To čemu smo svjedočili u antičkoj Saloni, nije politički skeč za predizbornu upotrebu. Ovdje se ipak radi o onom ozbiljnom, političkom igranju vatrom čiju namjeru i svrhu tek kasnije možemo sagledati up potpunosti.
Pokušava se sada prikazati kao Malik Tintilinić Blaženko Boban, ali nije on nikakav vražićak koji je vatrom tjerao Vraga, još manje sitni delikvent koji se ogriješio o kazneno djelo uništenja i oštećenja tuđe stvari, za koje je nastupila zastara. On je svojim predanim, organiziranim i svjesnim činom paleža jasno dao do znanja svojim neprijateljima, filmašima iz najveće svjetske produkcijske kuće „20th Century Fox“, da su nepoželjni na svetom hrvatskom tlu čiji je on ovlašteni čuvar. I ne treba sumnjati da bi, u slučaju da „inscenacija“ požara, koji je ekipi nanio štetu od pola milijuna dolara, nije rezultirala bezglavim bijegom apokaliptičnih jahača celuloidne vrpce, blaženi inkvizitor poduzeo sve ne bi li „The Omen 666“ pretvorio u prah i pepeo. Uostalom, on to i sam priznaje, ističući u svojoj naknadnoj obrani kako bi i danas „na isti način reagirao kad bi bilo čije svetinje bile izvrgnute pokušaju oskvrnuća“.
Nije, dakle, Blaženko Boban nikakav Herostrat ili Neron, pa da bi se vatrom poigrao tražeći slavu, umjetničko nadahnuće ili urbanističke blagodati opožarenog, niti nevaljalo dijete koje se igra šibicama, već onaj koji je dobro upoznat s efektom lomače na utjerivanje straha u kosti nepoćudnih. Također, ne treba sumnjati da je aktualni župan splitsko-dalmatinski i praktični vjernik elementarno upoznat s bogatom tradicijom spaljivanja koje je Katolička crkva svesrdno upražnjavala u protekla dva milenija obračunavajući se sa svima koje je proglašavala hereticima, vješticama, sotonama i ostalim paklenim izdancima, a među kojima su nerijetko bili najveći i najtalentiraniji umovi ljudskog roda. Uostalom, Blaženko je blagoslov za svoju „inscenaciju“ dobio od najviših ovdašnjih crkvenih prelata, koji su predvodili kampanju protiv snimanja filma bez da su zatražili uvid u scenarij, iako on sadržajem uopće nije antikatolički već, dapače, vrlo je konzervativan. Tako je posvećena laž kako je „mali đavao“ trebao „izaći iz groba svetog Dujma“, kao i da su se u Splitu i Solinu trebale snimati scene s Damienom, iako glumac koji ga je trebao utjeloviti uopće nije bio u Hrvatskoj, dok je blaženi templar osvetnik Blaženko Boban dobio „licence to kill“ i u ime Njezinog Veličanstva, poput tajnog agenta 007, krenuo paliti vatru i spašavati Kraljevstvo Nebesko.
Koliko je bio vješt, tajnovit i odan svom poslu vidimo po tome da smo tek nakon punih 15 godina saznali za njegovu „undercover“ misiju. I to u trenutku kada njegova stranka, HDZ, opet regrutira sve raspoložive političke piromane kako bi nastavila i dalje vladati ognjem i mačem, paliti i žariti kako na lokalnoj, tako i na državnoj razini. Nema dvojbe, župan Blaženko Boban ima sve kvalifikacije koje se traže za to mjesto, ovaj palež u kojem je, po vlastitom priznanju, upravo on imao prste braneći Sveti Dujmov Grob od Amerikanaca Antikrista koji su „suhim zlatom“ plaćali to svetogrđe, čini ga glavnim favoritom za još jedan mandat. I ne treba sumnjati da će ga i osvojiti. Jer, to čemu smo svjedočili u antičkoj Saloni, nije politički skeč za predizbornu upotrebu. Ovdje se ipak radi o onom ozbiljnom, političkom igranju vatrom čiju namjeru i svrhu tek kasnije možemo sagledati u potpunosti.
