BILJEŠKA O PISCU: Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se i Branislav Mikulić. Rođen je1951. godine u Sarajevu, na Marindvoru, u tadašnjoj Gundulićevoj ulici. Odrastao je s ocem, majkom i sestrom, kako sam kaže, u tipičnoj radničkoj obitelji toga vremena. Otac Anto, vrstan krojački majstor, antifasista, humanista i borac za socijalnu pravdu mu je bio uzorom, baš kao i mati Jelena, vrijedna radnica i višestruki udarnik u konfekcijskim radionama ‘Alije Hodžića’ i ‘ 22. Decembra’. Povremenu oskudicu koja je pratila većinu gradskih obitelji na prelasku iz 50’-tih u 60’-te nadomještale su porodična harmonija i toplina doma čemu je, veli on, mati davala poseban pečat.
Branislava je odmalena krasila radoznalost, želja za učenjem i spoznajom. Bio je izuzetan dobar učenik, kako u osnovnoj školi, tako i u gimnaziji. Sa 18 godina upisuje studij ekonomije u Sarajevu, sa dvadeset, političke nauke. Nakon diplomiranja odlazi na magistarski studij u Beograd, kasnije doktorira u Sarajevu i Hagu. Iako po vokaciji ekonomista on se okretao temama koje su bile bliže njegovu srcu – istraživanju ljudske sreće i sudbine. Petnaest godina je radeći na Ekonomskom institutu u Sarajevu izučavao fenomen masovnih migracija naših radnika u inostranstvo s fokusom na njegovu ljudsku i socijalnu dimenziju. Desetine je njegovih članaka, studija i analiza na tu temu u hrvatskim i bosanskim naucnim casopisima.
U jesen 1989 i sam postaje migrantom, iseljenikom. Odlazi u Nizozemsku na postdoktorske studije gdje, stjecajem okolnosti, ostaje sve do 2005-te. Cijelo vrijeme je i tamo istraživao faktore i uslove života najranjivijih kategorija stanovništva: siromašnih, socijalno isključenih, beskućnika, bolesnih, svih onih bez šansi i nade. Čak i kada piše tehničke raporte o tim socijalnim grupama, čitalac prepoznaje da autor duboko saosjeća sa njima.
Nakon petnaestak godina provedenih u Centru sa socijalne analize Ministarstva ekonomskih poslova Nizozemske, prelazi u Dablin gdje radi pri Evropskoj Komisiji (Eurofound). Njegov istraživački interes i kapacitet je i tu zaokupljen socijalim temama. Radi komparativne analize o razlikama u kvalitetu života, te o socijalnoj isključenosti, nejednakosti i siromaštvu u Evropi. U Irskoj ostaje do pred kraj 2012, kada završava karijeru naučnika i istraživača. Sada živi i djeluje izmedju Amsterdama, Dublina i Sarajeva. U braku je sa suprugom Borjanom s kojom ima troje odrasle djece.
Mikulić je cio radni vijek proveo istražujući, izvještavajući i pišući. I sada, kada je karijera naučnika iza njegovih ledja, on se ne odriče pisanja. Hoće zabilježiti ono što je otkrio hodajući kroz vlastiti život – ono što je oslušnuo uhom, vidio okom i razumio …. srcem.
Adam i Eva – nekoć meni bajka za nedorasle odrasle
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao u originalu. Ali, i pored svih uvjeravanja i meni prilagodjenih interpretacija ja u starozavjetnu priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako. Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Čuj, on, prelijepi Adam sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjce ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja. Ili od krajnika, amandula kako se to narodski kaže, koje se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju. To pouzdano znam iz vlastita iskustva. Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima već srcem. Posmatrao sam i razmisljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama. Mišljah šta bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega što stoji u tako perfektnoj harmoniji, i ne nadjoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet. Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio, da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite kako to hoćete, sustina je po meni ista, riječ je o stvoritelju svega i svja) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije. I kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – dosao je red i na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži nevidjenu harmoniju koja je zavladala kosmosom. I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muskarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da nakratko uzivamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja, pa da nas onda naša radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I da počnemo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode sto je stvorena još prije nas, ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz pozemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tle ispod nas, a sve samo da bismo proizveli bezbroj stvari koje nam nisu potrebne za sreću, koje nas odvlače od nas samih i tjeraju u propast. Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Oca i Stvoritelja, željeli smo i jos uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljom. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativsi da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
I šta onda biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija. Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je poremećen Adamovom neposlušnosću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće. Postao je to život pun straha, bolesti i beznadja zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tudje tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hocemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno. Kada to rasčistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajuci vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kosmičke kreacije nudi, pružice nam se šansa spasenja – šansa da VOLECI sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svakog živog stvora nadjemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u nju utopimo i ponovo počnemo živjeti ŽIVOT. Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rodjenja do smrti. Radosti koja nikad ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca teče.
