Povodom stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata zaprešićka Fraktura objavila je jednosveščanu povijest Prvog svjetskog rata, "1914.-1918.“, britanskog povjesničara Davida Stevensona. Prvu takvu sveobuhvatnu povijest nakon Pierre Renouvinove "Evropske krize i Prvog svjetskog rata“, na hrvatskom objavljene 1965. (originalno izdanje 1934.), a koja se pedeset godina koristila kao temeljni sveučilišni udžbenik.
Za Stevensona je središnje pitanje Prvog svjetskog rata je li Njemačka glavni krivac za rat, te da li je bila povijesna nužnost poraziti njemački militarizam. Uz pomoć njemačkog povjesničara Fritza Fischera i njegovog djela "Posezanje za svjetskom moći: Politika ratnih ciljeva Carske Njemačke 1914.-1918.“ (1961.) Stevenson argumentira kako je njemački militarizam bio vrč koji je išao na vodu dok se nije razbio. Berlinska vrhuška je svjesno riskirala kontinentalni sukob.
Vojni i politički vođe, uz podršku poslovnih i intelektualnih elita, stremili su globalnoj moći, kontinentalnoj dominaciji i prekomorskoj ekspanziji. Ti ciljevi bili su dio kontinuiteta započetog devedesetih godina XIX stoljeća kada je formulirana agresivna Weltpolitik, a koja se nastavlja sve do nacističkog rasizma. Sukob s tim imperijalnim njemačkim kompleksom bio je neminovan; kao što je za budućnost Evrope i svijeta bio odlučujući njegov konačni poraz.
Dakle, u svojoj povijesti "prakatastrofe“ Stevenson bistri važan aspekt ne samo Prvog svjetskog rata nego općenito prve polovice XX stoljeća. No može se reći da tu i staje njegovo promišljanje povijesti tog razdoblja.
Za razliku od njega njemačko-engleski povjesničar Philipp Blom pokušava dati odgovore na SVA bitna pitanja prve polovice XX stoljeća. U svojoj knjizi "Vrtoglave godine“ Blom predmet interesa prebacuje na Evropu i prvih petnaest godina XX stoljeća, tražeći u njima događaje i tendencije koji će dati odgovore na bitna pitanja ne samo Prvog svjetskog rata, već uopće povijesti XX stoljeća, sve tamo do šezdesetih godina, i dalje do naših dana. Pritom polazi od teze da se u prvih petnaest godina nalazi ishodište "gotovo svake ideje i društvenog fenomena koji će dominirati XX stoljećem – socijalizma i fašizma, nuklearne fizike i teorije relativnosti, konceptualne umjetnosti i potrošačkog društva, masmedija i demokratizacije, feminizma i psihoanalize“.
Kroz petnaest poglavlja, za svaku od petnaest godina, Blom razmatra niz događaja i dominantnih tendencija, od modernizma i znanosti (i iracionalnog revolta koji ih je pratio), imperijalizma i kolonijalizma, militarizma i utrke u naoružanju, utopizma i revolucije, feminizma i muškosti, avangardne umjetnosti i popularne umjetnosti, pa uže, do psihoanalize, radijacije, filma, fetiša brzine, neurastenije (kao sveprisutne bolesti epohe), itd. Tako između svega ostalog u poglavlju "Pitanja reprodukcije“, posvećenom eugenici, citira Virginiu Woolf koja je u svom dnevniku zabilježila dojmove o radnicima s dokova ("jadna nemoćna gegajuća idiotska stvorenja, bez čela, ili bez brade & s imbecilnim smiješkom, ili divljim sumnjičavim zurećim pogledom“), hladnokrvno zaključujući – "svakako bi ih trebalo ubiti“.
Jasno je, citat Virginie Woolf jedan je mali (i neočekivani) puzzle, između milijuna drugih, koji će na kraju tvoriti strašnu sliku Holokausta. Eugenika, zajedno s kolonijalizmom, rasizmom, eutanazijom i nekim drugim tendencijama, nije samo znak vremena, ona je i element buduće povijesti (u ovom slučaju Holokausta); ključan gradbeni element budućnosti.
Uglavnom, Blom uvezuje povijest vertikalno, tražeći ishodišta najvažnijih fenomena stoljeća, ali i horizontalno, šireći i popunjavajući sliku promatranog razdoblja.
Prema vlastitim riječima, Blomu je cilj otkriti promatrano razdoblje "iznutra“, "ne interpretirajući ga retrospektivno“. Eugenika tu svakako funkcionira kao bitno obilježje vremena, epohe. No ipak, čini se teškim poništiti znanje i spoznaje koje danas imamo; barem čitatelju. Nemoguće je otkriće radijacije promatrati izolirano, bez znanja o Černobilu i Fukušimi. Isto se tako čini nemogućim ne povezivati logore iz Drugog burskog rata s Hitlerovim i Staljinovim logorima (i svim drugim logorima XX stoljeća); ili pak eugeniku s nacističkim programom eutanazije i naposljetku Holokaustom.
