Hrvatski predsjednik Zoran Milanović smatra da paraolimpijci, jednako kao olimpijci, „zaslužuju podršku hrvatskih institucija na tako važnim međunarodnim natjecanjima jer na sportskim borilištima zastupaju i brane ime Republike Hrvatske“, objavljeno je neki dan u priopćenju šefa države. „Zbog te činjenice, predsjednik Republike smatra neprihvatljivom i za hrvatski sport štetnom odluku Vlade RH da bojktira otvaranje Zimskih paraolimpijskih igara u Italiji budući da je Međunarodni paraolimpijski odbor na navedenim Igrama odlučio dopustiti nastup sportašima iz Rusije i Bjelorusije pod nacionalnim obilježjima.“
Međunarodni je paraolimpijski odbor to odlučio još u rujnu 2025. godine za događaj na kojemu sudjeluje 700 parasportaša iz pedesetak zemalja svijeta. I nikomu ne smetaju ruski i bjeloruski kolege pod nacionalnim obilježjima – čak ni hrvatskim parasportašima Dini Sokoloviću, Luciji Smetiško, Karli i Petru Kordiću ili EU birokraciji – samo ekstremnomu rusofobu među ratnohuškačkim tzv. malima od bruxelleske kužine, CRO premijeru Andreju Plenkoviću. Liku koji ustavno nije ovlašten samostalno voditi vanjsku politiku. Bez suglasnosti državnog poglavara.
„Političkim pritiscima koji omalovažavaju sam sport – a kojima je, na žalost, u ovom slučaju očito popustila Vlada RH – ne bi smjelo biti mjesta na olimpijskim i paraolimpijskim igrama“, ističe predsjednik Milanović. „U prvom redu moraju biti sportašice i sportaši koji su uložili veliki trud i npor kako bi se plasirali na Paraolimpijske igre.“
Paraolimpisjek medalje
Poželjevši hrvatski paraolimpijcima „puno uspjeha u predstavljanju hrvatske zastave“, u ime predsjednika RH, otvaranju Igara su nazočili predstojnik Milanovićva Ureda Orsat Miljenić i predsjednikov povjerenik za sport Tomislav Paškvalin.
Manje-više za premijera Plenkovića ili pak kojega njegova izaslanika još nižeg ranga, Hrvatska je dostojno predstavljena na otvorenju Igara. Još bi bolje bilo da je Zoran Milanović – primjereno svemu što je opravdano zamjerio CRO premijeru – osobno nazočio toj svečanosti parasporta.
To bi priznanje i hrvatskomu parasportu, koji pobire medalje širom svijeta, i susjednoj prijateljskoj državi zbog uzorne organizacije Igara ostavilo učinkovitiji dojam od, npr. njegova nepotrebnog posjeta Gruziji. Zemlji čiju legitimnu vlast bojkotira EU zbog navodne naklonosti Rusiji, a zapadne joj tajne službe provokativno uvaljuju „događanja naroda“ u Tbilisiju. Plenković, koji hoda po Europama, glumata hrvatskog suverena te neovlašteno obećava vile i kule u državno ime, ne može mu oprostiti Gruziju, jer „sramoti Hrvatsku“.
Predbacuje mu i to da je „jedini predsjednik zemlje EU-a, koji u zadnje četiri godine nije otišao u Ukrajinu; sramota“. A što će u Ukrajini? CRO predsjednik o ukrajinskom režimu nema dobro mišljenje kao ni o svima njegovim rusofilskim ratnim huškačima, mecenama u Brixellesu. Zajedno s Plenkovićem, koji pak – protivno hrvatskim interesima – rusofobno trči pred ratnohuškačko rudo.
Maloumno iscrtava metu na Zagrebu za neki ruski hipersonik sudnjeg dana u slučaju da kakav NATO-ov „slobodni strijelac“ – tipa Emmanuela Macrona i Keira Starmera, koji sada obećavaju poslati nuklearno oružje Kijevu – uistinu Ruskom medvjedu bolno stane na kurje oko. Hipersonik s ruskog lansera stiže do Pariza i Londona za manje od sedam minuta i neoboriv je bilo kojemu danas poznatom PZO-u. Do Zagreba mu treba upola manje vremena.
