Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javila se Ranka Ferček. O sebi kratko je rekla: U Zagrebu. Sve se dogodilo u Zagrebu. Rođenje 1960, Klasična gimanazija, Medicinski fakultet, pa onda, kako je red i običaj: obitelj, djeca, karijera. S manjim ili većim odstupanjima. S vremenom shvatila da ne postoji dihotomija srca i uma, priroda i društvo. Poezija je, uz znanost, najbolja metoda za shvaćanje, prihvaćanje i dodatno oblikovanje stvarnosti. Pišem otkad sam naučila pisati, član sam tribine Jutra poezije i Udruge Vjekoslav Majer, rado sudjelujem na pjesničkim susretima, nekoliko pjesmica objavljeno je u zajedničkim zbirkama, još nisam objavila ni jednu samostalnu zbirku, no, sve se stigne u životu.
obračun kod ok korala
ah, znala sam da mi je stil odnekud poznat
vatreno oružje
kratka cijev
magnum, kolt i ostalo iz arsenala
moram li više vježbati na zbrojovki, bereti ili glocku?
Svejedno
na ocjenskom gađanju bilo je 16 pogodaka
u vitalne centre
ostalih šesnaest da ostane bogalj
kolega me pogledao sa strahopoštovanjem i pitao:
jesi li opet mislila na svog bivšeg?
nije važno kako se zovem
zar je važno kako se zovem
zar je to uopće važno
u gomili nepreglednih imena
kojih se sjećaš samo po boji kose
ukradenim mislima i pogledima
izjeo si njihove svilene oči, osamljene i snene
nudio samo mrvice svoje radosti
preostale nakon ludog pijančevanja
usadio se kao udica, nepovratno, u utrobu
i vučeš ih za sobom kao jato iznemoglih riba
oguljenih krljušti i škrga krvavih do kosti
sve dok ih ne rastoče sol i sivi zaborav
i nije važno kako se zovem
nisi popio konjak kojeg sam grijala na svojem nepcu
ni kušao južne krajeve mojih bedara
kako si obećao u noći kad je padalo lišće
i prijetio da sam sranje jedno malo
i da ćeš me se dočepati
makar pozvala vojsku specijalaca
oblizao si pohlepno prste, ljepljive od čokolade
crvene od vina i krvi s mojih usana
a onda me ostavio na stubama
da trunem kao mrtva bremenita mačka
nije uopće važno kako se zovem
Nepomazana
Zanijekat ćeš me svake večeri
Dok skidaš čarape
i čeprkaš između prstiju
to je obična automatska radnja:
ipak bi trebalo oprati noge
zanijekat ćeš me još nekoliko puta
dok lutaš ekranom i gledaš šarene slike
poslije ponoći, u nesanici,
i čitaš riječi za koje bi žarko želio
da prestanu biti tako poznate
probudit će te prostata
baš nekako u doba prvih pijetlova
primit ćeš u ruku svojeg ukvasalog pjetlića
i zanijekati me
ta to je samo proradio bubreg
na prvu zvonjavu vekerice
uzet ćeš prve riječi, nizati ih
i zanijekati da si ih slagao, prevrtao
dlanom gladio, iznosio iz svoje utrobe
kao tople kruščiće meni za doručak
dok hodaš ulicom okrenut ćeš glavu
od boja koje te okružuju, zanijekat ćeš
da baš takve postoje u mojim očima
žuriš i nemaš vremena, posao, sastanak, bivša, buduća...
ne brini, nikad nećeš visjeti naopačke
zbog svojih grijeha, zanijekati mene,
nepomazanu, to je bar lako
kao oprati noge, isprazniti mjehur, pojesti doručak
i naručiti trenutak strasti s dobro poznatog broja
žeđ
pala
mi je
kap
tvojega soka
na usnu
soka
životvornog
ne budi
škrt!
pusti me
da ga posrčem žudnjom
da se napojim
tvojeg
izvora
retrogradni kratki povijesni pregled o ljubavi, koju kukavelji nazivaju vibrantnom neurastenijom
takve eufemizme rabe
viktorijanski čuvari čudoređa
a prije njih mehanicisti tipa cartesius
renesansni su veseljaci
raspojasavali svoje remenje
više zbog vlastite sluzi
što navire preko nakurnjaka
a manje zbog bijesa na luteranski
stroge čistunce, buduće šetače starih propovjedi
toma akvinski se smotao sam
slijepo slušajući svetog augustina
koji je, lukavac, znao sve zamke puti
što su kasnije gorko iskusili
abelard i heloise, poslovični grešnici, ah
koncil u nikeji potvrdio je
notornu činjenicu da je žena
drugotno biće
nedostojna bila i ostala
a sve one pijanke raznih augusta i tiberija,
i aristotelovsko gnušanje
nad dihotomijom uma i tijela
bili su pizdin dim
prema istjerivanju bijedne hagare u sinajsku pustoš
tako i ti to nazivaš
onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišaš
svoju nježnu čežnju za zagrljajem
