Razlika između intelektulaca i neintelektualaca nije dakle u senzibilnosti (npr. za nacionalnu stvar), nego u tomu da intelektualci znaju potražiti i izložiti kriterije, kriterije razlikovanja područja (djelomičnih sistema), razina, načina dokazivosti, oblika umnosti itd.
Piše: Mario Kopić
Većina današnjih intelektualaca, odnosno onih koji upotrebljavaju intelekt, spada u obrtnike, u intelektualne obrtnike ili intelektualne radnike. Intelekt im je podloga za posao i kruh. Ne odnosi se to samo za eksperte, za specijaliste na raznim područjima produkcije i organizacije, nego i za djelatnosti na području zdravstva, školstva i umjetnosti. Na toj se razini globalno i univerzalno vraćamo onome što je postojalo u srednjem vijeku, u vrijeme kada još nije bilo razlike između znanstvenika, umjetnika i obrtnika. Na duhovnu elitu danas u populaciji otpada svega nekoliko postotaka, među njima samo dio njih razmišlja o cjelini stvari i osvrće se na smisao te cjeline. Na kraju dolaze oni koji se pitaju o smislu bivstvovanja svega što jest ili pak svjedoče o tom smislu, to jest besmislu. Prvi su mislioci, drugi pak pjesnici.
Posrijedi je dakle razlika između mislioca i pjesnika, između mišljenja i pjesništva, a time i drevna suprotnost između njih, suprotnost koja se oblikovala već nakon razdvajanja mišljenja i pjesništva, odnosno pri nastanku filozofije, i koja se potom, pri Platonovoj pretvorbi filozofije u metafiziku kao onto-teologiju (dvostruko jedinstvo ontologije i teologije), zaoštrila do krajnosti. Platon se od Homera i Hesioda, pa i od Sofokla, nije samo distancirao, nego ih je htio i izgnati preko granica svoje idealno zamišljene države. U ime čega? U ime ideje Dobra, u ime Ideje pod nebom koje treba promijeniti svijet i preobratiti ljude. Taj je metafizički fundamentalizam, srodan religioznom, potom do danas ostao na izvorištu svih totalitarizama. Nositelji tog, na ideo-logiji utemeljenog, totalitarizma bili su većinom – intelektualci.
Dakle, intelektualcima kao takvim treba uskratiti sveopću glorifikaciju. Kao skupina, sami po sebi, nisu ni dobri ni zli. Istina, na izvorištu su svih dobrih promjena, jer do tih promjena bez njih ne bi došlo (recimo progresa), ali odgovorni su i za učinjeno zlo. Ukratko: intelektualci su bili nosioci kako prosvijećenih tako i mračnjačkih ideja. Bez njih ne bi bilo komunizma, fašizma, ne bi bilo nacizma…
No prikazana je oprečnost između mišljenja i pjesništva danas nešto zastarjelo, a položaj samih intelektualaca veoma se promijenio. Nahodimo se u svijetu koji se razlikuje kako od tradicionalnoga tako i modernoga, što od intelektualaca zahtijeva drugi pogled i drukčije djelovanje. No pogledajmo ponajprije unatrag.
Platonova je glavna zamjerka pjesnicima da su odveć osjetilni i čuvstveni, zbog toga i odveć sućutni prema onima koji se ne znaju adaptirati ideji Dobra – koji joj se ne podređuju i koji je ne slijede, ne znajući zato razlikovati između dobra i zla. Drugim riječima: koji se ne bore protiv zla na strani dobra! Te protivnike, te neprijatelje dobra stoga treba eliminirati, na ovaj ili onaj način odstraniti, ako već ne i uništiti. Nije stoga nikakva slučajnost i nikakav paradoks da je na svijetu upravo najviše zla i nevolja učinjeno u ime (ideje) Dobra. Bez sućuti, na užasan i užasavajući način. Tragično je da to odbacivanje sućuti vrijedi sve do Friedricha Nietzschea, unatoč tome što se smatrao gotovo na svim razinama anti-platonistom i što se slomio upravo zbog sućuti (prema jednoj životinji, upregnutom konju).