Općenito, dugačka sjena Holokausta mnogo toga prekriva. Gledajući retrospektivno, Holokaust kao svoj gradbeni element uključuje i aferu Dreyfuss, i sveprisutni antisemitizam, ali i misticizam, imperijalizam, kolonijalizam, rasizam i socijalni darvinizam, uključujući naposljetku čak i neke uzgredne bilješke slavnih pisaca poput Virginie Woolf ili Georgea Bernarda Shawa. Sve su to ranostoljetna ishodišta Auschwitza, historijski više ili manje značajna. Promatrajući tako retrospektivno moguće je povući i izravnu paralelu između, recimo, kićene uniforme belgijskog kralja Leopolda, odgovornog za smrt otprilike deset milijuna ljudi u Kongu, i crne SS-uniforme krvnika Holokausta… A isto tako, moguće je mnoge tendencije razdoblja, na primjer, predstaviti kroz same uniforme ili pak razne etikecije odijevanja.
Pišući tako o etikeciji odijevanja aristokracije Blom navodi zaprepaštenje budućeg kralja Edwarda VII kada se jedan njegov službenik pojavio neprimjereno odjeven ("mislio sam da svatko zna da se za privatni ogled ujutro nosi kratki sako sa svilenim šeširom“). Malo dalje spominje kako su se u setovima za preživljavanje brodolomaca uz žigice i udice nalazilo i trodijelno odijelo od tvida: kako bi neki Robinson Crusoe mogao dolično dočekati spasioce. U carskoj Njemačkoj vladala je malo drugačija moda. Za razliku od Britanaca Nijemci su obožavali uniforme, i svi su ih vladari Carstva nosili (osim ekscentričnog kneza jedne malene tirinške kneževine!).
I gospoda u tvidu i vladari u uniformama bili su branitelji postojećeg poretka; bili to upravitelji pošte ili brodolomci na pustom žalu. Oni koji su poredak željeli promijeniti, ili svrgnuti, drugačije su se oblačili. U Moskvi i Sankt Peterburgu revolucionari i avangardni umjetnici (poput Mihaila Larionova, Natalije Gončarove i Vladimira Majakovskog) hodali su ulicom obojenih lica, s rotkvicama u reverima umjesto cvijeća.
Frontovi nisu otvarani samo između branitelja poretka i protivnika poretka već i između mladih i starih. Mladi čovjek koji je želio napredovati u karijeri morao se maskirati u stariju osobu (kako piše Stefan Zweig), pustiti bradu, nositi naočale, i staromodni dugački crni frak, te hodati sasvim polako, kao da je na izmaku. Ali istovremeno, osnivala su se omladinska društva (poput njemačkog Wandervogela), gdje su mladi isticali svoju dob, svoj identitet, uopće svoju subkulturu koja će se u potpunosti definirati tek šezdesetih.
Uglavnom, Blom uvezuje povijest vertikalno, tražeći ishodišta najvažnijih fenomena stoljeća, ali i horizontalno, šireći i popunjavajući sliku promatranog razdoblja. Kraljevska uniforma Leopolda simbol je ranostoljetne opsesije uniformama, uopće rigidne etikecije odijevanja koja već tada izaziva prve otpore – ali je ujedno i poveznica s totalitarnim režimima XX stoljeća. Kada pomnožimo te dvije sastavnice, vertikalnu i horizontalnu, "Vrtoglave godine“ zauzimaju izuzetno široko historiografsko područje: mnogo šire no što ga uspijeva zahvatiti tradicionalna historiografije (i tradicionalni povjesničar poput Stevensona).
Iako Blom ima standardnu povjesničarsku naobrazbu (studirao je u Beču i Oxfordu, gdje je i doktorirao modernu povijest), bitno je napomenuti i njegovu žurnalističku stranu. Od njemačkih novina pisao je u Die Zeitu i FAZ-u; od engleskih u Guardianu, Financial Timesu i TLS-u. To ga čini bliskim nizozemskim novinarima-povjesničarima poput Geerta Maka, čiju je knjigu "Amsterdam“ preveo na njemački (Blomova majka je Nizozemka, a nizozemski mu je nakon njemačkog drugi materinji jezik). Baš tu možda leži i ključ "Vrtoglavih godina“. Nijedan akademski povjesničar ne bi se usudio ponuditi "sve“ odgovore na fenomene XX stoljeća.