Recimo, kada je 1933. godine u Berlinu spaljen Reichstag, samo četiri tjedna nakon što je Adolf Hitler postao njemačkim kancelarom, ta je „inscenacija“ poslužila nacistima kako bi za požar optužili komuniste i počeli žestok progon neistomišljenika, ukinuli osnovna građanska prava, a čovječanstvo ubrzano odveli u najveću povijesnu tragediju. Već 10. svibnja 1933. profesori i studenti su, u pratnji tisuća znatiželjnika i limenu glazbu koja je svirala marševe poput „Narode, na oružje“, u više od 200 njemačkih gradova na lomačama spalili knjige svojih najvećih umova, od Thomasa Manna preko Franza Kafke do Sigmunda Freuda i mnogih drugih. „Protiv dekadencije i moralnog propadanja, blagoslovio je vatropirce Hitlerov ministar propagande Joseph Goebbels: “Političkim revolucijama prethodi duhovna priprema. Tek kad se ideja spari s političkom moći, pojavljuje se sila koja omogućuje povijesne promjene. Vi, mladi studenti borci ste za revolucionarne ideje ove zemlje.”
Vrlo brzo nakon vatrene “duhovne pripreme” ukazala se nacistička sila koja je „konačnim rješenjem“ zauvijek željela očistiti sveto njemačko tlo od svojih nearijevskih neprijatelja spaljujući još monstruoznije od knjiga milijune ljudi u holokaustu.
I prije i poslije toga palež je bio uvod u rađanje sila koje su željele slične „povijesne promjene“. U prošlom ratu u kojem je izgorjela Jugoslavija nije bilo zaraćene strane i vojske koja se nije poslužila vatrom kako bi nagnala u bijeg one kojima „tu“, baš kao ni u Saloni, nije bilo mjesta. Tako je, primjerice, po naredbi Radovana Karadžića, 1992. godine fosfornim bombama gađana sarajevska vijećnica sagrađena u 19. stoljeću i u samo nekoliko sati jedinstvena svjetska zbirka od tri milijuna knjiga i dokumenata, cijeli arhiv, kao i sama zgrada nestaju u plamenu. Genocid u Srebrenici tri godine kasnije trebao je biti završno poglavlje te i takve „političke revolucije“ započete spaljivanjem knjiga, tom inicijacijom kojom se zločincima nakon baklje stavlja kama u ruke.
„Lepa sela lepo gore, a ružna ostaju ružna čak i kada gore“, rečenica po kojoj je dobio ime film Srđana Dragojevića iz 1996. godine možda je najbolja metafora za ulogu vatre u „političkim revolucijama“ koje su se dogodile na ovim prostorima. Kako bi „lepa sela lepo gorela“ trebalo je najprije odraditi „duhovnu pripremu“. U svojoj knjizi „Knjigocid“ Ante Lešaja dokumentira uništavanje nepoćudnih knjiga devedesetih prošlog stoljeća u Hrvatskoj, bilo da se radi o knjigama srpskih pisaca, onima na ćirilici ili pak onim izdanjima komunističke i partizanske ideologije. Na Korčuli je na smetlište bačeno 400 knjiga, od toga čak devetnaest knjiga Branka Ćopića „jer zagađuju naš lipi jezik“, neke knjige su i spaljivane, a neke, poput 40 tisuća primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, poslane su, po nalogu tadašnjeg ravnatelja nacionalnog leksikografskog zavoda akademika Dalibora Brozovića, u rezalište. Potom su na red došle nepoćudne novine koje su, poput „Feral Tribunea“ i „Novosti“, javno spaljivane, dok je ćirilica kao javno pismo zatučena čekićima u Vukovaru. Čak se i tradicionalne karnevalske manifestacije, kao svojedobno u Kaštelama kada je pred djecom kao „uzročnik svih zala“, krnje, spaljena drvena maketa slikovnice „Moja dugina obitelj“, ili u Imotskom kada je ista sudbina snašla gay par s djetetom, koriste vatrom za obračun s drugim, drugačijim, neprijateljem.
Ima li onda bilo kakve suštinske razlike između onoga što je učinio Blaženko Boban „inscenirajući“ prije 15 godina požar u Saloni i mržnje prema knjizi, novinama, ploči, slikovnici, osim što „The Omen 666“ u trenutku Blaženkove reakcije nije bio realiziran kao filmsko djelo već je tek bio u procesu nastajanja? Ili je ta činjenica da je Sotonu sasjekao, pardon, spalio, još dok je bila sasvim „mali đava“ pohvala Bobanovoj budnosti i urođenom instinktu da neprijatelja hrvatstva i katoličanstva namiriše i prije nego što pruži svoju crnu ruku iz svetog Dujmova groba? „Blaženko Boban, jedan od vas“, reklamira se ovih predizbornih dana HDZ-ova uzdanica za još jedan mandat čuvara svetog hrvatskog tla i poručuje: „Neka djela govore“.