Filozof kao metafizičar jest dakle nosilac rigoroznosti, dosljednosti i bezobzirnosti. Poeta je pak nosilac sućuti, osjetilnosti i čuvstvenosti. Upravo zbog te razlike između metafizičkih ideologa i literarnih poeta postoji unatoč prividnoj srodnosti u osvrtanju na drugi i drukčiji svijet – ili čak posve Drugi svijet – i u tome velika i nepremostiva razlika. Nesreća je pjesnika da tu razliku lako previđaju i predaju se raznim vrstama totalitarizma. Ne pjesnici kao pjesnici, ne umjetnici kao umjetnici, nego pjesnici kao društvena, odnosno politička bića. Ako se dakle nepromišljeno upuste u politiku i na taj način prepuste ideolozima koji ih bez krzmanja – ali vazda svjesno i promišljeno – iskoriste. O čemu se radi?
Pjesnički odnos spram svijeta pored sućuti sa životom, sućuti sa smrću zarezanim živim bićima, sadrži i žudnju za nečim posve drugim i drukčijim, žudnju koja se na navlastit način izražava i u religijama, primjerice geslom: Na svijetu smo, ali nismo od ovoga svijeta. Iz takvog odnosa spram svega izrasta nezadovoljstvo s onim što jest. Sljedeći je stupanj kritički odnos spram svega što jest, spram postojećega svijeta. I eto nas već na raskršću. Možemo se pridružiti ideološkom mijenjanju svijeta, i time bezobzirnoj kritici svega postojećega, ili pak ustrajati na tomu što kao pjesnici i mislioci jesmo: svjedoci bivstvovanja, odnosno svetosti svijeta, a ne revolucionari ili misionari.
Sve skupa se komplicira pod diktaturom, odnosno u totalitarizmu. Tu nije moguće svjedočiti o sebi a da pritom čovjek ne zapadne u konflikt s postojećom vlašću. Pjesnička žudnja tada djeluje destruktivno, volens-nolens totalitarni režim ruši već samom svojom egzistencijom. U demokraciji se pak pjesnik ne mijenja, ista ga žudnja i dalje goni, i ukoliko tu žudnju ne zna razlučiti od stremljenja, pretvorit će se bilo u Don Quijotea bilo u podupiratelja novih totalitarnih projekata. Neće se promijeniti, i dalje će igrati ulogu bezobzirnog kritičara svega postojećeg, no predmet njegove kritike više neće biti totalitarizam, nego demokracija. Stoga će se njegova uloga unatoč unutarnjem identitetu na izvan posve promijeniti – iz rušitelja totalitarizma pretvorit će se u protivnika i naposljetku rušitelja demokracije. Pa ukoliko se demokracija sruši i parlament zamijeni neka autoritarna osoba i vlast, bit će naravno opet protiv, protestirat će (dok bude mogao), no na društvenoj razini bit će već prekasno.
Upozoravamo dakle na ireduktibilnu razliku između poezije (umjetnosti) i politike, ali ne na metafizički, Platonov način, ne u ime ideje (po mojoj mjeri ugledanog i propisanog) Dobra, nego kao svjedoka onoga što je metafizika od Platona preko Hegela do Marxa i Nietzschea proganjala i na što se u svojoj bezobzirnoj kritici svega postojećega i u svojoj zagledanosti u ljepšu budućnost (na ovom ili onom svijetu) nije osvrtala na čovjekovu smrtnost. Zbog nje, zbog čovjekove smrtnosti, svjesni iluzije o besmrtnosti, osjećamo s bolom i radošću ne samo konačnost svojega bivstvovanja, nego suosjećamo i drugoga i s drugim, s drugim kao smrtno ranjivim bićem. Nalazimo se pred suosjećanjem koje nije reducirano na milost kao u kršćanstvu. Stoga smo pred drukčijom, post-modernom ili post-kršćanskom etikom, jer kako kršćanski tako i moderni moralizam izvire iz platonizma, iz teorijsko-etičkog fundamentalizma. Zadaća intelektualaca, zadaća mišljenja na kraju filozofije kao metafizike jest baviti se tim i takvim temeljnim stvarima, a ne spoticati se o minorne stvari svakidašnjice.
