Plenkizam protiv populizma

Bogami, ovako nešto još nismo čuli. Na nedavnoj produženoj turneji jugom Hrvatske Andrej Plenković rekao je da je HDZ ‘jedina hrvatska evropska stranka’, i sad ti prevrći tu čudnu hrpicu riječi i gledaj što znače. Dobro, za ovo ‘jedina hrvatska’ svi znamo što je, štoviše, u ovih nepunih tri desetljeća toliko smo se naslušali da nam izlazi i na uši i na nos, što valjda zna i šef HDZ-a pa nas je ovaj put poštedio. Ali što mu je ono ‘jedina hrvatska evropska’, je li to odustajanje od narcističkog nacionalizma, koji ide uz ovu stranku kao čarapa uz cipelu? Ne, nije. Sam Plenković potrudio se da nam objasni pravi kontekst tih riječi, a to je da uoči predstojećih evropskih parlamentarnih izbora najveća opasnost po budućnost Evrope i Hrvatske dolazi od ‘populističkih’ i ‘protestnih’ stranaka. Oh, kako to zvonko, ali šuplje zvuči. Populistički pokreti i stranke u Hrvatskoj jesu tu, ali nisu ozbiljna opasnost po rijetko gdje tako dobro uhodan, čak okamenjen bipolarni sistem, bez obzira na krizu u SDP-u koja može eskalirati tko zna koliko i gdje još. Ali i dalje nije ni na obzoru da bi to moglo potkopati hrvatsko dvostranaštvo. Naprosto, ova zemlja je i dalje opsesivno vezana uz raspravu o ustašama i partizanima da bi to bilo moguće, tim prije što je produktivna rasprava o toj temi zaista potrebna.

Doduše, Plenković ovdje ne brine neku veliku hrvatsku brigu jer nje zasad, rekoh, nema, nego se nudi za ‘predziđe’ od opasnosti koje populizam donosi u Evropi, a njega tamo zbilja ima. Povijest tih hrvatskih ‘predziđa’ je, znamo, vrlo bogata i, žalibože, tragikomična. Najprije smo se devedesetih nudili kao nekakav kršćanski ‘antemurale’ velikim evropskim zemljama koje to od nas nisu tražile, sada se, još izokola, nudimo kao bedem Evrope prema ‘proruskoj’ Srbiji, a evo, prema najnovijem bismo trebali biti predstraža i u borbi protiv sve opasnijih populističkih i protestnih stranaka i pokreta. Kao i uvijek dosad, odabrali smo prevažnu ulogu koja nam ne pripada, osim u vlastitoj uobrazilji. Populizam je autentično evropska priča, kao što je autentična i priča o populizmu, ali drukčijeg predznaka u Latinskoj Americi ili u Sjedinjenim Državama, gdje je dodirnih točaka puno više. Rodila ga je dakle sama Evropa, s tim Hrvatska nema ništa, a ulogu babice obavile su dvije stvari. To je veliki, čak začudno arhaični deficit demokracije, jer građani biraju samo Evropski parlament, a svu vlast iznad toga samostalno, autokratski raspodjeljuje briselska birokracija, koja odlučuje i o tome hoće li se tu nešto mijenjati ili ne. Drugo što je nahranilo populizam je to što je Evropa odlučila prestati biti solidarna zajednica građana i naroda i postala ekspozitura bogatih i velikih, produbivši jaz između rada i kapitala i sve više slijedivši američki uzor otvorenog rata drugog protiv prvog.

Upravo je žalosno gledati kako se Hrvatska gura u antipopulistički tabor, jer je upravo ona jedan od oglednih primjera žrtava ovog obrata. Opljačkana je u privatizaciji, deindustrijalizirana i preplavljena razvojno neproduktivnim bankama, a da Bruxelles nikada nije zucnuo ni slova protiv, štoviše, i sam je u tome sudjelovao. Doduše, populisti su na to reagirali prekomjernim granatiranjem onih koji su u toj priči najmanje krivi, čak nisu ni dio nje, a to su imigranti s Bliskog i Srednjeg istoka i s drugih strana (iako je izbjeglica, usput, sve manje). Ali ni te ni druge, često odurne deformacije ne mogu izbrisati činjenicu da su prvi glas protiv socijalnog devastiranja Evrope digli talijanskih Pet zvjezdica, francuski ‘žuti prsluci’ i slični, u krajnjoj liniji i naš Živi zid, koliko god često, prečesto izgledao kao hodajuća karikatura. I to je toliko razgnjevilo našeg Plenkovića da je zajedno sa svojim patronima u Bruxellesu posljednjih mjeseci patetično proglasio nekakav ‘hibridni rat’ koji populističke stranke navodno vode protiv mile i neporočne Evrope.

