Kad je novac u pitanju, što su svi dječji životi u siromašnim krajevima, gdje obitelj preživljava s dolar i pol na dan, rijetka flora i fauna što nestaje na razrovanim i zatrovanim staništima, što su sve suše, požari i poplave koji odnose ljudske živote!? Zapravo, megakorporativni, profiterski kapitalizam reže krhku granu na kojoj je Plavi planet ostavljen čekati Godota… Komunizam jest otplahutao u povijest, za neke i u legendu jer žive lošije i nesigurnije no prije; kapitalizam trokira, iritira i urušava se u vlastitom habitusu, a još nema pametne glave ni za to da ga resetira – kao što već par godina sanjaju bogatuni u Davosu, koje uopće ne diraju klimatske promjene i ratovi, sic transit – kamoli za to da mu nađe znatno pravedniju, humaniju i budućnosno izgledniju zamjenu
Piše: Marijan Vogrinec
Propast svijeta: nezapamćene, biblijske poplave potapaju američku ruralnu državu Kentucky, pliva grad Jackson, broj mrtvih dostigao je 30 u samo tri dana, a tijela utopljenika nalazit će se još tjednima. Istodobno je Kalifornija vatrena buktinja što nezadrživo guta ljudske živote, imovinu, stotine tisuća hektara šuma i poljoprivrednih kultura. Požarna stihija hara Španjolskom, Portugalom, Francuskom, Grčkom, hrvatskim Jadranom. Plamti slovenski Kras. Vatre što guta sve pred sobom, ostavlja sablasnu pustoš u pepelu i dimu nisu pošteđeni ni drugi krajevi ne samo pregrijana i presuha zapadnog Balkana već i ostatka svijeta. Ljudi su u panici zbog dugotrajnih/smrtonosnih suša, biblijskog povodnja, katastrofalnih odrona, potresa, tsunamija, uragana i inih samoobrambenih „hirova“ prirode, koja više ne bira tek tradicionalne „mete“ u pojedinim dijelovima SAD-a, Azije, Afrike i Latinske Amerike, nego zastrašujuće trese cijeli globus. Službe civilne zaštite, vatrogasci, liječnici, vojska i sami građani nadljudskim se naporima trse spasiti što se još spasiti dade. No, kada ranjena priroda pokaže zube, nema te sile, tehnike i zakašnjele preventive koje su kadre nadoknaditi/ispraviti pogubne ljudske i materijalne posljedice. I spriječiti da se ponavljaju sve češće i još katastrofalnije.
Zbog zagrijavanja atmosfere i tla te opasnog efekta staklenika naočigled se tope milenijske ledene kape na najvišim planinskim lancima, vječni snijeg i led ubrzano nestaje sa Zemljinih polova, ledenjaci pucaju i ruše se te opasno podižu razinu mora i oceana, na donedavno snijegom i ledom okovanim obalama Grenlanda već neko vrijeme raste trava i u njoj cvjeta cvijeće, tisuće biljnih i životinjskih vrsta svake godine nepovratno nestaje s (ne)poznate liste flore i faune Plavog planeta, iznenadne ljetne tuče, ubitačne vrućine, dugotrajne suše i natprirodne najezde nametnika zatiru ljetinu, uragani i razorni potresi brišu ljudsku muku s tla… Planet je 1,1⁰ C topliji no u predindustrijsko doba i to ozbiljno zvoni na uzbunu, a nastavi li se industrijskim, kemijskim, ratnim i inim uništavanjem prirode i prirodne ravnoteže živog i neživog svijeta podizati zagrijavanje prema 6⁰ C, životu na Zemlji više neće biti mjesta. Prema procjeni poznatoga britanskog novinara, publicista i klimatskog aktivista Marka Lynasa u vrlo zapaženoj knjizi „Šest stupnjeva: Naša budućnost na toplijem planetu“ (Six Degrees: Our Future on a Hotter Planet, Fourth Estate, 2007.), već će u prvom naletu globalnog zatopljenja sa Zemlje nestati trećina izvora vode, otopiti se 75 posto alpskih ledenjaka, potapati se otočne države tipa Maldiva, orkanski udari jačine Katrine što je poharala New Orleans i snažniji istjerat će život iz istočnih dijelova SAD-a, Kariba, Meksičkog i Bengalskog zaljeva te pacifičkih otoka, Europa će biti sjeverna Sahara iz koje će žitelji panično nahrupiti u Skandinaviju, nestat će Sjeverni i Južni pol, Amazona će presušiti, u Australiji se više neće moći živjeti…
Teško je reći tko i zašto