Nužno je da svatko radi ono za što je osposobljen, ponajprije pozvan. Sve drugo je gubitak vremena i energije ili pak nepotrebno izlaganje. Upusti li se pjesnik u uličnu tuču, ne može očekivati da će mu se klanjati kao pjesniku, nego će prije ili kasnije izvući neku modricu. Na razini ulice je ulična tuča. Na razini vrijeđanja je vrijeđanje. Na razini politike pak politiziranje. To ne znači da se pjesnik, mislilac ili svećenik ne smiju baviti politikom. Smiju, naravno, no ako se upuste u politiku tada moraju znati da tu nije riječ o molitvi, filozofskom razgovoru ili čitanju pjesama, nego da se u sferi politike igra uloga političara. Time se barem privremeno, ukoliko već ne i zauvijek, gube kao pjesnici, mislioci ili svećenici.
Elita je vazda elita manjine, ”aristokracija duha”, stoga s njezine točke gledišta demokracija ne može biti drugo, i to je u Zakonima zapisao već Platon, nego diktat i diktatura plebejske većine. U tom smislu gotovo svaka vlast brani elitu, čuva je pred plebejskom ”pohlepom”, pred zahtjevima za jednakim želucima i pred vulgarno shvaćenom jednakošću, tipa ”ako mi kopamo, kopat ćete i vi”. Stoga treba vazda iznova upozoravati da demokracija ne može odlučivati o poeziji, ali – a tu se najčešće pravimo blesavi – ni poezija o demokraciji! A niti filozofija. Filozofija kao teorija, kao filozofija politike, proučava oblike vlasti, razglaba o njima, ali filozofi na vlasti, filozofi kao vladari iz Platonove Države nisu katastrofa samo za demokraciju, nego i za polis, za politiku uopće, povratno naravno i za filozofiju (teoriju) samu. Razlog je za tu katastrofičnost dvostruk.
Kako mišljenje tako i pjesništvo “razvijaju” se preko razlika; djelatno je počelo u tom području dakle razlučivanje (diferenciranje). No, vlada i specifični dogmatizam: jer kod onoga što otkrijem kao istinu, kod toga ću i ustrajati: za mene je to, bar do daljnjega, Istina, dogma. Tu nema sporazumijevanja u smislu nagađanja. U politici i društvenom životu uopće, na jednoj strani, vlada težnja za nivelacijom, za unifikacijom i homogenizacijom stajališta (u stranci, u državi itd.), a na drugoj nužnost kompromisa. U filozofiji dobiva samo onaj tko igra na sve ili ništa! Nema popuštanja, nema odstupanja. U tomu je srodnost s religijom: što ti pomaže ako cijeli svijet pridobiješ, a dušu svoju izgubiš. Ili u Husserlovom fenomenološkom obratu: najprije moram izgubiti (sav) svijet, naći sebe samog, “čisti ja”, i tek ću potom pridobiti svijet iznova, naći ga na nov način, drukčijeg, drukčije osmišljenog. U politici pak onaj tko stavi na sve obično ne dobiva ništa. Treba poštovati odnose sila, ravnotežu ili neravnotežu moći itd. Katastrofa nastaje pomiješamo li pokretačke principe tih u tolikoj mjeri različitih područja. Rečeno jezikom sistemske teorije: različitih djelomičnih sistema društva kao sistema. Na primjer, ustrajavamo li na etici i u području prava ili politike, ukidamo sistemsku razliku između etike, prava i politike te promičemo etičke norme pravnim i političkim sredstvima, dakle zakonima i prisilom (na kraju pendrekom) – svejedno je li posrijedi, primjerice, poštenost i pravednost ili pak slobodno odlučivanje o rađanju svoje djece. Naložimo li svoje moralne vrijednosti kao pravnu normu, uzvratno ih pretvaramo u Istinu, u dogmu za sve (unutar crkve je to, dok je članstvo u njoj dobrovoljno, ”normalno”), mijenjajući istodobno tu misaonu prisilu u stvarno (zakonodavno) nasilje nad onima koji drukčije misle. Sljedeći je stupanj najčešće politički linč.
