Nezaboravni tekstovi: Veselko Tenžera

Nezaboravni tekstovi: Veselko Tenžera


Photo: Lična arhiva




Alkohol je proteza društvenosti koja svijet pretvara u pozornicu, a ljude u glumce. Budući da smo svi kandidati sreće i uspjeha, a samo rijetki miljenici tih prastarih ciljeva, ne preostaje nam ništa drugo do potraga za nadomjescima. Treba biti nešto različito od trenutnoga stanja, treba barem na trenutak odložiti okove svakidašnjice, treba - jednom riječju - glumiti.Stolovi su prostrti: od periferijskih bircuza do skupih lokala, od privatnih stanova do dvorana za primanje, lješka se alkohol i poziva na plovidbe. Maligani razvezuju jezike, zaborav potiskuje sjećanje, riječi postaju brže od misli. Vatreni udari u utrobi pale neke unutrašnje reflektore koji šaraju spiljama podsvijesti: iz mraka i potisnutih emocija javlja se egzotična fauna koja je otad mirovala. Prošlost i svakidašnje brige pretvoreni su u pepeo iz kojega bi trebao uzletjeti Feniks Novih Mogućnosti. Agresivni Eros tada kreće na juriš, u prazninu koju popunjava poremećenom ravnotežom, nesuvislim verbalnim gejzirima i patosom osvajača. Karikatura Dioniza i sušta suprotnost potentnoga satira tako se iscrpljuje u emocijama čija cijena, u doslovnom i prenesenom smislu, ne prelazi nekoliko tisuća starih dinara. Alkohol je stoga posljednji argument za bajku o jeftinoj sreći.

Svi ste vjerojatno primijetili raskrečenu mlohavu osobu na ulici koja se okreće za svakom suknjom i poziva je na onu Rabelaisovu igru dvoleđne životinje. Dakako, konobarice su prve na udaru i može se bez pretjerivanja reći da su to najviše željene žene na svijetu, pa čak i onda kad je priroda njihovim likom pravila karikature žene. To su neokrunjene kraljice blebetavih podanika koji su platili za gubitak ravnoteže i stanovnice pomućenih snova cijele armije muškaraca. U našoj kulturi u kojoj je alkohol rijetki inspirator društvenosti stalna poteza udvaranja, konobarice su doista mitske osobe koje poput sirena mame mornare i pokreću njihova srca (i džepove) na delikatne juriše.

Photo: Marija Đoković/XXZ




Na relaciji muškarac - žena, stoga se može reći, alkohol je pravi kralj: provodadžijka i makro, sveta vodica i hostija, ledolomac koji krči put kroz smrznuta mora konvencija i tabua, Arijadnina nit kroz labirinte seksa i koturne na kojima čak i trivijalne osobe izrastaju u epske likove. Shakespeare, koji bijaše specijalist za pronalaženje slabih točaka u konstrukcijama života, i tu je postavio minu, rekavši otprilike: piće pojačava želju i sprečava njezino izvršenje. No budući da čovjek u tim trenucima stvarno ne zna želi li ljubav ili samo društvo, ne obazire se na to da piće paralizira ono čime se seks realizira te i dalje loče kao smuk, zadovoljan i pukim mukanjem. Piće ga vraća u razdoblje pij iskustva ožiljaka (ali oni ostaju na licu), u falsificirano unutarmaternično stanje iz kojega on još navodno može postati sve. Sotona i anđeo, barem što se tiče čovjeka, jedini put tada surađuju: omagljenoj osobi anđeo tada udahnjuje vjeru (pijancima „netko" nešto šapće) u sotonine vještine. I ako postoji stanje idealne vjere, ona je to pijanac, biće bez kritičkih refleksa.