Nikakav neprobojan“ NATO-ov tzv. proturaketni kišobran Baltik-Crno more nije bio kadar 10. ožujka 2022. ni registrirati jednoipolsatni let preko triju Alijansinih država staroga sovjetskog drona Tupoljev TU-141 „Strizh“ koji je šesttonski „leteći autobus“ iz Ukrajine pao u glavnom gradu treće, Zagrebu, baš pod prozore Studoma „Stjepan Radić“. Moskva je drugi dan po ulasku RH u NATO izvijestila službeni Zagreb: „U slučaju sukoba Rusije s NATO-om, smatrat ćemo RH legitimnom meta svoje obrane“.
U međuvremenu je Moskva uvrstili Hrvatsku na popis neprijatelja Ruske Federacije, i to ne samo zbog članstva u NATO-u nego i zbog otvorene proukrajinske eskalacije neprijateljstva HDZ-Plenkovićeve vlasti. U taj koš spada i brutalno odricanje od kupnje jeftinijega ruskog plina i nafte u korist deset puta skupljih američkih energenata, kojima RH oskudijeva.
Od neki dan pak, Plenkovićeva se proturuska fobija, inat, neprijateljstvo i probruxellesko-proamerička „pravovjernost“ nerazumno oborila i na, je li, „prorusku“ Mađarsku, kojoj je premijer uskratio dostavu nesankcionirane ruske nafte Janafovim cjevovodom. „Ne puštamo rusku naftu“, prsi se „europejski“ gazda Banskih dvora. „Može svaka druga, naravno, i i ona po trostruko višim cijenama protoka kroz RH, ali ruska – ne može!“
Vidjela žaba da konje potkivaju…
Mađari i Slovaci su se – nemaju izlaz na more, a Ukrajina im je osvetnički blokirala opskrbu naftovodom „Družba“, lažući kako je sustav oštećen u ruskom raketiranju – sada obreli u energetskoj krizi. Bruxelleskoj ucjeni se neprincipijelno pridružila i HDZ-Plenkovićeva vlast. Vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu!?
Nema veze što je Mađarska povijesno prijateljska zemlja i što je u doba Domovinskog rata zbrinjavala tisuće hrvatskih izbjeglica i prognanika!? Mađari i Slovaci se moraju odreći ruskih energenata – i točka. To pak samo Mađarskoj donosi godišnji dodatni proračunski trošak od punih 18 milijardâ eura, što bi snažno pogodilo umirovljenike i najranjivije skupine u društvu.
Za čije babe zdravlje? Ursule Röschen/Ružice von der Leyen, Donalda Johna Trumpa, Andreja Plenkovića…!?
Mađarska, inače velika prijateljica nove američke administracije i njezina narcisoidnog šefa, te Slovačka i Srbija dobile su prijelazni rok za tzv. diversifikaciju energetskih dobavnih pravaca, ali Plenkovića to ne dira. On je papskiji od pape: „Rusi prodajom jeftinog plina i nafte financiraju svoju agresiju na Ukrajinu, i naš Janaf neće sudjelovati u tomu“.
Unija se pak glede&unatoč tankerima s nesankcioniranom ruskom naftom pred terminalom u Omišlju kukavički izvlači iz živog blata. Tvrdi da su „države članice nadležne samostalno odlučivati o tom pitanju“, što bi značilo da RH može bez problema pustiti kupljenu naftu Mađarskoj i Slovačkoj, ali… „Mi smo principijelni“, telali gospodarski ministar Ante Šušnjar, „ruska nafta neće proći Janafovim cijevima.“
I onda šlag na tortu eskalacija hrvatskog zamijeranja Rusima: vladin bojkot otvaranja 14. zimskih paraolimpijskih igara u Italiji zato što je međunarodna zajednica – najviše pod Trumpovim dirigentskim štapićem, je li – napokon dopustila nastupiti ruskim i bjeloruskim paraolimpijcima nastupiti pod znakovljem svojih domovina.