U Dublinu, septembra 2012
Branislava je odmalena krasila radoznalost, želja za učenjem i spoznajom. Bio je izuzetan dobar učenik, kako u osnovnoj školi, tako i u gimnaziji. Sa 18 godina upisuje studij ekonomije u Sarajevu, sa dvadeset, političke nauke. Nakon diplomiranja odlazi na magistarski studij u Beograd, kasnije doktorira u Sarajevu i Hagu. Iako po vokaciji ekonomista on se okretao temama koje su bile bliže njegovu srcu – istraživanju ljudske sreće i sudbine. Petnaest godina je radeći na Ekonomskom institutu u Sarajevu izučavao fenomen masovnih migracija naših radnika u inostranstvo s fokusom na njegovu ljudsku i socijalnu dimenziju. Desetine je njegovih članaka, studija i analiza na tu temu u hrvatskim i bosanskim naucnim casopisima.
U jesen 1989 i sam postaje migrantom, iseljenikom. Odlazi u Nizozemsku na postdoktorske studije gdje, stjecajem okolnosti, ostaje sve do 2005-te. Cijelo vrijeme je i tamo istraživao faktore i uslove života najranjivijih kategorija stanovništva: siromašnih, socijalno isključenih, beskućnika, bolesnih, svih onih bez šansi i nade. Čak i kada piše tehničke raporte o tim socijalnim grupama, čitalac prepoznaje da autor duboko saosjeća sa njima.
Nakon petnaestak godina provedenih u Centru sa socijalne analize Ministarstva ekonomskih poslova Nizozemske, prelazi u Dablin gdje radi pri Evropskoj Komisiji (Eurofound). Njegov istraživački interes i kapacitet je i tu zaokupljen socijalim temama. Radi komparativne analize o razlikama u kvalitetu života, te o socijalnoj isključenosti, nejednakosti i siromaštvu u Evropi. U Irskoj ostaje do pred kraj 2012, kada završava karijeru naučnika i istraživača. Sada živi i djeluje izmedju Amsterdama, Dublina i Sarajeva. U braku je sa suprugom Borjanom s kojom ima troje odrasle djece.
Mikulić je cio radni vijek proveo istražujući, izvještavajući i pišući. I sada, kada je karijera naučnika iza njegovih ledja, on se ne odriče pisanja. Hoće zabilježiti ono što je otkrio hodajući kroz vlastiti život – ono što je oslušnuo uhom, vidio okom i razumio …. srcem.
Adam i Eva – nekoć meni bajka za nedorasle odrasle
Čuo sam o njima još poodavno, iz raznih usta i izvora. Čitao u originalu. Ali, i pored svih uvjeravanja i meni prilagodjenih interpretacija ja u starozavjetnu priču o Adamu i Evi nisam mogao povjerovati. Nikako. Toj priči iz knjige drage mojoj mami sam se znao smijati. Čuj, on, prelijepi Adam sam na svijetu, a sve same dobroćudne životinje oko njega, dobroćudni pitoni i lavovi, bezopasne ajkule i tarantule. Tu i tamo još pokoje jaganjce ili leptirić da upotpune rajski prizor. I onda se usamljeni Adam požali da bi druga, najradije družicu. Pa se Bog smilova i od rebra usnula Adama načini mu Evu. Zašto baš od rebra, a ne od slijepog crijeva koje nam je dokazano nepotrebno, jednostavno višak, pitah se ja. Ili od krajnika, amandula kako se to narodski kaže, koje se kod djece svako malo upale, pa im onda roditelji zimi brane izlaziti napolje da se sanjkaju. To pouzdano znam iz vlastita iskustva. Bilo kako bilo, odložih nastranu tu bajku za nedorasle odrasle za nekoliko decenija. A onda joj se najednom vratih.
Vratih joj se kada sam počeo posmatrati svijet oko mene, kada sam se zagledao u ljude, prirodu, nebo, sve oko nas što se da vidjeti. Sve što se da sagledati, ne očima već srcem. Posmatrao sam i razmisljao o toj predivnoj ljepoti, čarobnoj kreaciji koju je moglo stvoriti samo nešto mnogo čarobnije nego li je ona sama. Mišljah šta bi moglo doći u obzir da se upiše kao roditelj svijeta i svega što stoji u tako perfektnoj harmoniji, i ne nadjoh ništa. Ništa osim jednoga – ljubavi koja grli sve što vidi i sve što stvori. Ništa osim te tople energije koja zračeći sve lijepo stvara. Samo lijepo. Pa tako i ovaj prekrasni svijet. Ljubav je jedina što je ljepša, skladnija, moćnija od svega, ona je Otac svijeta. Kada to razumjeh nastavih na taj način misliti o svemu. Pa i o Adamu i drugi njegovoj.