Photo: Željko Stojanović




Razgovarao sam s prilično ljudi koji analiziraju svoja pijanstva i većina mi je rekla, a tu su i moja skromna iskustva, da ih čašica izravno baca u stanje čudne seksualnosti. Prostor i vrijeme erotiziraju se, a potreba za ženom narasta do imperativa, iako baš u takvu stanju čovjek jedva da može računati na uspjeh. Alkohol kao da pokrene u nama neki prastari zov koji su mužjak i ženka izmjenjivali u prašumama, zov koji u čašici dobiva svoj mikrofon i narasta o našemu sluhu do bubnjanja.Moglo bi se reći da je pijanstvo, u steznicima suvremene civilizacije, stanje prvoga čovjeka, slučaj materije što se još nije uspravila i djeluje tuđe svijetu u kojemu se zatekla. Jer pijanstvo je, između ostaloga, i napuštanje konvencija koje nas čime onim što jesmo, reduciranje bića na primarne nagone i biološki krik tijela za užitkom. Ne kaže se tek tako “bio sam pijan kao zvijer". Doista, opiti se znači približiti se egzistenciji manje-više dobroćudne zvijeri čiji se život sastoji od užitaka lova i hrane. Civilizacija koja otvara perspektivu života kao programiranog vremena između rađanja i smrti jedva da bi se mogla, i uz napore koje čini, odreći usluga alkohola. Sjetimo se samo prohibicije u Americi, koja je ulice velikih gradova pretvorila u poprišta svojevrsnog građanskog rata i zločina što ih je izazvala u najboljoj namjeri.

Čovjek, naime, poslije radnog vremena, u suton, koji je za nj, kao i za pračovjeka, pun obećanja i tajanstvenih poziva, hoće neki nesvakidašnji doživljaj, neko čudo, neku bajku. Ne zaboravimo da smo svi mi odgojeni na bajkama i onim čudesnim metamorfozama sreće u nesreći, poraza u pobjedu, siromaštva u bogatstvo. Ne zaboravimo isto tako da živimo u vremenu kad je bajka postala najunosnijom industrijom našega doba: zar lutrija i masovno idolopoklonstvo uspjehu svaki dan ne podaju modele sreće? Bajka o ružnome pačiću koji tek tako postaje labud jedna je od svakidašnjih priča o kreštavome tapetaru koji postaje pjevačka zvijezda i milijunaš, o kavanskoj pjevaljki koja okreće oko prsta uglednike i milijune, o „skladateljima" koji jeftinim šlagerima (kao da im je slon prdnuo u uho) gomilaju ugled, novac i publicitet.

Na svakom koraku kao da piše „uspij ili umri", „živi na prvoj stranici ili budi otisnut na osmrtnici", „uhvati nešto na brzinu, inače ćeš skapati od rada". I dok elektronski i ini mediji svakodnevno lansiraju osrednjost u obliku uskrsnog jajeta, dok ofenziva pačić-labudova astronomskih zarada prodire masovno u kutke svijesti, dotle najveći broj ljudi ima alkohol kao jedini „masovni" medij i kao jedinu „bajku"; ali bajku koja ne donosi, nego odnosi novac. I zdravlje. Poslušajte malo pijance u bircuzima pa ćete vidjeti što se to krilo u njihovoj podsvijesti.

Photo: Željko Stojanović




Zapravo, krilo se ono što su drugi ovdje sakrili: pogledajte te groteskne poze uspješnih estradnih diva, to blebetanje o „pametnima" koji su se nakljukali novcem, te zavodničke poze u kojima se pred fotografima pojavljuju junaci naše estrade.Mit (brzoga) uspjeha s jedne, te teška i siva svakidašnjica s druge strane, otvaraju ponor koji se može gotovo samo alkoholom (kad je već kultura na tako niskoj cijeni) premostiti. I tako svaki dan u olinjalim bircuzima kandidati uspjeha truse vinjake i gemište, prekrajaju svijet i doživljavaju katarze. Iz kreštavih škatulja s gramofonskim pločama tule melodije o ljepoti alkohola, o dragoj koja je otišla, o ljetu koje je prošlo, i sve sa zaključkom: ničeg više nema, pijmo, prijatelji, nestanimo u patosu nesreće jer je svijet toliko okrutan da mi je ugrabio i ženu crne kose i ženu plave kose, a ja sam želio samo malo nježnosti i ljubavi, jer proplakat će zora, tike-tike-tačke. I sve u tom ugostiteljsko-diskografskom stilu, dok doma žena (vjerojatno bezbojne kose) krpa čarape, a jeca uče iz posuđenih knjiga. Sreća je skupa, zar ne, a oni koji je prodaju imaju robe napretek.

Photo: Marija Đoković/XXZ




Postoje, dakle, dva bitna razloga drugovanja s čašicom: jedan primordijalni, prastari, potreba za stanjem egzistencije u čistom stanju dok je čovjek bio izmiren s prirodom, nekonvencionalan, i on vrijedi za stvaralačke naravi; i drugi, psihosociološki, koji proizlazi s jedne strane iz našega odgoja na bajkama i legendama, a s druge iz trgovačkog poturanja tih bajki kao modela života. U oba je slučaja to bijeg iz zbilje, iz realnoga, pokušaj da se na umjetan način proizvedu učinci koje ne možemo postići organski, iz života. Rezultanta obaju tih razloga bitno se utjelovljuje u seksualnoj energiji, danas posebno. Jer naša društvenost spala je na tri slova (televizija je zadala posljednji udarac), a put između muškarca i žene zakomplicirao se poput mitskoga labirinta.

