Prva reakcija na objavljene dopise Gradonačelnika i Župana, upućene Saborskom odjelu za informiranje,  vezano za ukidanje dopisništva HRT-a u Slavonskom Brodu, bila mi je smiješna. Asociralo me na stihove iz pjesme Tamare Obrovac  pišem pismo tinta mi se proli ... a onda mi je postalo tužno kad sam posložila neke činjenice.

Jedna od njih je vijest o ukidanju dijela Općinskih sudova, između ostalih i Općinskog suda u Slavonskom Brodu. U obrazloženju stoji kako će se sudstvo racionalizirati te vratiti na prijašnje stanje, da će sjedište Općinskog suda biti  u Požegi iz razloga efikasnosti i iz razloga što tamo postoji zatvor.

Sjetila sam se kako je nedavno bilo aktualno provođenju racionalizacije u zdravstvu, te  promjena statusa bolnice u Novoj Gradišci te pripojenje iste bolnici u Slavonskom Brodu.

Vidljivo, započele su se odvijati radnje neophodne za efikasniju organiziranost sustava i provođenje nužnih ušteda koje su neophodne za provesti, ne zbog Europske unije, nego zbog nas i pretjerano skupog državnog aparata u svim segmentima.

Zapela mi je za oko, u dijelu županovog dopisa, konstatacija: Držimo da  bilo koji oblik centralizacije i metropolizacije nije u interesu Republike Hrvatske i njenih građana. Ne znam je li Župan zna, ali građani Brodsko posavske županije znaju čitati, nisu gluhi, a niti slijepi.

Priča o regionalizaciji provlači se kroz medije već duži period. Državna politika po preporuci Europske unije, a i građani po zdravoj pameti znaju da je sadašnja organiziranost  sustava neodrživa. Kakve s tim ima veze centralizacija i metropolizacija?  Okrupnjavanje  točki sjedišta je neminovnost koju smo čekali kao jedno od rješenja da država bude efikasnija i da se kroz sustav dio novca vrati do onih zbog kojih sustav i vlast postoji.

Zar ćemo sada opet od lokalnih vlasti slušati kako smo izolirani, odvojeni od milosti vrha vlasti i nevidljivi u državi? Sada, kada smo dno dna, kada se malo što može na lokalnoj razini popraviti, budi se svijest vlasti i to na primjeru ukidanja dopisništva HRT-a. Do sada je bilo bezbroj razloga, prilika i vremena za reakcije, za spriječiti katastrofalnu situaciju u kojoj se Županija i Grad nalazi – nije se reagiralo.

Kod nas je sve naopako. Prema svemu dobrom, po čemu se mjeri uređeno društvo, mi smo na posljednjem mjestu, a prema svemu lošem smo prvi. Ne moram spominjati da se ovo posljednje odnosi na kvalitetu života u zdravstvenom smislu, zbog  kakvoće zraka druge kategorije koji udišemo.

Uostalom,  porazna statistika sa Zavoda za zapošljavanje govori kako trenutno posao traži, čeka i nužno treba  skoro 18.700 naših sugrađana. Koliko je njima bitno dopisništvo HRT-a kojeg su, kako smo iz dopisa saznali pored građana kroz pretplatu, sufinancirali  Grad i Županija?

I što više reći, osim da se vratim na pjesmu Tamare Obrovac sa početka teksta i završim stih: ...daleko je onaj tko nas voli.