Dakle, sadašnja uloga intelektualaca jest u tomu da slijede svoj poziv i/ili pozvanost u današnjoj post-modernoj epohi, da ne miješaju svoj poziv i svoj “profesionalni” prestiž sa svojim političkim angažmanom ili s podupiranjima ove ili one vrste, da – ukoliko su posrijedi teoretičari – neprestano upozoravaju na respektiranje razlika među područjima i razinama društvenog i državnog života. Samo se tako mogu spriječiti kratki kontakti i nepotrebni konflikti. Svagda se, na primjer, možemo i moramo pozivati na pravednost, dakle na legitimnost, koja je drugo ime za prirodno pravo ili etičnost, za ono što danas zovemo ljudska prava. No ako smo u demokraciji, ako postoji temeljna legitimnost utemeljena na podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, tada moramo legitimne zahtjeve nastojati promicati na legalan, pravno zakonit način. U protivnom slučaju, državu, državu kao pravnu državu, rušimo na podlozi podjele moći koja prethodi navedenoj podjeli legitimne vlasti, na podlozi podjele moći na duhovnu i svjetovnu moć, u nakani da tu podjelu ukinemo i uspostavimo je kao nadmoć, primjerice kao duhovnu moć crkve kao Crkve ili ideološku moć stranke kao Partije. To vodi u predstranački, predparlamentarni sistem vlasti koji unaprijed onemogućuje legitimnu, demokratski artikuliranu vlast. Tako se prividno zauzimanje za legitimnost ne preokreće samo u likvidaciju legalnosti, nego i legitimnosti same. Sjetimo se samo, na primjer, da je Savez komunista u Njemačkoj na početku 19. stoljeća nastao iz crkveno fundamentalističkog Saveza pravednih. Kamo je odvela njihova bespoštedna osuda “kriminalnog kapitalizma”, nepoštenih i nepravednih robno-novčanih odnosa, dobro je znano…
Razlika između intelektulaca i neintelektualaca nije dakle u senzibilnosti (npr. za nacionalnu stvar), nego u tomu da intelektualci znaju potražiti i izložiti kriterije, kriterije razlikovanja područja (djelomičnih sistema), razina, načina dokazivosti, oblika umnosti itd.
Snovi o nebeskom carstvu na zemlji su lijepi, i neškodljivi, dok žudnju za njim ne počnemo provoditi stremljenjem, čija je posljedica mijenjanje svijeta i preobraćanje ljudi. Fantazma o svijetu kao Dulcineji je zanosna, i neškodljiva, dok u svom razočaranju, koje neizostavno slijedi, ne počnemo donkihotski tražiti protivnike tamo gdje ih nema. Zagledanost u vlastitu sliku mami, i nije škodljiva, sve dok slijepi za sve drugo i drukčije ne potonemo zajedno s njom.
tacno
Piše: Mario Kopić
Većina današnjih intelektualaca, odnosno onih koji upotrebljavaju intelekt, spada u obrtnike, u intelektualne obrtnike ili intelektualne radnike. Intelekt im je podloga za posao i kruh. Ne odnosi se to samo za eksperte, za specijaliste na raznim područjima produkcije i organizacije, nego i za djelatnosti na području zdravstva, školstva i umjetnosti. Na toj se razini globalno i univerzalno vraćamo onome što je postojalo u srednjem vijeku, u vrijeme kada još nije bilo razlike između znanstvenika, umjetnika i obrtnika. Na duhovnu elitu danas u populaciji otpada svega nekoliko postotaka, među njima samo dio njih razmišlja o cjelini stvari i osvrće se na smisao te cjeline. Na kraju dolaze oni koji se pitaju o smislu bivstvovanja svega što jest ili pak svjedoče o tom smislu, to jest besmislu. Prvi su mislioci, drugi pak pjesnici.
Posrijedi je dakle razlika između mislioca i pjesnika, između mišljenja i pjesništva, a time i drevna suprotnost između njih, suprotnost koja se oblikovala već nakon razdvajanja mišljenja i pjesništva, odnosno pri nastanku filozofije, i koja se potom, pri Platonovoj pretvorbi filozofije u metafiziku kao onto-teologiju (dvostruko jedinstvo ontologije i teologije), zaoštrila do krajnosti. Platon se od Homera i Hesioda, pa i od Sofokla, nije samo distancirao, nego ih je htio i izgnati preko granica svoje idealno zamišljene države. U ime čega? U ime ideje Dobra, u ime Ideje pod nebom koje treba promijeniti svijet i preobratiti ljude. Taj je metafizički fundamentalizam, srodan religioznom, potom do danas ostao na izvorištu svih totalitarizama. Nositelji tog, na ideo-logiji utemeljenog, totalitarizma bili su većinom – intelektualci.