Sve je manje blagoglagoljivih Romea i arhitekata osvajanja Casanovina tipa tako da je čašica preostala kao jedan od rijetkih zaloga ljubavi: to je univerzalni jezik koji se izražava našim tijelom. Južnjačka žega u želucu, sjeverne magle u glavi, tropska vlaga u očima: jednom riječju, alkohol nas pretvara u planet što baulja beskrajem. Razvojem turizma piće postaje i seksualnim esperantom, brišući etničke, nacionalne i jezične barijere: blokirani mozak i tijelo s kretnjama kao u usporenome filmu postali su znakovi planetarnoga turističkog teatra.

Photo: Željko Stojanović




Mužjak i ženka, plativši relativno malo napuštanje konvencija i civilizacijskih normi, zapravo potpisuju sporazum o trenutnom seksualnom paktu (jer od rata i ne može ništa biti) i približavanje koje im trijeznima ne bi tako lako pošlo za rukom. Zavirite u bilo koji lokal, ili zalutajte na kućnu sjedjeljku, pa ćete vidjeti bocu kako između muškarca i žene strši kao antena i prenosi skrivene poruke od jednoga do drugoga.Došli smo do toga, da su jezik ljubavi i jezik diplomacije identični: riječi služe samo zato da bi sakrile namjere. Komedija suvremenoga alkohol-udvaranja ima svoj komični klimaks u trenutku kad se obadvoje nacugaju ko zvijeri i kad se, lamatajući rukama da bi održali ravnotežu, počnu faćkati. Tada je obično i prekasno, jer tijelo se sporo trijezni, a opijeno može poslužiti samo kao nešto nezgrapniji pritiskač rublja.

U jednoj imaginarnoj režiji „Romea i Julije" ja bih Romea učinio pijanim već pod balkonom, i pustio ga da slini Shakespearove stihove; i da Julija siđe u vrt jer ovaj ne samo da se ne može popeti nego i sve vidi dvostruko. To bi bio Romeo disko klubova, nakljukan lošim vinjakom i mlačnim sodama, junak jednoga vremena u kojemu tek alkohol otvara srce, ali i blokira šlic. On bi povraćao dok bi ga Julija držala za glavu i govorila mu da ga voli bez obzira na to (obitelj nije u pitanju) što smrdi kao tvor. Dobra bi dvorkinja donijela jaku kavu i onda pozvala nekog doktora Hudolina da ga vrati u realnost, u predalkoholičarsko stanje. Tragedija bi završila tako što bi izostala trovanja i klanja, ali bi se Romeo nakon liječenja vratio u disko klubove. Jer, kako ne prodaje, nego osvaja sreću (uspjeh), ne preostaje mu ništa drugo. Potresno!

I dok čitamo o zabrinjavajućim razmjerima alkoholizma, sjetimo se da u tom zlu nismo nevini i da čašica ostaje na pijedestalu naše društvenosti. Jedni kompenziraju neuspjeh, jedni traže Juliju a nalete na omaglicu na kao iz stripa oštro lice doora Hudolina, jedni loču da bi pronašli druge ljude... i tako u beskraj.

Najprije se alkoholom liječe od života, da bi od alkohola bili liječeni zbog života. I kad su pobijedili iz realnosti, i kad su bili vraćeni u realnost, oba puta ostali su bez bajke koja se nemilice krčmi. Bajke o uspjehu. pijanci su dio čovječanstva koji nije našao svoje mjesto. Umjesto realnosti odabrali su želje i udaljili se od obojega, jer i želje su dio onoga odakle su pobjegli. Zamka u koju su se sami uhvatili, iako bi teško bilo reći da im mnogi u tome nisu pomogli. A možda najviše upravo oni koji su ih voljeli i koji su im slagali da negdje postoji jedna zemlja, jedan dvorac itd., poslije su došli trgovci s lažnim uzorcima i to su im počeli prodavati. I sad, naslonjeni na šank, čekaju i polako se ubijaju...

* Preuzeto iz knjige “Sloboda u rezervatu” (Moderna vremena, Zagreb, 2012)


 


 





xxzmagazin