Blom ne samo da to čini, nego mu to i (više-manje) uspijeva. Njegova knjiga je žurnalistički zaigrana, literarno dotjerana, ali istodobno i historiografski pronicljiva, te sintetizirajuća… U jednoj rečenici: sam vrhunac onoga što povijest danas nudi.
mvinfo
Za Stevensona je središnje pitanje Prvog svjetskog rata je li Njemačka glavni krivac za rat, te da li je bila povijesna nužnost poraziti njemački militarizam. Uz pomoć njemačkog povjesničara Fritza Fischera i njegovog djela "Posezanje za svjetskom moći: Politika ratnih ciljeva Carske Njemačke 1914.-1918.“ (1961.) Stevenson argumentira kako je njemački militarizam bio vrč koji je išao na vodu dok se nije razbio. Berlinska vrhuška je svjesno riskirala kontinentalni sukob.
Vojni i politički vođe, uz podršku poslovnih i intelektualnih elita, stremili su globalnoj moći, kontinentalnoj dominaciji i prekomorskoj ekspanziji. Ti ciljevi bili su dio kontinuiteta započetog devedesetih godina XIX stoljeća kada je formulirana agresivna Weltpolitik, a koja se nastavlja sve do nacističkog rasizma. Sukob s tim imperijalnim njemačkim kompleksom bio je neminovan; kao što je za budućnost Evrope i svijeta bio odlučujući njegov konačni poraz.
Dakle, u svojoj povijesti "prakatastrofe“ Stevenson bistri važan aspekt ne samo Prvog svjetskog rata nego općenito prve polovice XX stoljeća. No može se reći da tu i staje njegovo promišljanje povijesti tog razdoblja.
Za razliku od njega njemačko-engleski povjesničar Philipp Blom pokušava dati odgovore na SVA bitna pitanja prve polovice XX stoljeća. U svojoj knjizi "Vrtoglave godine“ Blom predmet interesa prebacuje na Evropu i prvih petnaest godina XX stoljeća, tražeći u njima događaje i tendencije koji će dati odgovore na bitna pitanja ne samo Prvog svjetskog rata, već uopće povijesti XX stoljeća, sve tamo do šezdesetih godina, i dalje do naših dana. Pritom polazi od teze da se u prvih petnaest godina nalazi ishodište "gotovo svake ideje i društvenog fenomena koji će dominirati XX stoljećem – socijalizma i fašizma, nuklearne fizike i teorije relativnosti, konceptualne umjetnosti i potrošačkog društva, masmedija i demokratizacije, feminizma i psihoanalize“.
Kroz petnaest poglavlja, za svaku od petnaest godina, Blom razmatra niz događaja i dominantnih tendencija, od modernizma i znanosti (i iracionalnog revolta koji ih je pratio), imperijalizma i kolonijalizma, militarizma i utrke u naoružanju, utopizma i revolucije, feminizma i muškosti, avangardne umjetnosti i popularne umjetnosti, pa uže, do psihoanalize, radijacije, filma, fetiša brzine, neurastenije (kao sveprisutne bolesti epohe), itd. Tako između svega ostalog u poglavlju "Pitanja reprodukcije“, posvećenom eugenici, citira Virginiu Woolf koja je u svom dnevniku zabilježila dojmove o radnicima s dokova ("jadna nemoćna gegajuća idiotska stvorenja, bez čela, ili bez brade & s imbecilnim smiješkom, ili divljim sumnjičavim zurećim pogledom“), hladnokrvno zaključujući – "svakako bi ih trebalo ubiti“.
Jasno je, citat Virginie Woolf jedan je mali (i neočekivani) puzzle, između milijuna drugih, koji će na kraju tvoriti strašnu sliku Holokausta. Eugenika, zajedno s kolonijalizmom, rasizmom, eutanazijom i nekim drugim tendencijama, nije samo znak vremena, ona je i element buduće povijesti (u ovom slučaju Holokausta); ključan gradbeni element budućnosti.
Uglavnom, Blom uvezuje povijest vertikalno, tražeći ishodišta najvažnijih fenomena stoljeća, ali i horizontalno, šireći i popunjavajući sliku promatranog razdoblja.
Prema vlastitim riječima, Blomu je cilj otkriti promatrano razdoblje "iznutra“, "ne interpretirajući ga retrospektivno“. Eugenika tu svakako funkcionira kao bitno obilježje vremena, epohe. No ipak, čini se teškim poništiti znanje i spoznaje koje danas imamo; barem čitatelju. Nemoguće je otkriće radijacije promatrati izolirano, bez znanja o Černobilu i Fukušimi. Isto se tako čini nemogućim ne povezivati logore iz Drugog burskog rata s Hitlerovim i Staljinovim logorima (i svim drugim logorima XX stoljeća); ili pak eugeniku s nacističkim programom eutanazije i naposljetku Holokaustom.