Dakle, intelektualcima kao takvim treba uskratiti sveopću glorifikaciju. Kao skupina, sami po sebi, nisu ni dobri ni zli. Istina, na izvorištu su svih dobrih promjena, jer do tih promjena bez njih ne bi došlo (recimo progresa), ali odgovorni su i za učinjeno zlo. Ukratko: intelektualci su bili nosioci kako prosvijećenih tako i mračnjačkih ideja. Bez njih ne bi bilo komunizma, fašizma, ne bi bilo nacizma…
No prikazana je oprečnost između mišljenja i pjesništva danas nešto zastarjelo, a položaj samih intelektualaca veoma se promijenio. Nahodimo se u svijetu koji se razlikuje kako od tradicionalnoga tako i modernoga, što od intelektualaca zahtijeva drugi pogled i drukčije djelovanje. No pogledajmo ponajprije unatrag.
Platonova je glavna zamjerka pjesnicima da su odveć osjetilni i čuvstveni, zbog toga i odveć sućutni prema onima koji se ne znaju adaptirati ideji Dobra – koji joj se ne podređuju i koji je ne slijede, ne znajući zato razlikovati između dobra i zla. Drugim riječima: koji se ne bore protiv zla na strani dobra! Te protivnike, te neprijatelje dobra stoga treba eliminirati, na ovaj ili onaj način odstraniti, ako već ne i uništiti. Nije stoga nikakva slučajnost i nikakav paradoks da je na svijetu upravo najviše zla i nevolja učinjeno u ime (ideje) Dobra. Bez sućuti, na užasan i užasavajući način. Tragično je da to odbacivanje sućuti vrijedi sve do Friedricha Nietzschea, unatoč tome što se smatrao gotovo na svim razinama anti-platonistom i što se slomio upravo zbog sućuti (prema jednoj životinji, upregnutom konju).
Filozof kao metafizičar jest dakle nosilac rigoroznosti, dosljednosti i bezobzirnosti. Poeta je pak nosilac sućuti, osjetilnosti i čuvstvenosti. Upravo zbog te razlike između metafizičkih ideologa i literarnih poeta postoji unatoč prividnoj srodnosti u osvrtanju na drugi i drukčiji svijet – ili čak posve Drugi svijet – i u tome velika i nepremostiva razlika. Nesreća je pjesnika da tu razliku lako previđaju i predaju se raznim vrstama totalitarizma. Ne pjesnici kao pjesnici, ne umjetnici kao umjetnici, nego pjesnici kao društvena, odnosno politička bića. Ako se dakle nepromišljeno upuste u politiku i na taj način prepuste ideolozima koji ih bez krzmanja – ali vazda svjesno i promišljeno – iskoriste. O čemu se radi?
Pjesnički odnos spram svijeta pored sućuti sa životom, sućuti sa smrću zarezanim živim bićima, sadrži i žudnju za nečim posve drugim i drukčijim, žudnju koja se na navlastit način izražava i u religijama, primjerice geslom: Na svijetu smo, ali nismo od ovoga svijeta. Iz takvog odnosa spram svega izrasta nezadovoljstvo s onim što jest. Sljedeći je stupanj kritički odnos spram svega što jest, spram postojećega svijeta. I eto nas već na raskršću. Možemo se pridružiti ideološkom mijenjanju svijeta, i time bezobzirnoj kritici svega postojećega, ili pak ustrajati na tomu što kao pjesnici i mislioci jesmo: svjedoci bivstvovanja, odnosno svetosti svijeta, a ne revolucionari ili misionari.
Sve skupa se komplicira pod diktaturom, odnosno u totalitarizmu. Tu nije moguće svjedočiti o sebi a da pritom čovjek ne zapadne u konflikt s postojećom vlašću. Pjesnička žudnja tada djeluje destruktivno, volens-nolens totalitarni režim ruši već samom svojom egzistencijom. U demokraciji se pak pjesnik ne mijenja, ista ga žudnja i dalje goni, i ukoliko tu žudnju ne zna razlučiti od stremljenja, pretvorit će se bilo u Don Quijotea bilo u podupiratelja novih totalitarnih projekata. Neće se promijeniti, i dalje će igrati ulogu bezobzirnog kritičara svega postojećeg, no predmet njegove kritike više neće biti totalitarizam, nego demokracija. Stoga će se njegova uloga unatoč unutarnjem identitetu na izvan posve promijeniti – iz rušitelja totalitarizma pretvorit će se u protivnika i naposljetku rušitelja demokracije. Pa ukoliko se demokracija sruši i parlament zamijeni neka autoritarna osoba i vlast, bit će naravno opet protiv, protestirat će (dok bude mogao), no na društvenoj razini bit će već prekasno.