I neka vatre gore!
brankomijić
Pokušava se sada prikazati kao Malik Tintilinić Blaženko Boban, ali nije on nikakav vražićak koji je vatrom tjerao Vraga, još manje sitni delikvent koji se ogriješio o kazneno djelo uništenja i oštećenja tuđe stvari, za koje je nastupila zastara. On je svojim predanim, organiziranim i svjesnim činom paleža jasno dao do znanja svojim neprijateljima, filmašima iz najveće svjetske produkcijske kuće „20th Century Fox“, da su nepoželjni na svetom hrvatskom tlu čiji je on ovlašteni čuvar. I ne treba sumnjati da bi, u slučaju da „inscenacija“ požara, koji je ekipi nanio štetu od pola milijuna dolara, nije rezultirala bezglavim bijegom apokaliptičnih jahača celuloidne vrpce, blaženi inkvizitor poduzeo sve ne bi li „The Omen 666“ pretvorio u prah i pepeo. Uostalom, on to i sam priznaje, ističući u svojoj naknadnoj obrani kako bi i danas „na isti način reagirao kad bi bilo čije svetinje bile izvrgnute pokušaju oskvrnuća“.
Tajni agent 007
Nije, dakle, Blaženko Boban nikakav Herostrat ili Neron, pa da bi se vatrom poigrao tražeći slavu, umjetničko nadahnuće ili urbanističke blagodati opožarenog, niti nevaljalo dijete koje se igra šibicama, već onaj koji je dobro upoznat s efektom lomače na utjerivanje straha u kosti nepoćudnih. Također, ne treba sumnjati da je aktualni župan splitsko-dalmatinski i praktični vjernik elementarno upoznat s bogatom tradicijom spaljivanja koje je Katolička crkva svesrdno upražnjavala u protekla dva milenija obračunavajući se sa svima koje je proglašavala hereticima, vješticama, sotonama i ostalim paklenim izdancima, a među kojima su nerijetko bili najveći i najtalentiraniji umovi ljudskog roda. Uostalom, Blaženko je blagoslov za svoju „inscenaciju“ dobio od najviših ovdašnjih crkvenih prelata, koji su predvodili kampanju protiv snimanja filma bez da su zatražili uvid u scenarij, iako on sadržajem uopće nije antikatolički već, dapače, vrlo je konzervativan. Tako je posvećena laž kako je „mali đavao“ trebao „izaći iz groba svetog Dujma“, kao i da su se u Splitu i Solinu trebale snimati scene s Damienom, iako glumac koji ga je trebao utjeloviti uopće nije bio u Hrvatskoj, dok je blaženi templar osvetnik Blaženko Boban dobio „licence to kill“ i u ime Njezinog Veličanstva, poput tajnog agenta 007, krenuo paliti vatru i spašavati Kraljevstvo Nebesko.
Koliko je bio vješt, tajnovit i odan svom poslu vidimo po tome da smo tek nakon punih 15 godina saznali za njegovu „undercover“ misiju. I to u trenutku kada njegova stranka, HDZ, opet regrutira sve raspoložive političke piromane kako bi nastavila i dalje vladati ognjem i mačem, paliti i žariti kako na lokalnoj, tako i na državnoj razini. Nema dvojbe, župan Blaženko Boban ima sve kvalifikacije koje se traže za to mjesto, ovaj palež u kojem je, po vlastitom priznanju, upravo on imao prste braneći Sveti Dujmov Grob od Amerikanaca Antikrista koji su „suhim zlatom“ plaćali to svetogrđe, čini ga glavnim favoritom za još jedan mandat. I ne treba sumnjati da će ga i osvojiti. Jer, to čemu smo svjedočili u antičkoj Saloni, nije politički skeč za predizbornu upotrebu. Ovdje se ipak radi o onom ozbiljnom, političkom igranju vatrom čiju namjeru i svrhu tek kasnije možemo sagledati u potpunosti.
