Sve je više inicijativa i pokreta za zdrav život, čist zrak i još čišću vodu (kao da se ne živi od gemišta i prasetine), jer krajevi gdje se hvale zrak i voda osim što su perspektivni nisu urbani, razvijeni i progresivni ni u najmanjoj mjeri. U hrpama nepravilnosti, nelogičnosti i nepoštenja kao da je uopće bitno što udišemo i kakvu vodu pijemo. Aspekt zagađenja okoliša promatram s ekonomskog stajališta. Radeći u slopu brodske Montaže po raznim energetskim objektima širom Evrope i Hrvatske mogu reći da rafinerije i elektrane smrde i zagađuju okoliš svugdje, ali na tu činjenicu se drugačije gleda s obzirom na kupvnu moć i standard građana.
Tako u Njemačkom Neuratu na prostoru od 10-ak kilometara postoje 4 termoelektrane , a svaka ima pojedinačnu snagu i kapacitet kao sve hrvatske zajedno sa Krškom. Nepregledna ugljena brda danonoćno se razvaljuju, kompozicije razvoze, kilowatsati skupljaju i izvoze u Belgiju i Nizozemsku, a „eurići“ pristižu i pune Merkelicinu blagajnu, ma koliko ona šutjela o tome. Navodno da se još troše zalihe ugljena što ih je širokogrudni Poljski narod, za vrijeme drugog sv. rata, dobrovoljno ustupio gospodinu koji se odazivao na ime Adolf. Često u radnim procesima dobrano zasmrdi iako se pedantni Njemački stručnjaci trude isplanirati i zadovoljiti studije o zaštiti okoliša do najsitnijih detalja. Unatoč velikom broju domicilnog stanovništva u okolnim mjestima (selima) nisam primjetio da ima mnogo bolesnih, hendikepiranih i ubogih iako su izloženi višegodišnjem zagađivanju i snifanju raznih nusproizvoda koji su sve samo ne zdravi. Ali sam zato vidio jako dobro razvijenu poljoprivrednu proizvodnju: brda repe, krompira, kupusa i kukuruza kojima očito pogoduju česti kišni oblaci koji se tamo stvaraju zahvaljujući isparavanjima iz nekoliko desetaka hladnjaka. Ah, da vidio sam i Rakitića u dresu Schalkea, Olića u dresu Hamburga, Crocopa u gaćama i Milu Kitića u sakou.
U Rijeci sam radio u rafineriji na Urinju, a živio i kupao se u Jadranu samo 50 metara od iste. More je kristalno čisto kao da se radi o pučini, a ne rafineriji. Povremeno dobrano zasmrdi (odsumporavanj ) u raznim djelovima dana, ali pogledaju ljudi u svoje novčanike i smrad časkom postaje podnošljiviji i postepeno se pretvara u miris. Slično je i u Plomin Luci. Kafići puni, restorani također, privatni smještaj i trgovine isto. Sve vrvi od radnika i optimizma.Troši se, razvija i planira budućnost, a ako malo ,s vremena na vrijeme, „ugrize za nos“ ugljena prašina ( njem. kohlenstaub ) svi znaju da se od toga ne umire, a panorama Plomina gledajući, bilo sa Učke bilo s mora, jedan je od lijepših turističkih prizora koji možete doživjeti u Hrvatskoj, ako se izuzmu Nacionalni parkovi.
Problem sa zagađenjem zraka i vode najizraženiji je u Slavonskom Brodu i Sisku, gdje su „studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para...“, odnosno u mjestima gdje polako odumiru kulturne navike, oglupljuje pamet, otupljuje poštenje i sve se svodi na sjećanja kako je nekada bilo i nadanja kako će biti opet samo kad lideri izađu iz zatvora i povedu „malog čovjeka u veliko blagostanje“. U tome kontekstu tlapnje, inicijative i tekstovi o zagađenju iz susjedne rafinerije u Republici Srpskoj, izgradnji nekakve mjerne stanice, kolektorima i pročiščivačima nemaju baš velikog smisla niti svrhe.To je otprilike kao kad nas na Birou za zapošljavanje natjeraju da potpišemo Ugovore o sudjelovanju u edukativnoj nastavi koja košta 20.000,00 kn po čovjeku, a nama polaznicima ne daju ni lipe. Još nam odgovore na upit da lova za kandidate nije predviđena, ali će nas, u sklopu programa svakako primiti u CTR (Centar za tehnološki razvoj) da vidimo kako se i što se tamo radi. Nisam ni znao da sam toliko sretan. Bolje i to nego da su nam u zamjenu za toaletni papir preporučili onaj brusni, granulacije 8-12 kao u vicu o Muji i Hasi.