Upozoravamo dakle na ireduktibilnu razliku između poezije (umjetnosti) i politike, ali ne na metafizički, Platonov način, ne u ime ideje (po mojoj mjeri ugledanog i propisanog) Dobra, nego kao svjedoka onoga što je metafizika od Platona preko Hegela do Marxa i Nietzschea proganjala i na što se u svojoj bezobzirnoj kritici svega postojećega i u svojoj zagledanosti u ljepšu budućnost (na ovom ili onom svijetu) nije osvrtala na čovjekovu smrtnost. Zbog nje, zbog čovjekove smrtnosti, svjesni iluzije o besmrtnosti, osjećamo s bolom i radošću ne samo konačnost svojega bivstvovanja, nego suosjećamo i drugoga i s drugim, s drugim kao smrtno ranjivim bićem. Nalazimo se pred suosjećanjem koje nije reducirano na milost kao u kršćanstvu. Stoga smo pred drukčijom, post-modernom ili post-kršćanskom etikom, jer kako kršćanski tako i moderni moralizam izvire iz platonizma, iz teorijsko-etičkog fundamentalizma. Zadaća intelektualaca, zadaća mišljenja na kraju filozofije kao metafizike jest baviti se tim i takvim temeljnim stvarima, a ne spoticati se o minorne stvari svakidašnjice.
Nužno je da svatko radi ono za što je osposobljen, ponajprije pozvan. Sve drugo je gubitak vremena i energije ili pak nepotrebno izlaganje. Upusti li se pjesnik u uličnu tuču, ne može očekivati da će mu se klanjati kao pjesniku, nego će prije ili kasnije izvući neku modricu. Na razini ulice je ulična tuča. Na razini vrijeđanja je vrijeđanje. Na razini politike pak politiziranje. To ne znači da se pjesnik, mislilac ili svećenik ne smiju baviti politikom. Smiju, naravno, no ako se upuste u politiku tada moraju znati da tu nije riječ o molitvi, filozofskom razgovoru ili čitanju pjesama, nego da se u sferi politike igra uloga političara. Time se barem privremeno, ukoliko već ne i zauvijek, gube kao pjesnici, mislioci ili svećenici.
Elita je vazda elita manjine, ”aristokracija duha”, stoga s njezine točke gledišta demokracija ne može biti drugo, i to je u Zakonima zapisao već Platon, nego diktat i diktatura plebejske većine. U tom smislu gotovo svaka vlast brani elitu, čuva je pred plebejskom ”pohlepom”, pred zahtjevima za jednakim želucima i pred vulgarno shvaćenom jednakošću, tipa ”ako mi kopamo, kopat ćete i vi”. Stoga treba vazda iznova upozoravati da demokracija ne može odlučivati o poeziji, ali – a tu se najčešće pravimo blesavi – ni poezija o demokraciji! A niti filozofija. Filozofija kao teorija, kao filozofija politike, proučava oblike vlasti, razglaba o njima, ali filozofi na vlasti, filozofi kao vladari iz Platonove Države nisu katastrofa samo za demokraciju, nego i za polis, za politiku uopće, povratno naravno i za filozofiju (teoriju) samu. Razlog je za tu katastrofičnost dvostruk.