Ovisno o tomu hoće li prosječna temperatura rasti jedan, dva, tri… ili šest stupnjeva, neizbježan je kataklizmičan scenarij života na Zemlji budući da globalno zagrijavanje izmiče, ako već i nije izmaklo kontroli. Unatoč apelima ekoloških aktivista i populistički zvučnim tzv. međunarodnim skupovima, analizama, odlukama, zaključcima, političkim blagoslovima, megakorporativnim obećanjima, medijima, etc. Međunarodni panel o klimatskim promjenama (IPCC) je prije petnaestak godina u Bruxellesu, među 300 stručnjaka, predstavio prvi dio studije „Klimatske promjene 2007.“, dotad najdramatičnije izvješće, u kojemu se procjenjuje kako će globalna temperatura na Zemlji u 21. stoljeću narasti u rasponu od 1,8 do 6,4⁰ C, što znači katastrofu koju će prve i najviše osjetiti najsiromašniji u svijetu. To, što znanost, politika i običan svijet nazivaju agresivnim klimatskim promjenama, pa svako toliko organiziraju medijski razvikane skupove zvučnih naziva i ceremonijalno dovode za govornicu globalno popularnu mlađahnu švedsku okolišnu aktivisticu Gretu Thunberg – u dobi od 15 godina je inicirala 2018. godine svjetski poznati „Školski štrajk za klimu“ – gdje zborno kukaju o eroziji ekološke kulture zapravo je vapaj žednog u pustinji. Teško je reći tko i zašto uopće misli ozbiljno da životu na Zemlji kapitalistički sustav radi o opstanku, a ne drži tržišno-profitnu figu u džepu i Protokol iz Kyota, jedan od najvažnijih tzv. međunarodnih sporazuma o zaštiti okoliša, ne smatra tek načinom za umirenje savjesti.
Već je i sama povijest donošenja, odnosno sudbina Protokola iz Kyota svojevrsna slika polit-ekološko-industrijalnog Doriana Graya suvremene kapitalističke civilizacije kojoj je neusporedivo preče iskrčiti Amazoniju, malezijske, indonezijske i afričke prašume te zatrti/raseliti starosjedilačke i inače obespravljene narode radi enormnih profita na novim pašnjacima, plantažama soje, palmâ uljarica ili kakaovca, prerovati zemlju za rudama i naftom, preseliti svoje prljave kemijske i ine industrije u pasivne zemlje s prirodom još kao od majke rođenom, nego slušati „lude znanstvenike“ i „ekološke katastrofičare“ i držati se kojekakvih sporazuma i protokola što im ograničavaju i poskupljuju poslovanje „brigom za budućnost Zemlje“. Ratificiranje Protokola iz Kyota je bio i jedan od uvjeta EU-a Hrvatskoj za pristup tzv. obitelji kojoj oduvijek pripada (sic transit, kao topovsko meso u tuđim ratovima i izvor prirodnih resursa). Inače, taj je protokol stupio na snagu 16. veljače 2005., više od sedam godina nakon donošenja (!?), kad ga je među razvijenim industrijski zemljama – odgovornim za više od 55 posto stakleničkih emisija – ratificirala 18. studenoga 2004. i Ruska Federacija (emitira 17 posto štetnih plinova). Najveći svjetski onečišćivač je SAD, koji je 2001. godine odbacio Protokol iz Kyota. Ratificirala ga je 141 država, među njima 34 industrijske, kojima se nalagalo da od 2008. do 2012. godine pet posto smanje ispuštanje štetnih plinova te su svakoj sudionici Protokola određene drukčije kvote. Naravno da dogovor nije ispoštovan. Ne samo zato što se nepošteno trgovalo kvotama.
Problem je eskalirao do razine s koje jamačno više nema povratka i pitanje je kakva čovječanstvu predstoji budućnost. Hoće li biti u pravu znanstvenici i „ekološki katastrofičari“ tipa Marka Lynasa ili politički i megakorporativni ignoranti kojima ne pada na pamet makar i smanjiti bildanje profita pretjeranim iskorištavanjem i ljudi i prirodnih resursa? Prirodni čovjekov okoliš – zapravo pozajmljen od budućih naraštaja i nije neiscrpan – izranjavljen je ljudskom rukom kao nikad prije i jamačno se više ne dâ za/izliječiti. Globalna svijest o tomu je kritično jalova i samo je pitanje vremena kada najinteligentnijem biću na planetu, homo sapiensu više neće biti opstanka na Zemlji. A, recimo, egzoplanet Kepler-452b (Earth 2.0 ili Earth’s Cousin) ili približno naseljiv tog će mu sudnjeg dana biti jednako tehnološki – nedostupan. Onima, dakako, koji prežive ratove do istrebljenja radi vode za piće, hrane, prostora za stanovanje… I onda?