Ni jedna međunarodna, ne samo sportska natjecanja, nisu bila legitimna, a medalje vjerodostojne, ako se nije dopustilo svim svjetskim sportistima da se međusobno ogledaju. Svaki sa svakim, pa je onda mjerljivo tko jest najbolji. Ako je nekom zabranjeno nastupiti, „najbolji“ nije najbolji. Politika ne smije biti izbornik.
Osim toga, po istom „kriteriju“ zabrane sudjelovanja/natjecanja Rusima i Bjelorusima zbog, je li, rata u Ukrajini, Izrael, SAD i mnogi njihovi tzv. saveznici/partneri u agresijama na suverene zemlje – od nekada Koreje i Vijetnama, Laosa i Kambodže te po Africi do Afganistana, Iraka, Libije, Jemena, Sirije, sada Irana, etc. – ne bi smjeli primirisati međunarodnim, regionalnim i inim i sportskim i svim drugim natjecanjima.
Sport, kultura i umjetnost, znanost, etc. su radi toga da spajaju ljude, da grade mostove mira i suradnje na način kako se to radilo u antičko doba, u prakozorje zdravog olimpizma kada su prestajali svi ratovi dok su ljudi iz različitih krajeva i zemalja slobodno suprotstavljali jedni drugima zdrav duh, snagu, znanje, iskušavali sposobnosti, izgrađivali se u čovječnosti…
Komu je CRO premijer Andrej i što do/pokazao time što je globalno bio primitivno, kao uvrijeđena vlaška mlada, bojkotirao svečano otvaranje Zimske paraolimpijade u Italiji. Nikomu ništa, pa ni samom sebi. Došli su izasanici predsjednika države – predsjednika kojeg su neposredno, je li, poimence među osam kandidata bili izabrani građani, a to nešto znači.
Politikanti i političari
Premijer se, baš kao i dužnosnikom u činovničkom vrhu EU-a, postaje pukim (među)stranačkim izbornim inženjerstvom, pa… Hrvatska vanjska politika ne postoji, jer predsjednik RH i premijer – protivno ustavnoj normi o sukreiranju ključnih odluka i smjernica – djeluju kao dva vola upregnuta u škripava kola. Svaki vuče na svoju stranu, a civilizarn se demokratski svijet smije iza leđa i jednomu i drugom. Štetu nevjerodostojnosi takvog vođenja države pak skupo plaćaju svi tzv. mali/obični građani.
Ta se dvojica više politikanata no političara ne mogu dogovoriti ni o čemu i to je uistinu tragično. Pitanje je samo vremena i povoda kada će se opet sukobiti. Je li tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena privatni leno Andreja Plenkovića s HDZ-om i buljukom interesnih tzv. koalicijskih partnera iza leđa ili Zorana Milanovića? Ni jedan od njih dvojice nije gazda RH, iako se svaki upinje iz petnih žila takvim se prikazati drugomu. Osobito, je li, Plenković, politički štreber iz magareće klupe Ursule von der Leyen, koji se trsi izigravati gazdu RH baš kao ona glavnu predstavnicu EU-a u inozemstvu. Što, naravno, nije niti je to u njezinoj ovlasti, ali…
S obzirom na to kako se svaki od dvojice „našijenaca“ ponaša i kod kuće i vani – obojica protivno sadržaju i okviru ustavnih ovlasti i dignitetu domovine, čime državu čine neuvjerljivom i smiješnom – RH ni ubuduće s takvim liderima neće na zelenu granu. Pogotovo, uskuha li iznimno toksična američko-izraelska agresija na Iran u širi, globalniji sukob. U kojemu ratna stihija neće ostati u oktogonu samo triju boraca.