Problem sa CTR-om i tariguzom od šmirgl-papira za mene je mnogo veći od zagađenja zraka i vode, jer kupali smo se mi na Savi i prije rata kada su rafinerije radile punim kapacitetima, te se dobro sjećam naftnih mrlja i obaveznih tuširanja pri dolasku s Poloja te kako smo danima smrdili po crnom zlatu. Iako Dodiga ne volim, a za RS me boli k.... činjenica je da naftnih mrlja u Savi posljednjih godina gotovo uopće nema. Mnogo veći problem uočio sam neki dan kada su djeca u Malom Parisu skupljala stari papir i na taj način davali doprinos ekologiji i čistom okolišu.
Pakujući kartonske kutije s školarcima nisam mogao vjerovati što ljudi sve bacaju u smeće. Knjige, biltene, publikacije, monografije i ostalo još mogu provariti, ali zamislite; u nepreglednim hrpama starog papira našao se i sam gospodin Karamarko odnosno gomila „flajera“ i “listića“ sa njegovim likom od Boga pitaj kojih izbora koje je neki stranački aparatčik uzeo da korisno podijeli dok mu ne zaposle užeg člana obitelji. Jadnik je vjerojatno otpočetka znao s kim ima posla i da će ga zajebati, pa se nije puno ni trudio da raspačava Karamarkov ugled i poštenje, te je ovaj završio u smeću zajedno sa još nekim stranačkim uglednicima. Jedino mi je žao lijepe Kolinde koju sam izvadio i unio u kuću. Dati ću je nekom od HDZ-ovaca, za nagradu, ukoliko bude puno „lajkao“,a za kojeg sam siguran da je pošten i da ju neće opet baciti.
A, najveći problem nam je na državnoj razini sa samim predsjednikom Vlade RH - gospodinom Milanovićem. Izgleda da si je ufurao film da je Nixon pa se počeo rješavati najbližih suradnika i davati izjave u stilu „Pile nije prešlo cestu". Ponavljam: pile NIJE prešlo cestu.“ Samo što se ne radi o piletu, piletini niti o cesti nego o nekakvoj SOJI. U svakom slučaju, ako tako nastavi mogli bi i njegovi plakati završiti u starom papiru. Ali, nema veze. Bar je smješno. Priča o poštenju i ruži druge, kao da su Sabo i Merzelica najgori talibani, a ne njegovi dojučerašnji izborni aduti.
Tako u Njemačkom Neuratu na prostoru od 10-ak kilometara postoje 4 termoelektrane , a svaka ima pojedinačnu snagu i kapacitet kao sve hrvatske zajedno sa Krškom. Nepregledna ugljena brda danonoćno se razvaljuju, kompozicije razvoze, kilowatsati skupljaju i izvoze u Belgiju i Nizozemsku, a „eurići“ pristižu i pune Merkelicinu blagajnu, ma koliko ona šutjela o tome. Navodno da se još troše zalihe ugljena što ih je širokogrudni Poljski narod, za vrijeme drugog sv. rata, dobrovoljno ustupio gospodinu koji se odazivao na ime Adolf. Često u radnim procesima dobrano zasmrdi iako se pedantni Njemački stručnjaci trude isplanirati i zadovoljiti studije o zaštiti okoliša do najsitnijih detalja. Unatoč velikom broju domicilnog stanovništva u okolnim mjestima (selima) nisam primjetio da ima mnogo bolesnih, hendikepiranih i ubogih iako su izloženi višegodišnjem zagađivanju i snifanju raznih nusproizvoda koji su sve samo ne zdravi. Ali sam zato vidio jako dobro razvijenu poljoprivrednu proizvodnju: brda repe, krompira, kupusa i kukuruza kojima očito pogoduju česti kišni oblaci koji se tamo stvaraju zahvaljujući isparavanjima iz nekoliko desetaka hladnjaka. Ah, da vidio sam i Rakitića u dresu Schalkea, Olića u dresu Hamburga, Crocopa u gaćama i Milu Kitića u sakou.
