Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javila se Jagoda Kljaić. Piše kratku prozu i poeziju.
Završila je Fakultet političkih nauka u Zagrebu i ima višegodišnji staž u novinarstvu.
Zastupljena u više zbornika proze i poezije. Nagrađivana. Pjesme su joj prevedene na poljski, slovenski i makedonski jezik.

Objavila:

„Pjesma za Korzo – Glinski spomenar“, zbirka kratkih priča;
„Pepeo na pragu“, zbirka pjesama;
„Rascvjetana trpeza“, zbirka kratkih priča;
„Vodeni žig“ – poema o poplavi u dvadeset pjevanja;
„Mimoze u moru“ – poema o životu i smrti.

 

UTIŠANO ZVONO

Uzavrelo si vrelo
Namočeno u propusnoj stijeni
Kaplješ sve brže i krupnije
Ne mogu te stići ni zlatne kočije.

Umorno si nebo
Uvučeno u tuđi kovitlac
Kotrljaš se kao da si kamen
Otopljen da ne ostavlja znamen.

Prozirno si more
Rastočeno iz presušenog oceana
Koračaš po mrtvim ribama
Ranjenim u mokrim bitkama.

Tmurno si lišće
Prebačeno preko suhoga stabla
Lepršaš između sna i jave
Uplašen od nemani bez glave.

Maglovito si jutro
Dovučeno iz sinoćnjega pljuska
Rominjaš kao da si kiša
Što je oblak odasla da nas utiša.

Preglasno si zvono
Ojačano od rasplinute tišine
Razliježeš se srušenim zvonikom
Ponosnim nad izgorjelim borikom.

Nevidljivo si sutra
Izmučeno od današnjega
Sunovraćen do golotinje
Mizerni dio ogromne samotinje.

Žalosno si piće
Začarano nedozrelim šećerom
Kava je ispijena
Vrata su širom otvorena.

 

VRIJEME SNA

Dok traje vrijeme
u kome se ništa ne događa
Učas pomislim
da sve se već odigralo.

Isprobah sve
sačuvane i izgubljene
Okuse i mirise
prošlosti i sadašnjosti.

Tražim nešto novo
ne znam mu imena
Nije ljubav
i nije ljepota.

Hoću upoznati
neviđeno i neosjećeno
Što će ući
u carstvo spokoja.

Još ne znam
što bi to moglo biti
Nitko ne izgovara
treptaji su rjeđi.

Da li se to
zadnji uzdah
Tako oglašava
prije nego što postane izdah.

.

GALERIJA ZABORAVA

Sigurnost sutrašnjega dana
jednaka je jučerašnjem nebu
razasutom nenaslikanom neponovljenom
danas nevidljivom i nepostojećem
spremljenom u galeriju zaborava.

Sigurnost tvojih obećanja
jednaka je razlivenoj rijeci
mutnoj sporoj neodlučnoj
bez korita obala i smjera
što se bez sunca pomaknuti ne zna.

Moje obećanje za naše sutra
samo je vjetar pomahnitao do vihora
izrastao na prostrtim oblacima
razvijoren u kopreni sazviježđa
nevidljiv srcu očima i duši.

Moje misli sve su razigranije
podsjećaju na vilinsko kolo o ponoći
mrklina ih pokreće i usmjerava
zora im odnosi svaki trag
nestaju danju u onoj jučerašnjoj rijeci.

Svjetlost dobiva nove boje
njihove nijanse nama su nevidljive
šarene zrake za nas su prekratke
čekamo maglu da se lakše izgubimo
naša galerija još je jučer potopljena.

 

EGO

O, da, potrebno je sve reći
kako bi ego
do sudnjega dana nahranjen bio
jer on je jedino sigurno
što zauvijek ostaje tvoje
čak i onda kad te napuste uspomene
i za mene pomisliš
da sam kućni ljubimac
što odavno si ga satr'o
i kad ne budeš znao
koliko si zima prosanjkao
i zaboraviš izmiješati
sve muškarce i žene
u našim zbrojenim životima
zvonit će ti samo zluradi eho
na davno zavoljeni ego
i kad zemlja sve tvoje preuzme
vratit će ego umjesto uspomene.

 

ZIMSKI JORGOVAN

Sva sam se zasladila
Ukradenom ljepotom
Na koju sam nabasala
Šetajući samoćom.

Nikoga ne dozivah
Imena su zatamnjena
Ali začuh uzdah
Vremena izmigoljenoga.

Progovara nepoznatim slovima
Slutim varku dvostruku
Prepuštenu tajnim hirovima
Opasnu za mene vidovitu.

Jorgovan u sred zime
Nezvani je znak ludila
Mogu mu dati drugo ime
Igra će trajati do plavetnila.

Zašto onda misliti i sumnjati
Kad je samo docvjetalo
Ne želim očima propitivati
Kako bi me ljubavlju obuhvatilo.

Treba upiti tu mirisnu boju
Zgrabiti pregršt iz bezdana
Da lakše preljetim u gorkom ovoju
Do sljedećeg zimskog jorgovana.

 

(Iz zbirke „Pepeo na pragu“)