Pismo gospodinu Zdravku M.

 

Poštovani gospodine M...

Dragi Zdravko!

Pišem Vam iz tisućama kilometara dalekog Daejona u Južnoj Koreji, a opet nekako vjerujem kako smo po statusu nas dvojica bliski unatoč tolikoj geografskoj razmeđi. Pratimo ovdje Vas i Vaš klub kao rijetku vrstu biljke koja se uspjela rascvjetati na kršnoj i suhoj teritoriji Zapadnog Balkana. Ovim putem, kao jedan sportski djelatnik drugom sportskom djelatniku, želim Vam prije svega čestitati na vrhunskom obavljanju posla i to nije tek puka pristojnost. Također, usuđujem se tvrditi da razumijem Vaš položaj, situaciju u kojoj se GNK Dinamo nalazi i ovim putem želim Vam ponuditi svoju pomoć.

Iako dolazim iz nenogometnog svijeta kao što je bejzbol, složit će te se sa mnom kako je sport globalno postao jedan veliki biznis u kojem ništa ne smijemo prepustiti slučaju. Za svaku pobjedu i održavanje u vrhu potrebno je danonoćno raditi na svim aspektima funkcioniranja kluba: od redovitih plaća, kupoprodaje igrača, urednih financija, pronalaska zgodnih zakonskih rupa, održavanja stadiona, discipline u svlačionici, ali i lobbying-u, zadržavanju političkog i ekonomskog zelenog svjetla kod državno-upravnih struktura koje su meritorne za propisno održavanje profesionalnog sportskog natjecanja.

Kao sposobni upravljači, magovi kontrole i pravi očevi naše radne zajednice, Vi i ja dobro znamo kako se prave i ključne bitke ipak vode izvan terena: onaj tko tamo osigura početnu prednost i skroji dominantnu poziciju moći, taj će sigurno biti zerce bliži pobjedi za vrijeme sportskog okršaja na terenu. Ali, dragi moj gospodine, tako mi mudrosti Konfucijeve i snage Vašeg presvetog Trojstva, čemu ta čitava kanonada i nadljudsko znojenje ukoliko sportski okršaj nema dušu u vidu onih koji našim predstavama daju život i boju! Čemu sve ako nema emocija, navijačkog huka i nezaustavljive grmljavine s tribina koja igrače čini motiviranijima, energičnijima i svjesnijima značaja posla kojim se bave.

Stoga sam se ponovno sjetio Vas gospodine M., jednog običnog radnog jutra kada su me, nakon odgledane reklame, iz mog marketinškog odjeljenja obavijestili o Dinamovoj akciji Poplavi tribine, upoznali s cijenama pretplata za aktualnu sezonu i podsjetili na tužnu činjenicu kako već godinama ne uživate navijačku podršku. Kada još tome pridodam tugu nastalu saznanjem za poraz koji ste pretrpili od danskog prvaka Aalborga, osjetio sam onu vrstu prijateljske bliskosti o kojoj sam vam ranije pisao. Smatrao sam kako je moja sportska dužnost da nešto poduzmem i krenem u akciju.

Vidite, moj klub i ja smo također zajedno prošli trnovit put. U proteklih pet godina izgubili smo ravno 400 utakmica, zbog čega su nas protivnički navijači pogrdno nazivali kokošarima i kukavicama. Nije bilo lako kroz sve te godine istrpiti salve zvižduka, cereka i podbadanja, što Vam je pretpostavljam jako dobro poznato. Vjerujem da su uvrede kroz koje smo mi ovdje prolazili u Vašoj kulturi ekvivalentne terminima Peder i Cigan. Preživjevši sve bujice kritika i neugodnosti s kojima smo bili na dnevnoj bazi suočeni, ja i moj tim smo iz svega izašli još odlučniji da popravimo stanje i dosjetili se spasonosnog rješenja.

Odlučili smo se pribjeći, nećete mi vjerovati gospodine M., naoko nekonvencionalnom rješenju: na stadionu smo instalirali prave pravcate robote navijače! Tako popunivši sve veće rupe na tribinama koje su došle kao posljedica nezadovoljstva našim rezultatima od strane ljudi navijača, momčad je u veoma kratkom roku reagirala s oduševljenjem na podršku punog gledališta i dobri rezultati konačno nisu izostali. Govorim Vam sve to jer sam vidio da ste se u reklami Poplavi tribine okrenuli navijačima Hajduka i tržištu u Dalmaciji. Zapitao sam se što Vas je natjeralo na takav potez? Znam kako niste svjesno prikazali čovjeka s juga onako stereotipno i podrugljivo, da se radi o slučajnosti, pukoj ljudskoj grešci jednog kotačića u Vašem sistemu.

Teško mi se odvojiti od slike koju imam o Vama, kako kao pravi kolovođa spretno nosite sve suce i političare spakovane u malom džepu i smatram ovaj otvoreni cinizam prema vlastitim i protivničkim navijačima jednom prolaznom slabošću kojoj će te se lako othrvati. U dobroj vjeri i najboljoj namjeri, spreman sam vam jamčiti kako su naši roboti pravi spas za Vas i Vaše igrače.

Vjerujte, uvaženi gospodine, to nije nekakva šala, već ozbiljan projekt koji će uskoro preporoditi prazna sportska borilišta diljem kugle zemaljske. Ovi navijači roboti funkcioniraju kao naprave za navođenje, a njima upravljaju delegirani ljudi iz svojih domova, slično kao što daljinskim upravljačem upravljamo kanalima na kućnom televizoru. Što je najbolje od svega, lice robota poprima ljudski oblik onoga koji na daljinu s njime upravlja, u mom slučaju mene, mojih ljudi i našeg malog kolektiva pa teoretski, gospodine M., možete višestruko aplicirati vlastito lice na vojsku od 30 000 navijača i praktički sami upravljati navijanjem za svoj klub!

Možete li samo zamisliti moje oduševljenje kada smo na punom stadionu klicali "Naprijed Budistički sveci!" umjesto onog navijački uvriježenog "Dole pičkice!". Potragu za idealnim navijačem, nagađate, nećete pronaći u nekom Zagorju ili Dalmaciji, već u onima koji sačinjavaju Vaš korporativni kolektiv i konačno u sebi samome kroz duboko poniranje u nutrinu vlastite duše.

Spreman sam Vam prvom prilikom poslati jedan primjerak na testiranje kako bi se uvjerili u moje riječi i razmislili o ovom velikom poslu. Ukoliko i nećete biti zainteresirani, primite moje najdublje poštovanje i svakako se javite za ručak kada Vas poslovne obveze dovedu do Seoula!

Od srca,

Jung Seung-Jin

Predsjednik Uprave Hanwha Eaglesa

Vanjski suradnik Udruge prvoligaša KPB-a (južnokorejske profesionalne bejzbol lige)

kulturpunkt