U Rijeci sam radio u rafineriji na Urinju, a živio i kupao se u Jadranu samo 50 metara od iste. More je kristalno čisto kao da se radi o pučini, a ne rafineriji. Povremeno dobrano zasmrdi (odsumporavanj ) u raznim djelovima dana, ali pogledaju ljudi u svoje novčanike i smrad časkom postaje podnošljiviji i postepeno se pretvara u miris. Slično je i u Plomin Luci. Kafići puni, restorani također, privatni smještaj i trgovine isto. Sve vrvi od radnika i optimizma.Troši se, razvija i planira budućnost, a ako malo ,s vremena na vrijeme, „ugrize za nos“ ugljena prašina ( njem. kohlenstaub ) svi znaju da se od toga ne umire, a panorama Plomina gledajući, bilo sa Učke bilo s mora, jedan je od lijepših turističkih prizora koji možete doživjeti u Hrvatskoj, ako se izuzmu Nacionalni parkovi.
Problem sa zagađenjem zraka i vode najizraženiji je u Slavonskom Brodu i Sisku, gdje su „studenti bez diplome, žene bez ljepote, neženje bez stana, putnici bez para...“, odnosno u mjestima gdje polako odumiru kulturne navike, oglupljuje pamet, otupljuje poštenje i sve se svodi na sjećanja kako je nekada bilo i nadanja kako će biti opet samo kad lideri izađu iz zatvora i povedu „malog čovjeka u veliko blagostanje“. U tome kontekstu tlapnje, inicijative i tekstovi o zagađenju iz susjedne rafinerije u Republici Srpskoj, izgradnji nekakve mjerne stanice, kolektorima i pročiščivačima nemaju baš velikog smisla niti svrhe.To je otprilike kao kad nas na Birou za zapošljavanje natjeraju da potpišemo Ugovore o sudjelovanju u edukativnoj nastavi koja košta 20.000,00 kn po čovjeku, a nama polaznicima ne daju ni lipe. Još nam odgovore na upit da lova za kandidate nije predviđena, ali će nas, u sklopu programa svakako primiti u CTR (Centar za tehnološki razvoj) da vidimo kako se i što se tamo radi. Nisam ni znao da sam toliko sretan. Bolje i to nego da su nam u zamjenu za toaletni papir preporučili onaj brusni, granulacije 8-12 kao u vicu o Muji i Hasi.
Problem sa CTR-om i tariguzom od šmirgl-papira za mene je mnogo veći od zagađenja zraka i vode, jer kupali smo se mi na Savi i prije rata kada su rafinerije radile punim kapacitetima, te se dobro sjećam naftnih mrlja i obaveznih tuširanja pri dolasku s Poloja te kako smo danima smrdili po crnom zlatu. Iako Dodiga ne volim, a za RS me boli k.... činjenica je da naftnih mrlja u Savi posljednjih godina gotovo uopće nema. Mnogo veći problem uočio sam neki dan kada su djeca u Malom Parisu skupljala stari papir i na taj način davali doprinos ekologiji i čistom okolišu.
Pakujući kartonske kutije s školarcima nisam mogao vjerovati što ljudi sve bacaju u smeće. Knjige, biltene, publikacije, monografije i ostalo još mogu provariti, ali zamislite; u nepreglednim hrpama starog papira našao se i sam gospodin Karamarko odnosno gomila „flajera“ i “listića“ sa njegovim likom od Boga pitaj kojih izbora koje je neki stranački aparatčik uzeo da korisno podijeli dok mu ne zaposle užeg člana obitelji. Jadnik je vjerojatno otpočetka znao s kim ima posla i da će ga zajebati, pa se nije puno ni trudio da raspačava Karamarkov ugled i poštenje, te je ovaj završio u smeću zajedno sa još nekim stranačkim uglednicima. Jedino mi je žao lijepe Kolinde koju sam izvadio i unio u kuću. Dati ću je nekom od HDZ-ovaca, za nagradu, ukoliko bude puno „lajkao“,a za kojeg sam siguran da je pošten i da ju neće opet baciti.
A, najveći problem nam je na državnoj razini sa samim predsjednikom Vlade RH - gospodinom Milanovićem. Izgleda da si je ufurao film da je Nixon pa se počeo rješavati najbližih suradnika i davati izjave u stilu „Pile nije prešlo cestu". Ponavljam: pile NIJE prešlo cestu.“ Samo što se ne radi o piletu, piletini niti o cesti nego o nekakvoj SOJI. U svakom slučaju, ako tako nastavi mogli bi i njegovi plakati završiti u starom papiru. Ali, nema veze. Bar je smješno. Priča o poštenju i ruži druge, kao da su Sabo i Merzelica najgori talibani, a ne njegovi dojučerašnji izborni aduti.
