I ovog ljeta donosimo vruće književne preporuke! Uz ovih pet knjiga iz pera autorica sigurno vam neće biti dosadno, a vjerujemo da će svatko pronaći nešto za sebe – tu su dnevnički zapisi, fantasy, beletristika, distopijski triler…
Virginia Woolf, Dnevnik spisateljice
priredio Leonard Woolf, prevela s engleskog Anda Bukvić Pažin, Bodoni, Zagreb, 2024.
V. W. i dalje je naša feministička ikona, njezinu Vlastitu sobu ili Tri gvineje držat ćemo pod uzglavljem i nutkati djevojčice čim stasaju da ih pročitaju. A čini mi se da bi im ovih dana trebalo gurnuti u ruke i Orlanda – pa da vide što su mijene roda i ne nasjednu na lupetanja.
Woolfin dnevnik pak ostaje svjedočanstvo o tome kako su ta djela nastajala, s čime se nosila dok ih je stvarala i kako je doživljavala recepciju. Deset godina nakon njezina samoubojstva, suprug Leonard Woolf odlučio je objaviti izvatke iz njezina dnevnika koji je vodila od 1915. do 1941. godine u bilježnice uvezane iz araka papira koje je sama odabirala. Leonard je odlučio preskočiti prve tri godine (tzv. Ashehamski dnevnik) kada se Virginia oporavljala od epizode teške depresije, i uzeti razdoblje 1918. – 1941. s ulomcima: „sve što se odnosi na njezino pisanje… dnevnik kao metodu vježbanja ili iskušavanja spisateljskog umijeća“; odlomke o tome koji su prizori i ljudi utjecali na njezin um, „tj. sirovinu njezine umjetnosti“; te dijelove „u kojima ona komentira knjige koje čita“.
Zadala si je: ne ponavljati se, neprestano eksperimentirati, a uz njezine visoke standarde u pogledu stila, dotjeranosti svake rečenice, to je bilo zahtjevno i iscrpljujuće. Razorna je i njezina iskrenost vezana za negativne kritike: zaboga, i spisateljica je krvava ispod kože. U današnjem narcisoidnom svijetu nitko više ne bi tako iskreno zapisao koliko su ga pogodile.
Sva sreća što nije bilo neselektivnih inhibitora ponovne pohrane ovoga-i-onoga – prvo sam pomislila kad sam došla do zadnjeg nadnevka u dnevniku Virginije Woolf jer možda bi je zdenfali, promijenili duševnu dinamiku ili osobnost; ali u mahu i: joj, bilo bi joj lakše, ne bi se toliko mučila s posjetima „dame u crnom“ (kako je Jung nazvao depresiju), možda ne bi bila uspješna suicidarka. Naime, oni koji nisu iskusili depresiju zacijelo se nisu zapitali koje su, osim izgledne i opazive dobrobiti antidepresiva, nepoželjne netjelesne nuspojave. Imala je svoje načine „držanja glave iznad vode“ i za to joj treba izraziti veliko poštovanje i divljenje, npr.: „Treba vrlo pomno ispraviti Vlastitu sobu prije tiskanja. I tako sam upala u svoje veliko jezero melankolije. Gospode, kako je duboko! I kakav sam ja rođeni melankolik! Rad je jedini način da se održim iznad vode.“
Ursula K. Le Guin, Trilogija o Zemljomorju: Čarobnjak iz Zemljomorja, Atuanske grobnice, Krajnja obala
s engleskog prevela Snježana Husić, Hangar, Zagreb, 2023.
Ursulina majka Theodora, također spisateljica, u tinejdžerskoj dobi dala joj je Vlastitu sobu i Tri gvineje Virginije Woolf – i tako udarila temelje feminizmu, a na koledžu je pročitala Orlanda i zaključila da ima pravo na slobodu pisanja kakvu želi.
Ursula K. Le Guin (1929. – 2018.) spisateljica je zbog čijih su djela SF i fantasy prestali biti prezreni žanr koji akademska kritika ignorira. Objavila je 23 romana, 12 svezaka kratkih priča, 11 zbirki poezije, 13 dječjih knjiga, pet zbirki eseja. Mnogo je puta bila nagrađivana, ali najveća satisfakcija ne samo njoj, nego i poklonicima dugo podcjenjivanog žanra, dogodila se 2014. kada je dobila Medalju Nacionalne zaklade za knjigu te 2016. kada joj je Library of America objavila izbor iz djela – što je de facto ulazak u kanon, čast koju je za života dobilo svega nekoliko pisaca (a još manje spisateljica).