Iz toga se onda izrodio čitav niz mrtvorođenih afera, od one sa SMS-ovima ili ministrom, kurvom i kokainom itd., za koje nitko ne zna što im je epilog. Jadna razina ovog antihibridnog spinovanja nije slučajna jer je ista takva i u evropskoj središnjici. Premijer evropske ‘vlade’ Jean-Claude Juncker strašno je ljut na Viktora Orbana jer ovaj tvrdi da je on kriv za Brexit, iako ni ksenofobni mađarski premijer, koliko god odbojan bio, ne mora biti baš u svemu u krivu. Evo, nedavno je i iz službenih evropskih izvora javljeno da pompozni Junckerov plan investicijske ofenzive koju pokreće Bruxelles nije dao nikakvog ploda, preciznije, plodova je isto kao da tog plana nema. Kada se ovome doda da su ‘narodni ustanci’ u Engleskoj, Francuskoj, Italiji, u krajnjoj liniji i u Trumpovoj Americi, nikli i na tlu svjesnog zapuštanja investiranja u nove industrije i uništavanja, ‘detroitizacije’ starih, zbog čega se radništvo prvi put poslije nepunog stoljeća okrenulo udesno, imaš zanimljiv obrat. Ako je Orban desnopopulistički ovan na brvnu, a jeste, želio bih čuti jedan argument da je evropski ‘premijer’ Juncker ikome milo janje osim neproizvodnom, financijaškom, parazitskom kapitalu (vuku se tu i neke aferice, zar ne?).

Suprotno njegovom hiperoptimističnom evropejstvu, gledali smo nešto drugo u snježnoj prijestolnici svjetskog kapitala u Davosu. Ondje se ove godine okupio jedva itko iz svjetske državničke elite, po mnogima zato što ih pere nervoza zbog populizama kod kuće, a dalo bi se tu naći još objašnjenja. U vrijeme kada se i nekadašnji roditelji globalizma, Velika Britanija i SAD, okreću izolacionizmu, malo je glupo pojavljivati se na ovakvim globalnim skupovima. Pogotovo jer se reputacija najbogatijih zemalja srozala nakon velike svjetske krize prije desetak godina, koju je u osnovi izazvao bogataški egoizam, ali se u Davosu i dalje prave da je ovo najbolji od svih svjetova, štoviše, u SAD-u i Francuskoj smanjili su poreze najbogatijima (kao, uostalom, i u Hrvatskoj). Ali ako u švicarskim Alpama ovaj put nije bilo Trumpa, May, Macrona, Putina, Đinpinga…, bilo je našeg Plenkovića kojeg, naravno, nitko ništa ne pita u vezi prethodne dvije-tri rečenice, ali je jasno da se pojavio kao jedan od štitonoša u borbi protiv navodne nove pošasti populizma. Razina je bila očekivano bijedna jer je on ondje elaborirao smiješno-tužne teze o mučkom destabiliziranju Hrvatske putem spomenutih mrtvorođenih afera, uz što je stigao promucati još samo nešto o važnosti četvrte industrijske revolucije.

Naravno da ga nitko nije doživljavao, jer ako Bruxelles zbilja trese groznica od populizama uoči evroizbora, to je u Hrvatskoj još nešto rubno, više prisutno u govoru političkih elita nego u stvarnosti. Istina, ovo nije zadano za vječnost i posebno se iz kruga desno-katoličkih stranaka i udruga u budućnosti može pojaviti nešto ozbiljnije. Ali bio bi to više svjetonazorski populizam u kojem je puno manje eksploziva nego u socijalnim i ekonomskim pitanjima koja danas tresu Evropu i šire. U krajnjoj liniji, Hrvatska je dovoljno nevažna da bi se uključila u ovu evropsku buru, tako da samouvjerenost Plenkovića s početka ovog teksta nije bez osnova. Plenkizam je zbilja dovoljan da se nadvlada hrvatski populizam.