Jedno od temeljnih obilježja suvremenog svijeta je da se sve što jest, kao i sve što je do sada bilo, dovodi u pitanje, pa tako i smrt. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, uspjeli smo i samu smrt dovesti u krizu. No krizom smrti ne nastaje život, on se samo gubi na smislenost.
Maurice Blanchot je istaknuo kako je, zahvaljujući krizi i našoj nemoći da smrt mislimo i o njoj progovaramo, ona sama prestala biti ono što je do tada bila – dakle smrt s identitetom smrti, smrt o kojoj se moglo govoriti, razumski je zahvatiti.
Ona je izgubila racionalnu osnovu te je postala nešto užasno, nespoznatljivo, nepriopćivo, nešto što pojedinca sili da odustane od pojmova o smrti i o mišljenju smrti, pretvarajući tog istog čovjeka u prestrašeno biće koje bježi od smrti osjećajući u nosnicama njezin miris. Takav bijeg nije pravi bijeg od smrti, nego promocija kukavičluka i nemoći da se onaj koji bježi sa smrću i životom suoči.
Ljudski život nije moguć bez smrti, koja se misli, koje se sjećamo i, u konačnici, koja nas dokida i naš život pretvara u ono prema čemu se moguće odnositi još samo putem mišljenja smrti. Sve što smo živjeli i što mislimo da jesmo, na kraju će biti svedeno na misao o smrti.
Konačna misao o nama neće biti naša, to neće biti misao koju smo za života mi mislili, nego misao o nama koju će misliti oni koji misle našu smrt. Konačna misao o nama, dakle, nije naša misao, to je misao koja više ne pripada našem životu.
Dušni dan je dan kada mislimo smrt naših najmilijih, zato je to bitan dan. Svakom čovjeku je, neovisno o njegovom svjetonazoru, potrebno vrijeme koje djeluje kao istinska pedagogija života, a to je vrijeme sjećanja na one čiji je život, rezom smrti, uklonjen iz kolekcije prisutnosti.
Suvremeni svijet, potičući krizu smrti, čineći da smrt izgubi identitet i racionalnu osnovu, animalizira život. Mi više ne obilazimo grobove kako bismo mislili smrt naših najmilijih, nego na grobove dolazimo kao besramne i očajne kukavice, kao uljezi koji, kako je to rekao Blanchot, žele ponjušiti njihovu smrt.
Dušni dan nam je, zbog besramnih očajnika, postao političkim danom oko kojeg se prepiremo jer mu ne znamo značenje. Živi besramnici se tako u Zagrebu prepiru oko blagdana Svih svetih u Zagrebu i kako bi ga trebalo obilježavati, propuštajući ga kroz filtar politika smrti, pretvarajući ga u dan političkog njušenja mrtvih.
Dan Svih svetih je dan kada se pripadnici Katoličke Crkve sjećaju svih proglašenih i neproglašenih svetaca, i on je, u osnovi, svečan i radostan dan. No tko će to objasniti onima koji su dan Svih svetih sveli na dan iracionalnog njušenja mrtvih kako bi se promovirale besramne politike sudbine i spasa čiji je jedini cilj da nas se, što je moguće više, animalizira.
Stanje očaja i kukavičluka onih koji nisu u stanju misliti smrt pokušava se supstituirati politikama koje čovjeka i svijet spašavaju od konačnog nestanka.
Takvih u ovoj državi ne nedostaje, svi nešto, u očaju i panici, spašavaju od konačnog nestanka. Razumije se da iz očaja ne može nastati spas, nego iluzija spasa i privremeni zaborav očaja koji će se nužno opet javiti, ali u formi apsurda.
Pogledajmo, pod ovim vidom, aktualnu hrvatsku politiku i aktualne hrvatske političare – riječ je o očajnicima koji njuše smrt, nisu je u stanju misliti i, budući da su odustali od razuma, prepustili su se razvoju politika sudbine i spasenja.
Našim političarima je u nosnicama smrt Franje Tuđmana, u duši im je očaj i strah, dok im usne izgovaraju nesuvislosti o tome kako su njihove politike smrti zapravo politike spasa za Hrvatsku i njezine građane.
U našoj politici je stalno na djelu nešto sudbinsko, a zapravo je riječ o apsurdu.
Vladajući smatraju da Hrvatsku spašavaju od katastrofe, i da to mogu raditi isključivo oni, kao pravovjerni pomazanici sudbine, dok oporba prokazuje vladajuće kao one koji su očajni i koji Hrvatsku vode u katastrofu, te, bez nekog velikog truda, čekaju da im se sudbina smiluje, pomazuje ih i dovede na vlast kako bi oni mogli provoditi politike spašavanja od onoga što su krivovjerni prethodnici činili.
Nama se, dakle, ne nudi nešto što će se dogoditi u budućnosti, nešto novo i životno, nego nešto što nastupa kao bolja prošlost u odnosu na onu kakvu smo imali.
To da HDZ nije u stanju djelovati, a da ne razvije čitav koruptivni lanac, vjerujem da je svima jasno. Jasno je to i samom Plenkoviću, zato se više i ne pokušava braniti od prigovora da stranka kojoj je na čelu, kao i Vlada koju predvodi, djeluje kao kondenzat korupcije.
Mislim da bi i najveći skeptici među nama smatrali da je na djelu nešto vrhunaravno kada bi prošlo jedno godišnje doba, a da netko od Plenkovićeve ekipe ne bude uhićen zbog nečega što ulazi u domenu lako praštajuće domoljubne korupcije. Potpuno sam siguran da na kugli zemaljskoj ne postoji veća vjernost od vjernosti HDZ-a korupciji.
U ovakvim okolnostima, nama se, kao glavni politički problem, nameće što Plenković i Milanović misle jedan o drugome.
Milanović Plenkovića vidi kao zaštitnika i kralja korupcije, to neprestano ponavlja, čak i na latinskom jeziku (pretpostavljam da je odličnu ocjenu iz latinskog jezika zaslužio i bez mamine intervencije), dok Plenković Milanovića vidi kao primitivca bez autocenzure.
Moj prijedlog je da im konačno povjerujemo, i jednom i drugom. Zar ne bi bilo najbolje da mediji sljedećih mjesec dana pišu i govore o Plenkoviću kao zaštitniku korupcije, a o Milanoviću kao o primitivcu neobuzdanog jezika?
Zar ne bi bilo za društvo korisnije da, umjesto što smo svedeni na one koji trebaju ponjušiti jednog od ove dvojice i izabrati jednoga kao svojega, a drugog kao njihovog, mjesec dana slušamo, čitamo i gledamo o tome kako Plenković štiti korupciju, odnosno kako Milanović primitivizira javni diskurs?
Uistinu mislim da trebamo uvažavati institucije ove države, birače i njihovu volju, kao i one koje su ti birači izabrali.
Izabrani predsjednik, s punim demokratskim legitimitetom, kaže da je premijer kralj lopova. Premijer, naprotiv, s punim izbornim legitimitetom, kaže da je predsjednik primitivac bez autocenzure.
Budući da smo jednog i drugog mi htjeli, najmanje što možemo učiniti je da im povjerujemo. Alternativa je da pukim njuhom jednom od njih iskažemo vjernost.