Knjige o Zemljomorju kultni su romani fantasyja, nadvladali su sâm žanr, opstali više od pola stoljeća, tiskani u milijunima primjeraka, prevedeni na četrdesetak jezika. U katalozima knjižnica najčešće su dvostruko diskriminirani: stavljeni u pretinac „knjige za mlade“ i „zabavna literatura“. Le Guin je u razgovoru s Michaelom Cunninghamom rekla da je ljutita zbog omalovažavanja vlastite fikcije jer: „Moja fikcija slobodno se kreće između realizma, čarobnog realizma, znanstvene fantastike, fantazije raznih vrsta, povijesne fikcije, fikcije za mlade, prispodobe i drugih podžanrova, do te mjere da velik dio toga nije moguće klasificirati, a sve je gurnuto u SF koš za smeće ili označeno kao za djecu – štivo niže vrste.“ Srećom, jedan je Zagrepčanin, Darko Suvin, kanadski akademik, slavni teoretičar znanstvene fantastike i fantasy žanra, svojim radovima pridonio kritičko-teorijskom vrednovanju i njezinih djela, uvevši sintagmu „spoznajno očuđenje“ (eng. cognitive estrangement): „ogledalo u kojem možete vidjeti stražnji dio vlastite glave.“
Atuanske grobnice (1971.) prevrat su u žanrovskim odrednicama: junakinja je žena. Bila je to feministička subverzija jer prije toga žene su bile sporedni likovi, pasivne, objekt pohote, nemoćnice koje treba spasiti ili u boljem slučaju vještice. A djevojčica-svećenica Tenar postaje aktivna sudionica vlastite sudbine.
Cjelokupna knjižna i filmska industrija SF-a i fantasyja toliko mnogo duguju Le Guin da se to ne da nabrojati, a besramno su je krali svih ovih desetljeća. Jednom je na pitanje što misli o konkretnoj autorici koja ne bi napisala ni retka da nije pokrala Le Guin, rekla samo da joj je žao što nema talenta i što su te knjige „etički zlokobne“.
Ostavština Ursule Le Guin mogla bi biti moralni kompas budućim generacijama, ali bit će malobrojnima – jer preuzeti odgovornost za razvoj vlastite svijesti i uništavanje svijeta, većini je prevelik teret.
Jenny Erpenbeck, Kairos
s njemačkog prevela Ana Nemec, Ljevak, Zagreb 2023.
Ovogodišnja dobitnica Bookera za prijevodnu književnost rođena je Istočnoberlinčanka, iz kvarta Pankow, u koji je smjestila i svoju junakinju Katharinu koja se s 19 upušta u ljubavnu vezu s 34 starijim, oženjenim muškarcem Hansom. Međutim, Erpenbeck ne piše roman o, recimo, neprimjerenoj vezi između mlade žene i starijeg muškarca, nego je njihova ekstatična i mučna ljubavna priča smještena na pozornicu propasti DDR-a.
On će postaviti uvjete njihove veze, serijski je preljubnik, ima iskustva. Ona će na sve pristati, zaljubila se kao grlica. Kad joj zakaže randevu pred Pergamskim oltarom, jasno je da će joj biti i učitelj, mentor za život, guru za umjetnost. Vodit će je na mitska mjesta Istočnog Berlina, govorit će joj o antici, suvremenosti, o Hölderlinu, Mozartu, Marxu, Gorkom, Buharinu, Lenjinu i Brechtu. Cijeli roman prožet je književnim, glazbenim, povijesno-umjetničkim referencama – enciklopedija u malom onoga što bi istočnonjemački intelektualac trebao upiti do zrelih godina.
Znali smo otprije da politički i medijski opisano kao slavodobitno i jednoumno ujedinjenje dviju Njemački nije bilo baš tako bajno na razini svakodnevice, ali Erpenbeck je iskonstruirani mit razbila u paramparčad. Zar su morale odmah biti zatrte baš sve dobrobiti socijalizma zajedno s totalitarističkima? Zar nisu smjele preživjeti tekovine socijalne brige za ljude, zar im je moralo biti pogaženo svako dostojanstvo, zar su morali osiromašiti i pasti na prosjački štap da bi kapitalizam pokazao koliko je nadmoćan socijalizmu? Ljudi su se ubijali!
Moj naklon zbog posvete Kristi Woolf i gorkog zaključka: „Coca-cola je uspjela ono što marksistička filozofija nije, ujedinila je proletere svih zemalja.“
Elina Hirvonen, Kad ponestane vremena
s finskog preveo Boris Vidović, Ljevak, Zagreb, 2023.
