Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Ibrahim Honđo. Rođen je 1948. godine u Jablanici, BiH. Piše na srpsko-hrvatskom i engleskom jeziku. Do sada je objavio 15 knjiga, a zastupljen je i u petnaestak pjesničkih antologija objavljenih u Jugoslaviji, Kanadi i SAD. Pjesme su mu objavljivane u novinama, književnim časopisima i na radio stanicama. Za svoj književni rad nagrađivan je nekoliko puta, a 2010.godine u Kanadi je dobio nagradu za životno djelo. Poezija mu je prevođena na engleski, koreanski, slovenački i njemački jezik. Živi i stvara u Vankuveru, Kanada.

OBJAVLJENE KNJIGE U JUGOSLAVIJI
“Okus gorkih trava” 1971.
“Kamen kamenu” 1976.
“Svi moji zeleni trgovi” 1990. (Slavonski Brod)
“Korijeni u kamenu” 1990.
“Govor kamena” 1991.
“Ovo ne zapisuj” 1991.
“Skice za nerođene” 1993. (Slovenia)
“Dežurno slovo” 2014.. BiH

OBJAVLJENE KNJIGE U KANADI
(dvojezično; na engleskom i srpskohrvatskom jeziku)
“Ovo ne zapisuj” 2006.
“Korijeni u kamenu” 2008.
“Enigma sa kamena” 2009.
“Prokletstvo u kamenu” 2014. (samo na srpskohrvatskom jeziku)
PUBLISHED BOOKS IN USA“
( na engleskom jeziku)
“Enigma sa kamena” 2010.
“Niti moje biti” ( romanizirana autobiografija) 2011.

 

PTICE

Ptice odletjele
sunce sagorjelo
pa pepeo zamlja
nedosanjani snove
čudni leptirovi
a plavina neba
potamnjela

rado bih se vino u plave visine
ali sa zemlje vinem kad kad
samo škrt pogled u nedogled
pun jeda i želje
da tami popuca korijenje

 

ULICA SAMOUBICA

Ne idi u tu ulicu noću
to je ulica samoubica
to je ulica bludnica
to je ulica straha i srama
to je ulica - ludnica

tu svira neka druga muzika
tu se pjevaju neke druge pjesme
tu se čuju neki drugi zvuci
i neka čudna svjetlost
natkriva pustoš pejzaža

na slijepoj strani ulice
svjetle tragovi nepovrata
uokvireni u crvene bukete
iz te ulice svi su nestali
ne idi u tu jednosmjernu ulicu
jer to je ulica samoubica

ne idi u tu ulicu ni danju
u njoj su kuće bez imena i broja
sa crnim grafitima od temelja do krova
sa polupanim prozorskim oknima
i protrulim vratima
ne idi u tu ulicu ni danju ni noću
jer ćeš nestati u jednom smjeru
poješće te progutaće te u trenu
to je ulica samoubica i bludnica
ulica straha i srama
ulica bez treptaja i daha
to je beskonačno jednosmjerna ulica
zasljepljena ulica
u kojoj ljudsko meso jedu
i ljudsku krv piju

 

NEKA SVE BUDE POSLIJE MENE

Ja bih da odem u trenu
i u neznanju
jednostavno da zaspim
i ne probudim se
neka mi to bude nagrada
za sva moja životna djela
a onda, neka neko meni drag
dovoljno se osnaži u sebi
i prospe moj pepeo
u najbližu tekuću vodu
što teče prema velikim vodama
koje će svojim talasima
raspršiti sve to u čestice ljubavi
tako, da ljubav zapahne cijeli planet
i da iz nje izraste veliki crveni cvijet
na čijim će laticama pisati
ljubav i mir svima i u svima
jer tako se lakše pobjeđuje
ja bih da odem u trenu
i u neznanju
i da sve to bude poslije mene
sljedećeg jutra kada se probudite
neka to bude dan nad danima
u kojem ćete započeti stotine novih života
s ljubavlju i u ljubavi
neka to bude u bojama pobjede

 

TI NEMOJ OTIĆI A SVI DRUGI NEK DOĐU

Ja bih da ti ne odeš a da svi drugi dođu
i da sve to bude baš tu na toj daljini
između vrha igle i balona
i da se balon ne otrgne i ne odleti u visine
da se ne izgubi u vasioni
možda bi i na tom razmaku igla – balon
uspjeli da pronađemo sami sebe u sebi
možda bi se mogli pronaći jedni u drugima
onako sasvim spontano i bez predrasuda

u vasioni smo se izgubili
onoga trena kada smo ostavili jedni druge
ne saznavši nikada prave razloge
odlazeći i u neznanju ponijeli po tračak nade
za neki novi susret na razmaku igla - balon
dobro je da u neznanju ne izgubismo znanje
da smo saznali da postoji nada
da će se jednom iznenada vratiti ono što ode
u nekom lako prepoznatljivom obliku
noseći kofere pune ljubavi i tolerancije

ja bih da ti ne odeš a da svi drugi dođu
i da na daljini igla - balon
zadržimo svu ljubav i toleranciju
i zajedno poletimo u balonu vasionom

 

KIŠA

Usamljen kamen
okićen solju
ovce na solilu
slade se solju
samo nedjeljom
na gumnu izniklo mlado žito
nakon vršidbe
i dvije slabašne kiše
kišna glista se proteže
uz kamen
između dva kamička
kažu
kiša će
nisu me slagali
kiša u očima
podivljala
ispire tugu

 

HAOS

Taj šum što u meni šumi
ta jeka što u meni ječi
ta zvona što u meni zvone
taj prasak što u meni pršti
taj drhtaj što u meni drhti
uznemiruju moje nemire
ta muka što me trga
to trganje što me muči
to šum ječi
to jeka zvoni
to zvona pršte
to prasak drhti
to se nemiri sjedinjuju
to nisu božićni zvuci
već moj smijeh
kako nadvladati taj smijeh
kako srčane čvorove odvezati
kako broditi kad ne znam šta u meni ječi
šta zvoni
šta pršti
šta li drhti
ludilo neko ili prazan ego
ili se junaci neispričanih priča
sa mnom obračunavaju
ili me prošlost podivljala vuče u provaliju