Srcem sam vidio, razumio, da je svijet ljubavlju (ili Bogom, zovite kako to hoćete, sustina je po meni ista, riječ je o stvoritelju svega i svja) stvaran hiljadama, milionima godina. Polako, uz obilje topline i znanja, filigranski, sve do perfekcije. I kada je sve postojeće dovedeno u savršen sklad – priroda, biljke, životinje – dosao je red i na čovjeka da ga ljubav izrodi, da postane začin, ukras toj ljepoti. Da bude dio savršena svijeta, da zaokruži nevidjenu harmoniju koja je zavladala kosmosom. I ljubav izrodi čovjeka, ljude, muskarce i žene, da budemo Adam i Adami, Eva i Eve. Stvori nas da nakratko uzivamo u tom raju od ljepote i ljepoti od raja, pa da nas onda naša radoznalost, naš krhki intelekt odvoji od srca, odvoji od nas samih i ostatka božanskog sklada oko nas. I da počnemo živjeti našu muku.
Ne bi nam dosta to beskrajno bogatstvo prirode sto je stvorena još prije nas, ne bi nam dosta sva ljepota univerzuma koja nam se nudila na poklon, na uživanje. Htjedosmo i hoćemo više. Htjedosmo ono što nije za nas, čemu nismo dorasli. Htjedosmo i hoćemo da sklad i ljepotu božanske kreacije učinimo boljom, savršenijom. Mi, mali nemoćni stvorovi zgrčena srca i bez vizije, patuljci čiji horizont ne doseže dalje od nas samih, naša kratka života i još kraća nam tjelesna užitka.
Drznuli smo se da skrećemo rijeke i prekidamo im tokove, da bagerima premještamo brda i planine i sve živo što je u njima, da krademo crpkama vodu i naftu iz pozemnih jezera, da se zabavljamo radioaktivnim, po život opasnim igračkama, da trujemo zrak iznad i tle ispod nas, a sve samo da bismo proizveli bezbroj stvari koje nam nisu potrebne za sreću, koje nas odvlače od nas samih i tjeraju u propast. Drznuli smo se pomisliti kako možemo stvoriti bolje od Oca i Stvoritelja, željeli smo i jos uvijek želimo da sami postanemo Stvoriteljom. Mi, male figurice čiji um i vidik ne dosežu niti nekoliko decenija smo se drznuli da preuzmemo zadatak stvaranja ne shvativsi da su za to potrebne milijarde godina, svo vrijeme svijeta, vječnost i dakako, ljubav beskrajna, nesebična, ničim uslovljena.
I šta onda biva kada slijepac bez srca hoće da kreira život, svoj i sviju oko njega, život sadašnji i sutrašnji? Nesreća, bijeda, tragedija. Baš isto ono što se desilo u slatkoj priči o Adamu. I on je prekoračio granicu koju simbolizira ta jedna zabranjena voćka drznuvši se da je otkine i zagrize misleći da je prijetnja njegova Stvoritelja tek obična smijurija. I onda mu se ta radoznalost, ta arogancija njegova jadna intelekta razbila o glavu – poremetio je zadanu harmoniju i morao početi živjeti u haosu zemaljskog života koji je poremećen Adamovom neposlušnosću postao pravi pakao, pun tegoba, znoja, krvi, suza i nesreće. Postao je to život pun straha, bolesti i beznadja zbog čega je onda posegnuo za lažnom utjehom u vinu, omamnom dimu opijuma i kratkotrajnom užitku što mu ga tudje tijelo pruža.
Ipak, ima nade, ima. I za nas i za Adama. Tako mislim ja, tako osjećam, tako mi srce kazuje. Samo bismo morali razbiti sopstvenu zabludu, našu iluziju da možemo živjeti onako kako mi hocemo, da možemo oholo mijenjati svijet, kreirati nešto što je stvarano i provjeravano milionima godina, popraviti nešto što je do kraja perfektno. Apsolutno perfektno. Kada to rasčistimo sa sobom, pa se onda vratimo prirodi i sebi samima shvatajuci vrijednost mira i harmonije koje nam autor savršene kosmičke kreacije nudi, pružice nam se šansa spasenja – šansa da VOLECI sve oko nas, svaki kamen, cvijet, kap kiše i svakog živog stvora nadjemo put povratka u taj čarobni sklad božanstvene kreacije, šansa da se u nju utopimo i ponovo počnemo živjeti ŽIVOT. Potpuniji, kvalitetniji nego ovaj današnji, neshvatljivo bolji. Pun radosti, što traje od jutra do povečerja, od rodjenja do smrti. Radosti koja nikad ne prestaje, koja je bezvremenska. Radosti koja u srcu stanuje i iz srca teče.
U Dublinu, septembra 2012