U našem lokalnom srednjem vijeku još je „malo ledeno doba“, ne samo klimatsko. Mi smo toliko zaostali da nemamo ni eko-teroriste. Čak ni fikcionalne (ispričavam se ako mi je promaklo). Srećom, ipak se objavljuju knjige iz svijeta u kojem su autori_ce osvijestile što se događa i što nas čeka, a kad su pitanju klimatske promjene, čini se da Skandinavci prednjače. Klimatski ratovi jamačno su relevantniji od balkanskih.
U normalnoj obitelji u Helsinkiju njih je četvero: majka Laura, stručnjakinja za klimatske promjene; otac Eerik, arhitekt za oživljavanje opustošenih područja; kći Aava, liječnica u Mogadishuu, spašava gladnu djecu; sin Aslak, student koji je postao dio radikalne skupine za „prorjeđivanje čovječanstva sve dok čovjek ne bude u stanju živjeti u harmoniji s prirodom“. Događa se u bliskoj budućnosti, klimatska kriza promijenila je svijet stubokom: nasilje je posvemašnje, pretumbali su se odnosi geopolitičkih snaga, bogati žive do stote brižno njegovani, sirotinja hrpimice umire.
„Kad ponestane vremena, ostat će samo teret koji nitko neće imati snage nositi“ – stoji na kraju poziva na ubijanje u ime spasa planeta – jer „gubljenje nade zapravo se temelji na vlastitoj nesposobnosti da se zamisli bolji svijet“. Ti mladi izgubili su nadu, vrijeme je iscurilo, radikalizirani samoubojice i ubojice u besmislu i beznađu, u vlastitoj usamljenosti i tjeskobi uvjereni su da postupaju ispravno. Kažu, ne iz sebičnosti: učili su ih da moraju preuzeti odgovornost za druge. Vremena nam je odavno ponestalo, nada je ubijena, a tko će preuzeti odgovornost za uništenje svijeta?
Zagledajte se iskreno u nutrinu: jeste li spremni žrtvovati vlastitu komociju – emocionalnu i egzistencijalnu – da biste nekog/nešto spasili?
Magda Szabó, Izina balada
s mađarskoga prevela Lea Kovácz, VBZ, Zagreb, 2023.
Odnos između kćeri i majke, nedostatku ljubavi, šutnji i nerazumijevanju, tema je bezvremenskog, kanonskog romana Magde Szabó (1917.–2007.), mađarske spisateljice koja je, makar i postumno, upisana u vrh europske književnosti.
Iza je kći Etelke i Vincea iz mađarske provincije. Završila je medicinu, nakon rastave od kolege, preselila se u Peštu, pacijenti je obožavaju, kolege cijene, kupila je stan, a roditelje uzorno obilazila jednom na mjesec i obilno ih darivala stvarima. Kad umre Vince, Iza odluči majku preseliti k sebi u Peštu. I tad počnu razočaranja, zamjeranja, svađe. Nakon 49 godina braka, Etelka, koja je bila posve posvećena mužu, izgubljena je – osim boli gubitka, nema o kome brinuti, što je bila svrha njezina života. Iza ima kućnu pomoćnicu, radi po cijele dane, starica je prepuštena sama sebi. Nije se prilagodila velegradu, a i kako će kad joj je 75. Pokušavaju one uspostaviti neki odnos, ali svaki propadne: Iza je materijalistica, Etelka idealistica, naviknuta na skroman život. Kći zasipa majku novcem i ne vidi da joj treba nježnost i stari život. Starica ne shvaća da Iza živi novim stilom: karijera i novac su bitni. Voljele su se uvjetno: obostrane geste nisu bile prepoznate kao ljubav.
U izvorniku naslov romana je Pilátus, što postane jasno tek na kraju: Iza pere ruke od svega, voljela je majku, sve joj je pružila – u smislu: sve joj je kupila: „Umrla si, sirota dušo, a za tebe sam pokušala sve za što je čovjek uopće sposoban, ali ti nisi znala što bi s time. Ja sam nedužna.“ Učiniti sve prema pravilima nije ljubav! No, ni Etelka ništa nije kriva: voljela je kćer, onu djevojčicu iz provincije. Autorica ne zauzima stranu, samo ih obje ispisuje, bolno, bez dijaloga, ulazeći u njih obzirno, ne voajeristički. I tu se slomite, barem sam se ja: one se vole ali se ne razumiju i ne prihvaćaju. Doduše, Iza je emocionalni invalid, toliko je savršena da uništi sve oko sebe. Kad je bila mala, nisu joj smjeli pjevati baladu o mrtvoj djevi…