Općenito, dugačka sjena Holokausta mnogo toga prekriva. Gledajući retrospektivno, Holokaust kao svoj gradbeni element uključuje i aferu Dreyfuss, i sveprisutni antisemitizam, ali i misticizam, imperijalizam, kolonijalizam, rasizam i socijalni darvinizam, uključujući naposljetku čak i neke uzgredne bilješke slavnih pisaca poput Virginie Woolf ili Georgea Bernarda Shawa. Sve su to ranostoljetna ishodišta Auschwitza, historijski više ili manje značajna. Promatrajući tako retrospektivno moguće je povući i izravnu paralelu između, recimo, kićene uniforme belgijskog kralja Leopolda, odgovornog za smrt otprilike deset milijuna ljudi u Kongu, i crne SS-uniforme krvnika Holokausta… A isto tako, moguće je mnoge tendencije razdoblja, na primjer, predstaviti kroz same uniforme ili pak razne etikecije odijevanja.
Pišući tako o etikeciji odijevanja aristokracije Blom navodi zaprepaštenje budućeg kralja Edwarda VII kada se jedan njegov službenik pojavio neprimjereno odjeven ("mislio sam da svatko zna da se za privatni ogled ujutro nosi kratki sako sa svilenim šeširom“). Malo dalje spominje kako su se u setovima za preživljavanje brodolomaca uz žigice i udice nalazilo i trodijelno odijelo od tvida: kako bi neki Robinson Crusoe mogao dolično dočekati spasioce. U carskoj Njemačkoj vladala je malo drugačija moda. Za razliku od Britanaca Nijemci su obožavali uniforme, i svi su ih vladari Carstva nosili (osim ekscentričnog kneza jedne malene tirinške kneževine!).
I gospoda u tvidu i vladari u uniformama bili su branitelji postojećeg poretka; bili to upravitelji pošte ili brodolomci na pustom žalu. Oni koji su poredak željeli promijeniti, ili svrgnuti, drugačije su se oblačili. U Moskvi i Sankt Peterburgu revolucionari i avangardni umjetnici (poput Mihaila Larionova, Natalije Gončarove i Vladimira Majakovskog) hodali su ulicom obojenih lica, s rotkvicama u reverima umjesto cvijeća.
Frontovi nisu otvarani samo između branitelja poretka i protivnika poretka već i između mladih i starih. Mladi čovjek koji je želio napredovati u karijeri morao se maskirati u stariju osobu (kako piše Stefan Zweig), pustiti bradu, nositi naočale, i staromodni dugački crni frak, te hodati sasvim polako, kao da je na izmaku. Ali istovremeno, osnivala su se omladinska društva (poput njemačkog Wandervogela), gdje su mladi isticali svoju dob, svoj identitet, uopće svoju subkulturu koja će se u potpunosti definirati tek šezdesetih.
Uglavnom, Blom uvezuje povijest vertikalno, tražeći ishodišta najvažnijih fenomena stoljeća, ali i horizontalno, šireći i popunjavajući sliku promatranog razdoblja. Kraljevska uniforma Leopolda simbol je ranostoljetne opsesije uniformama, uopće rigidne etikecije odijevanja koja već tada izaziva prve otpore – ali je ujedno i poveznica s totalitarnim režimima XX stoljeća. Kada pomnožimo te dvije sastavnice, vertikalnu i horizontalnu, "Vrtoglave godine“ zauzimaju izuzetno široko historiografsko područje: mnogo šire no što ga uspijeva zahvatiti tradicionalna historiografije (i tradicionalni povjesničar poput Stevensona).
Iako Blom ima standardnu povjesničarsku naobrazbu (studirao je u Beču i Oxfordu, gdje je i doktorirao modernu povijest), bitno je napomenuti i njegovu žurnalističku stranu. Od njemačkih novina pisao je u Die Zeitu i FAZ-u; od engleskih u Guardianu, Financial Timesu i TLS-u. To ga čini bliskim nizozemskim novinarima-povjesničarima poput Geerta Maka, čiju je knjigu "Amsterdam“ preveo na njemački (Blomova majka je Nizozemka, a nizozemski mu je nakon njemačkog drugi materinji jezik). Baš tu možda leži i ključ "Vrtoglavih godina“. Nijedan akademski povjesničar ne bi se usudio ponuditi "sve“ odgovore na fenomene XX stoljeća.
Blom ne samo da to čini, nego mu to i (više-manje) uspijeva. Njegova knjiga je žurnalistički zaigrana, literarno dotjerana, ali istodobno i historiografski pronicljiva, te sintetizirajuća… U jednoj rečenici: sam vrhunac onoga što povijest danas nudi.
mvinfo
