočne Europe čije su se proizvodnje morale u potpunosti promijeniti kako bi pronašle nova tržišta. Kombinacija poduzetništva i turizma obećavala je startnu poziciju koja je olakšavala tranziciju, no s druge strane se fizički i ljudski kapital zadržao u vrlo stabilnoj, ali nisko rastućoj dinamici. Vjerujemo da će turizam ostati ključnim sektorom, no produživanje glavne sezone i smještajni kapaciteti s višom vrijednošću nužni su za osiguravanje bilo kakvog jačeg potencijala za rast. Ostali sektori i dalje su prilično limitirani, ali dobro razgranati. Industrija automobilskih dijelova, farmaceutska industrija i prehrambeno-prerađivačka industrija ostvaruju dobre rezultate. Brodogradilišta u privatnom vlasništvu koja je bilo potrebno restrukturirati mogla bi ostvariti određeni zamah iz sada već vrlo niske proizvdone baze. Napokon, u Hrvatsku bi se mogla sliti značajna sredstva iz europskih fondova, najvjerojatnije negdje krajem 2015. i nakon toga. Za razdoblje od 2014. do 2020. Hrvatskoj su na raspolaganju ukupna sredstva iz strukturnih fondova u iznosu od 8,4 milijarda eura, od čega Vlada u 2015. godini optimistično planira povući 1,5 milijardi. Privatizacija preostale „nestrateške“ državne imovine također bi mogla pridonijeti potencijalu rasta.
Hrvatska poduzima malo kako bi deregulirala i fleksibilizirala svoje gospodarstvo iako mnoge od tih (administrativnih) reformi nisu politički „skupe“. Međutim, Vlada je proteklih godina učinila nekoliko pozitivnih koraka usvajanjem triju zakona koji za cilj imaju potaknuti ulaganja i zapošljavanje. Zakon o poticanju ulaganja i Zakon o strateškim investicijama nude skup (uvjetnih) poreznih olakšica i poticaja za privatna, javna i javno-privatna ulaganja, posebice za ulaganja s razvojnim i inovativnim obilježjima. Izmjene radnog zakonodavstva za cilj imaju potaknuti atipične oblike zapošljavanja, fleksibilizirati radno vrijeme i olakšati raskid ugovora o radu. Iako sve navedeno predstavlja korake u pravom smjeru, još uvijek vidimo mnogo prostora za uklanjanje birokratskih prepreka.
Lokalni prehrambeni i maloprodajni divovi Altantic Grupa i Agrokor iskoristili su visoku likvidnost na međunarodnom tržištu za financiranje akvizicija vodećih slovenskih tvrtki u prehrambenom i maloprodajnom sektoru, na taj način postavši ključnim igračima na području bivše države. Sektor informatičkih tehnologija (na kojeg otpada 4,2 posto BDP-a) živahan je u segmentu malih i srednjih poduzeća, a tu je i nekoliko globalnih divova, poput Ericssona, koji u Hrvatskoj imaju snažna uporišta. Adris Grupa, između ostalog, dobar je primjer uspješne ekonomske tranzicije iz lokalnog duhanskog lidera u jednog od vodećih igrača u segmentima turizma i osiguranja, a koji na raspolaganju ima kapacitet kojim može financirati daljnju poslovnu ekspanziju. Turizam karakteriziraju snažni rezultati, privlačan je za ulaganja i uspješan u konsolidaciji. Nekoliko imena kao što su Valamar Riviera, Plava Laguna i Maistra zaslužuju da ih se posebno istakne. Iako Hrvatska nema automobilsku industriju, ima nekoliko etabliranih igrača kao što su Boxmark i AD Plastik koji su duboko integrirani u lance nabave glavnih igrača u ovoj industriji. Uz snažne igrače vrijedi spomenuti i dobre županije (npr. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj), a što bez obzira na ispodprosječni institucionalni okvir sugerira da postoji prostor za uspjeh.