Kako mišljenje tako i pjesništvo “razvijaju” se preko razlika; djelatno je počelo u tom području dakle razlučivanje (diferenciranje). No, vlada i specifični dogmatizam: jer kod onoga što otkrijem kao istinu, kod toga ću i ustrajati: za mene je to, bar do daljnjega, Istina, dogma. Tu nema sporazumijevanja u smislu nagađanja. U politici i društvenom životu uopće, na jednoj strani, vlada težnja za nivelacijom, za unifikacijom i homogenizacijom stajališta (u stranci, u državi itd.), a na drugoj nužnost kompromisa. U filozofiji dobiva samo onaj tko igra na sve ili ništa! Nema popuštanja, nema odstupanja. U tomu je srodnost s religijom: što ti pomaže ako cijeli svijet pridobiješ, a dušu svoju izgubiš. Ili u Husserlovom fenomenološkom obratu: najprije moram izgubiti (sav) svijet, naći sebe samog, “čisti ja”, i tek ću potom pridobiti svijet iznova, naći ga na nov način, drukčijeg, drukčije osmišljenog. U politici pak onaj tko stavi na sve obično ne dobiva ništa. Treba poštovati odnose sila, ravnotežu ili neravnotežu moći itd. Katastrofa nastaje pomiješamo li pokretačke principe tih u tolikoj mjeri različitih područja. Rečeno jezikom sistemske teorije: različitih djelomičnih sistema društva kao sistema. Na primjer, ustrajavamo li na etici i u području prava ili politike, ukidamo sistemsku razliku između etike, prava i politike te promičemo etičke norme pravnim i političkim sredstvima, dakle zakonima i prisilom (na kraju pendrekom) – svejedno je li posrijedi, primjerice, poštenost i pravednost ili pak slobodno odlučivanje o rađanju svoje djece. Naložimo li svoje moralne vrijednosti kao pravnu normu, uzvratno ih pretvaramo u Istinu, u dogmu za sve (unutar crkve je to, dok je članstvo u njoj dobrovoljno, ”normalno”), mijenjajući istodobno tu misaonu prisilu u stvarno (zakonodavno) nasilje nad onima koji drukčije misle. Sljedeći je stupanj najčešće politički linč.
Dakle, sadašnja uloga intelektualaca jest u tomu da slijede svoj poziv i/ili pozvanost u današnjoj post-modernoj epohi, da ne miješaju svoj poziv i svoj “profesionalni” prestiž sa svojim političkim angažmanom ili s podupiranjima ove ili one vrste, da – ukoliko su posrijedi teoretičari – neprestano upozoravaju na respektiranje razlika među područjima i razinama društvenog i državnog života. Samo se tako mogu spriječiti kratki kontakti i nepotrebni konflikti. Svagda se, na primjer, možemo i moramo pozivati na pravednost, dakle na legitimnost, koja je drugo ime za prirodno pravo ili etičnost, za ono što danas zovemo ljudska prava. No ako smo u demokraciji, ako postoji temeljna legitimnost utemeljena na podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, tada moramo legitimne zahtjeve nastojati promicati na legalan, pravno zakonit način. U protivnom slučaju, državu, državu kao pravnu državu, rušimo na podlozi podjele moći koja prethodi navedenoj podjeli legitimne vlasti, na podlozi podjele moći na duhovnu i svjetovnu moć, u nakani da tu podjelu ukinemo i uspostavimo je kao nadmoć, primjerice kao duhovnu moć crkve kao Crkve ili ideološku moć stranke kao Partije. To vodi u predstranački, predparlamentarni sistem vlasti koji unaprijed onemogućuje legitimnu, demokratski artikuliranu vlast. Tako se prividno zauzimanje za legitimnost ne preokreće samo u likvidaciju legalnosti, nego i legitimnosti same. Sjetimo se samo, na primjer, da je Savez komunista u Njemačkoj na početku 19. stoljeća nastao iz crkveno fundamentalističkog Saveza pravednih. Kamo je odvela njihova bespoštedna osuda “kriminalnog kapitalizma”, nepoštenih i nepravednih robno-novčanih odnosa, dobro je znano…
Razlika između intelektulaca i neintelektualaca nije dakle u senzibilnosti (npr. za nacionalnu stvar), nego u tomu da intelektualci znaju potražiti i izložiti kriterije, kriterije razlikovanja područja (djelomičnih sistema), razina, načina dokazivosti, oblika umnosti itd.
Snovi o nebeskom carstvu na zemlji su lijepi, i neškodljivi, dok žudnju za njim ne počnemo provoditi stremljenjem, čija je posljedica mijenjanje svijeta i preobraćanje ljudi. Fantazma o svijetu kao Dulcineji je zanosna, i neškodljiva, dok u svom razočaranju, koje neizostavno slijedi, ne počnemo donkihotski tražiti protivnike tamo gdje ih nema. Zagledanost u vlastitu sliku mami, i nije škodljiva, sve dok slijepi za sve drugo i drukčije ne potonemo zajedno s njom.
tacno
