Predsjednička kampanja koja je završila loše po HDZ vrtjela se u velikoj mjeri i oko toga tko je nasljednik doktrine Franje Tuđmana. Čovjeka koji je, među ostalim, uveo pravilo da ta stranka treba uvijek imati lijevo i desno krilo. Ta pojednostavljena, ali točna tvrdnja, znači da HDZ na istaknutim pozicijama treba imati i tvrde desničare, svejedno istinske ili ne, i liberalne, umjerene političare.

Takve su bile sve HDZ-ove liste, pa i ona 2016. godine. Na njoj su bili i Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih i Hrvoje Zekanović koji su vjerojatno ipak donijeli stranci jedan ili dva posto, možda i odlučujućih za izbornu pobjedu.

Naravno, svatko od njih je imao i svoju privatnu agendu koja nije bila sukladna s HDZ-ovom. I to što su se oni udaljili od HDZ-a, nije samo odgovornost vodstva stranke.

Međutim, greška je bila što se taj prostor nije popunio drugim ljudima sličnog političkog usmjerenja. Takvih ljudi – konzervativnih i nacionalno osjetljivih, a opet da nisu nikakvi radikali – u HDZ-u ima pregršt. Ali oni ili nisu dobili priliku, ili ako su je i dobili nisu je iskoristili. I to su protivnici Andreja Plenkovića iskoristili za stvaranje dojma o njemu kao anacionalnom birokratu.

Plenković im je sličan zicer nabacio i s listom za izbore za Europski parlament koja je prošla jako loše, vjerojatno i zato jer je bila puna široj javnosti nepoznatih imena. Vodstvo stranke nije iskoristio čak ni činjenicu da je listu predvodio jedan istinski konzervativac.

Stajališta Karla Resslera bila bi melem za uši HDZ-ovih birača. Ali on ih nije želio ili nije smio iznositi pa je bio doživljen tek kao još jedan savjetnik iz briselskog inkubatora.

Te i još neke Plenkovićeve taktičke pogreške - Istanbulska konvencija, neadekvatan odgovor na istupe Milorada Pupovca - vješto su koristili njegovi protivnici u stranci. I, naravno, pritom sami sebe prikazivali kao jedine i prave tuđmaniste.

Iako nekima od njih glavni motiv za protivljenje Plenkoviću nije bio nikakav nacionalni zanos, već puno prozaičniji interesi. Za koje Plenković nije imao nikakve simpatije. Pa su oni napuhavali njegove pogreške. Dio njih je, preko svog utjecaja na stranku, i bojkotirao europske izbore, što je zajedno s izgledom liste dovelo do najlošijeg rezultata HDZ-a na nacionalnoj razini.

Slično se dogodilo i na ovim predsjedničkim izborima. Opet je došlo do bojkota dijela stranke, i u kampanji i na biralištima. Usto, sinergija dijela HDZ-a i nekih krajnje desnih političkih opcija stvorila je prostor za Miroslava Škoru kao nekakvog autentičnog kandidata za HDZ-ove birače.

Fenomen Škoro kombinacija je nezadovoljstva dijela birača HDZ-a koji su zagrizli priču da Plenković vodi stranku u nekakav centar, kombinatorike njegovih stranačkih protivnika, te postojanja autentičnog krajnje desnog biračkog tijela kojem je svaki dosadašnji HDZ bio prelijevo.

Ali sve bi to moglo biti kratkog vijeka. Jedno je okupiti neformalnu inicijativu koja će podržati jednog kandidata, a sasvim drugo napraviti politički blok za parlamentarne izbore. Čim se krene u konkretne pregovore o sastavljanju lista, nastat će razdor. Ali ta grupacija ionako nije problem predsjednika HDZ-a, nego su to njegovi oponenti unutar stranke.

Andrej Plenković sada je pred velikim izazovom. U pitanju nije samo njegova osobna politička karijera, već i sudbina same stranke. Vremena je malo, a problema puno. Za neke je sam kriv, za puno više njih nije. Možda bi se rješenje za njih moglo pronaći i u Tuđmanovoj baštini.

A ona se ne sastoji samo od političke strategije, nego i od načina kako se on snalazio u dnevnoj politici. I to u puno težim vremenima. Nekoliko odlučnih i iznenadnih poteza, kompromis ili dva s dijelom protivnika, ispravljanje pogrešaka u hodu i željezna volja lidera – nije to, naravno, formula koju je Tuđman izmislio, ali ju je zato znao itekako dobro primijeniti. Plenkovićeva generalna politička strategija je ispravna. Ali na taktici definitivno mora poraditi. I to što prije.

novilist