Spaljivanje Reichstaga
Recimo, kada je 1933. godine u Berlinu spaljen Reichstag, samo četiri tjedna nakon što je Adolf Hitler postao njemačkim kancelarom, ta je „inscenacija“ poslužila nacistima kako bi za požar optužili komuniste i počeli žestok progon neistomišljenika, ukinuli osnovna građanska prava, a čovječanstvo ubrzano odveli u najveću povijesnu tragediju. Već 10. svibnja 1933. profesori i studenti su, u pratnji tisuća znatiželjnika i limenu glazbu koja je svirala marševe poput „Narode, na oružje“, u više od 200 njemačkih gradova na lomačama spalili knjige svojih najvećih umova, od Thomasa Manna preko Franza Kafke do Sigmunda Freuda i mnogih drugih. „Protiv dekadencije i moralnog propadanja, blagoslovio je vatropirce Hitlerov ministar propagande Joseph Goebbels: “Političkim revolucijama prethodi duhovna priprema. Tek kad se ideja spari s političkom moći, pojavljuje se sila koja omogućuje povijesne promjene. Vi, mladi studenti borci ste za revolucionarne ideje ove zemlje.”
Vrlo brzo nakon vatrene “duhovne pripreme” ukazala se nacistička sila koja je „konačnim rješenjem“ zauvijek željela očistiti sveto njemačko tlo od svojih nearijevskih neprijatelja spaljujući još monstruoznije od knjiga milijune ljudi u holokaustu.
I prije i poslije toga palež je bio uvod u rađanje sila koje su željele slične „povijesne promjene“. U prošlom ratu u kojem je izgorjela Jugoslavija nije bilo zaraćene strane i vojske koja se nije poslužila vatrom kako bi nagnala u bijeg one kojima „tu“, baš kao ni u Saloni, nije bilo mjesta. Tako je, primjerice, po naredbi Radovana Karadžića, 1992. godine fosfornim bombama gađana sarajevska vijećnica sagrađena u 19. stoljeću i u samo nekoliko sati jedinstvena svjetska zbirka od tri milijuna knjiga i dokumenata, cijeli arhiv, kao i sama zgrada nestaju u plamenu. Genocid u Srebrenici tri godine kasnije trebao je biti završno poglavlje te i takve „političke revolucije“ započete spaljivanjem knjiga, tom inicijacijom kojom se zločincima nakon baklje stavlja kama u ruke.
Lepa sela lepo gore
„Lepa sela lepo gore, a ružna ostaju ružna čak i kada gore“, rečenica po kojoj je dobio ime film Srđana Dragojevića iz 1996. godine možda je najbolja metafora za ulogu vatre u „političkim revolucijama“ koje su se dogodile na ovim prostorima. Kako bi „lepa sela lepo gorela“ trebalo je najprije odraditi „duhovnu pripremu“. U svojoj knjizi „Knjigocid“ Ante Lešaja dokumentira uništavanje nepoćudnih knjiga devedesetih prošlog stoljeća u Hrvatskoj, bilo da se radi o knjigama srpskih pisaca, onima na ćirilici ili pak onim izdanjima komunističke i partizanske ideologije. Na Korčuli je na smetlište bačeno 400 knjiga, od toga čak devetnaest knjiga Branka Ćopića „jer zagađuju naš lipi jezik“, neke knjige su i spaljivane, a neke, poput 40 tisuća primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, poslane su, po nalogu tadašnjeg ravnatelja nacionalnog leksikografskog zavoda akademika Dalibora Brozovića, u rezalište. Potom su na red došle nepoćudne novine koje su, poput „Feral Tribunea“ i „Novosti“, javno spaljivane, dok je ćirilica kao javno pismo zatučena čekićima u Vukovaru. Čak se i tradicionalne karnevalske manifestacije, kao svojedobno u Kaštelama kada je pred djecom kao „uzročnik svih zala“, krnje, spaljena drvena maketa slikovnice „Moja dugina obitelj“, ili u Imotskom kada je ista sudbina snašla gay par s djetetom, koriste vatrom za obračun s drugim, drugačijim, neprijateljem.
Neka djela govore
Ima li onda bilo kakve suštinske razlike između onoga što je učinio Blaženko Boban „inscenirajući“ prije 15 godina požar u Saloni i mržnje prema knjizi, novinama, ploči, slikovnici, osim što „The Omen 666“ u trenutku Blaženkove reakcije nije bio realiziran kao filmsko djelo već je tek bio u procesu nastajanja? Ili je ta činjenica da je Sotonu sasjekao, pardon, spalio, još dok je bila sasvim „mali đava“ pohvala Bobanovoj budnosti i urođenom instinktu da neprijatelja hrvatstva i katoličanstva namiriše i prije nego što pruži svoju crnu ruku iz svetog Dujmova groba? „Blaženko Boban, jedan od vas“, reklamira se ovih predizbornih dana HDZ-ova uzdanica za još jedan mandat čuvara svetog hrvatskog tla i poručuje: „Neka djela govore“.
I neka vatre gore!
brankomijić