Klimatski su se uvjeti zadnjih desetljeća drastično promijenili/pogoršali i ljudi više ne znaju kako se prilagoditi promjenama bržima od njihova iskustva. Godišnja doba još se samo uče u nižim razredima osmoljetke, vide na kalendaru i o njima se čuje/čita iz medija. Ljeta i zime, proljeća i jeseni što ih pamte današnji pedesetgodišnjaci više ne postoje. Sve je gore i nepodnošljivije. Ne samo za ljude nego i za biljke i životinje. To je lanac međuovisnih karika koji je Majka priroda tako precizno ulančila da i uništenje dosadnih komaraca navješćuje sigurno uništenje čovječanstva.
Ne treba tu puno pameti i gomile znanstvenih činjenica za povjerovati u to kako homo sapiens nema opstanka bez čistog zraka, vode i hrane u zdravom staništu, odnosno da nema tog materijalnog i duhovnog blaga što mu može zamijeniti to i takvo stanište. Kad bi tehnički i bio kadar, a nije niti će biti u budućnosti prije tzv. kraja povijesti, pitanje je zapravo bi li taj egzoplanet Kepler-452b (Earth 2.0 ili Earth’s Cousin) ili koji sličan Zemljin surogat u svemirskom beskonačju bio naseljiv, prijateljski za, je li, nastavak ljudskog života. Za globalno prijeteći klimatski armagedon kriva je megakorporativna (post)industrijska gramzljivost kapitalističkog sustava utemeljenog na zgrtanju profita po svaku cijenu te licemjerna moralka njegovih političkih poslovođa na utjecajnim državnim pozicijama. Koji pak koruptivnom manipulacijom nesavjesnim lokalnim režimima ili grubom vojnom silom – rashodovanim „alibijem“ tzv. zaštite zapadnih demokratskih vrijednosti, našeg načina života te borbe protiv terorizma i autokracije – sustavno truju i uništavaju živi svijet na planetu. Taj se svijet u ključnim, prirodnim sastavnicama više ne može obnoviti. Niti se ruina od Plavog planeta dade ičim zamijeniti, ne samo boljim nego ni takvim kakva je Zemlja bila još prije samo sto godina. Megakorporativni profiti, recimo na plantažama kaučukovca u Africi, u prerađivačkoj industriji i agraru u Aziji, ne prežu ni od robovskog iskorištavanja maloljetne djece čak u dobi od samo pet godina.
U poodmakloj prvoj četvrtini 21. stoljeća je to nezamislivo, preživljavanje s dolar i pol dnevno također, veliki i bogati zapadni svijet o tomu „nema pojma“, njihove megakorporacije skupo prodaju proizvode u kojima su ljudski znoj, žuljevi i krv… Medijski gromoglasno objavljuju „humanitarnu pomoć“, „ulaganja“ u škole i bolnice i „svekoliki napredak“ zemalja, čiji im korumpirani plemenski, državni, stranački, etc. samozvani ili instalirani prozapadni vođe zakonima i policijskom/vojnom zaštitom omogućuju u bescjenje pljačku resursa bezočnim sječama šuma, trovanjem tla i voda pesticidima i industrijskim otpadnim vodama, rudarskim krtičnjacima i duboko u Zemljinoj utrobi, vađenjem nafte i plina, zlata i ruda… Kaže, je li, mudar pûk: novac vrti, gdje burgija neće. A šuška je svakomu mila, nekima milija i od države, naroda i vlastite majke, pa…
Velike EU-priče
Borba protiv uzroka opasnih klimatskih promjena potrebnija je no ikad, ali – sudeći po globalno sve nezdravijem tzv. stanju zdravlja zajedničke nam i nezamjenjive domovine Zemlje – uzaludnija no ikad. Najodgovorniji se prave grbavima. Megakorporativno i licemjerje političkih lidera industrijski (naj)razvijenijih zemalja, ali vidljivo i onih što se trse industrijski tek razviti može se rezati čak i nožem. Načelno podržavaju svako zalaganje za čist i zdrav okoliš, sudjeluju na većini tzv. međunarodnih okolišnih summita i imaju posebna (ne)vladina/(ne)parlamentarna tijela za ekologiju, ali sva ta priča o klimatskim promjenama i zaštiti prirode od daljnjih zagađenja smanjenjem emisije stakleničkih plinova bitno ne utječe na praksu. Drži se papira i velikih riječi u izjavama medijima, pa zgražanja nad prirodnim katastrofama kakve „ne pamte ni najstariji žitelji postradalih područja“, a kad se nakon dan-dva pogase reflektori na pozornici, sve je po starom.
Foto: selomisi.com
I velike EU-priče o zamjeni fosilnih goriva u industriji i kućanstvima tzv. zelenom energijom iz obnovljivih izvora (Sunce, vjetar, termalna vrela, morski valovi, etc.), na kojima je bivša njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen dobila fotelju predsjednice Europske komisije, a sad su osobito aktualizirane ukrajinskim ratom SAD/EU/NATO-a i „partnera s Ruskom Federacijom, zvuče smiješno kad se jedna Njemačka, najveća europska ekonomija, vraća – ugljenu. Radi štednje plina, koji se 40,8 posto uvozi iz Rusije i sada je pod zapadnim tzv. sankcijama, Njemačka upravo pušta u pogon prvu od ugašenih termoelektrana na ugljen. Da taj paradoks bude veći, ovih dana pojačano za zimu gomila zalihe ruskog ugljena, na čiji je uvoz inače – udarila embargo. Pusti, je li, zelene priče i kvote o pogubnoj emisiji stakleničkih plinova: termoelektrana Mehrum u Donjoj Saskoj u vlasništvu češkog koncerna EPH, objavljuje Savezna agencija za mrežnu infrastrukturu, prva je među ugašenim elektranama na ugljen i naftu kojima je njemačka vlada zakonom u srpnju omogućila ponovno aktiviranje. Kažu, u nuždi vrag i muhe jede? Nećeš ruski plin, a hoćeš ruski ugljen i naftu, pa na brzaka gomilaš nevjerojatne zalihe za zimu. Dok samoproglašene tzv. sankcije još nisu pustile korijen.
Koje li njemačke smijurije! Von der Leyen šuti, a ekološkim se aktivistima diže kosa na glavi. Unatoč Kyotu i Pariškom sporazumu o klimi, emisije stakleničkih plinova rastu. Pandemija pak virusa SARS-CoV-2 okrenula je stanje naglavačke, a izmišljeni razlozi („ničim izazvana“ ruska invazija na Ukrajinu, sic transit) za sedam paketa zapadnih tzv. sankcija Rusiji sasvim su izbacili s globalnoga ekološkog radara krucijalne probleme zastrašujućeg pogoršanja klimatskih promjena. I, za očekivati je, suše, tuče, požari, poplave, uragani, odroni, tsunamiji, gromovi, veći podbačaji uroda žitarica, voća i povrća, nestašice hrane i vode za piće i ine nevolje zbog sve drastičnijih klimatskih promjena još će više, češće i pogubnije zagorčavati život milijunima ljudi širom svijeta. Energetska kriza će se produbiti, migracije postradalih žitelja Plavog planeta postati masovnije no dosad, a lokalni i regionalni ratovi za pitku vodu i hranu češći i krvaviji.
Samo će se potvrditi zloslutnosti o kojima svi sve znaju, o kojima se već godinama globalno govori u znanstvenim krugovima i među ekolozima iz cijelog svijeta, o kojima se donose silni zaključci/odluke na stručnim i inim međunarodnim skupovima, gdje političari odobravaju akcije za oštro smanjenje globalnog zagrijavanja planeta emisijom stakleničkih plinova, obećavaju vile i kule, a sve ostaje na – obećanje ludom radovanju. Svijet srlja u propast, jer se megakorporativni kapitalizam ne želi odreći nasada palmi uljarica na beskrajnim površinama posječenih prašuma u Maleziji i Indoneziji, plantaža kaučukovca na iskrčenim, pesticidima raskorovljenim zemljištima u Kongu i Obali Bjelokosti, nevjerojatnih tona goveđeg mesa, i soje i plemenitih trupaca s tla bivših kišnih šuma Amazonije, zlata, ruda, nafte i plina iz Zemljine utrobe na svim kontinentima… Kapitalistički su, je li, megaprofiti primamljiviji od spoznaje o približavanju ekološke propasti svijeta!? Ti profiti – radi stabilnosti stalnog dotoka zarade tuđom mukom, na tuđim prirodnim resursima i raskošan život ionako prebogate manjine tzv. vlasnika kapitala i njihovih političkih poslovođa – stanovitim svotama pȉtaju destabilizacije „terorističkih“, „autokratskih“, „nedemokratskih“ režima po svijetu, ubojstva njihovih lidera i nacionalno samosvjesnijih ljudi, pomažu disidentima i čak terorističkim skupinama…
Photo: Benoit Tessier/Pool/Bestimage/BESTIMAGE
Ameri su vojno i na svaki drugi način svojedobno pomagali talibanima da pobijede sovjetske/ruske okupatore u Afganistanu, a kad su pobijeđeni i napustili zemlju, okupirali su zemlju, zbacili talibane s vlasti i instalirali na njihovo mjesto svoje marione. Nakon 20 godina krvavog rata i ubijenih civila kojima se nikad neće znati točan broj, kao ni onima u Iraku, Libiji, Siriji, etc., talibani su njih vojno potukli te podvijena repa lani najurili otkud su i došli. Sic transit. Ratom izranjavljena priroda, ne samo ljudi, još će vrlo dugo vidati rane što su također iz tog dijela svijeta ostavile itekako pogubne tragove u globalnim klimatskim promjenama na Zemlji. Prema tomu, licemjerno je kad se tako (pre)često čuje s kojekakvih skupova na koje se dolazi „zaraditi“ dnevnicu – npr. na panelu u Lovincu na Velebitu u povodu Dana za klimu – da smo „svi odgovorni za rješavanje posljedica klimatskih promjena“, kako je to kazala ravnateljica Uprave za klimatske aktivnosti Ministarstva gospodarstva, meteorologinja Dunja Mazzocco-Drvar objašnjavajući stajališta 29 posto od 1499 anketiranih hrvatskih žitelja u sklopu povodu Konferencije EU-a o budućnosti. E, neće biti, nismo svi odgovorni, točno se znâ tko jest, čak poimence – od pojedinaca na čelu megakorporacija, državnih vođa/političara zemalja u kojima imaju svoja sjedišta, odnosno plaćaju porez na poslovanje, ali i međunarodnih organizacija kojima bi zagađivači imali položiti račun. A ne polažu, jer ih nitko ne želi prisiliti: ili nema alata ili je plaćeni jatak ekološke eutanazije.
Novac i burgija
Stoga, lijepo se vidi, ali – sudeći po višedesetljetnom iskustvu – unaprijed je osuđeno na izigravanje i neprimjenjivost to što je Europarlament neki dan u Bruxellesu prihvatio nacrte triju „ključnih“ zakona što se odnose na reformu sustava trgovanja emisijama stakleničkih plinova, mehanizam za graničnu prilagodbu ugljika te novi socijalni fond za klimu. Kad je o Uniji riječ, sve što se tamo čuje/učini toliko je „ključno“ da ostaje tek statistička činjenica za tzv. adaktiranje, iznimke i zafrkanciju. Dok ta družba debelo preplaćenih činovnika iz 27 zemalja Starog kontinenta uistinu raspakira paket za „borbu protiv klimatskih promjena“ pretenciozna naziva „Fit for 55“, što bi značilo smanjenje emisije stakleničkih plinova najmanje 55 posto do 2030. u odnosu na 1990. godinu, promućurniji će poduzetnici na Alpama će i na Grenlandu zgrtati velik novac na plantažama banana i kave, zašto ne i kakaovca za kojim zapadni čokoladari stalno gladuju i ne vide petogodišnjake što s ruksacima otrova na nejakim leđima prskaju „korov“ među sasušenim stablima nekadašnje prašume. Sic transit. Kaže mudar pûk: novac vrta, gdje burgija neće.
Kad je novac u pitanju, što su svi dječji životi u siromašnim krajevima, gdje obitelj preživljava s dolar i pol na dan, rijetka flora i fauna što nestaje na razrovanim i zatrovanim staništima, što su sve suše, požari i poplave koji odnose ljudske živote!? Zapravo, megakorporativni, profiterski kapitalizam reže krhku granu na kojoj je Plavi planet ostavljen čekati Godota… Komunizam jest otplahutao u povijest, za neke i u legendu jer žive lošije i nesigurnije no prije; kapitalizam trokira, iritira i urušava se u vlastitom habitusu, a još nema pametne glave ni za to da ga resetira – kao što već par godina sanjaju bogatuni u Davosu, koje uopće ne diraju klimatske promjene i ratovi, sic transit – kamoli za to da mu nađe znatno pravedniju, humaniju i budućnosno izgledniju zamjenu.
