I u idiličnim brakovima dolazi do svađe. Ponekad to nije ništa strašno, ali to su teške situacije u kojima se smjenjuju vika i plač. Da ne idem u detalje, pitanje koje se najčešće postavlja je: tko je kriv? Zašto i tko je prvi počeo?
Tako je i s izgubljenim izborima. Kad se izbori izgube, pitanje je tko je kriv. Traže se glave, pokajanja i obećanja da će na drugim izborima biti bolje. Uostalom, negdje se i pobijedi, na selu ili u gradu, u neosvojivim stranačkim tvrđavama.
Gledano sa strane, to je trenutak suočavanja s istinom. Izbori su trenutak trijumfa ili očaja. Zato na vrijeme treba spremiti oba govora. Pobjednički i gubitnički.
Takvi strahovi vladaju u našoj političkoj neizvjesnosti. Tko će u drugi krug? Tko će pobijediti i spremati inauguraciju i zakletvu na Ustav. U tom strahu i groznoj nesigurnosti ima važnija stvar od trenutka proglašenja rezultata. To je pronalaženje krivca za eventualni poraz.
Sada je glavno stvoriti pripremu za zaključak da je gubitnik sam kriv. Sadašnji kandidati imaju ozbiljne pomagače i njihov eventualni gubitak treba tumačiti kao njihov, samo njihov.
Griješili su u kampanji, davali nepromišljene izjave i, uopće, sami su pokvarili svoje šanse.
Andrej Plenković nije kandidat, ali nikako ne smije biti kriv za poraz Kolinde Grabar-Kitarović, ne smije biti njen grobar. I on zna da to jedva čekaju njegovi prijatelji i suradnici, zapravo suparnici u borbi za vlast.
Ako kandidatkinja izgubi, probudit će se sada jedva prikriveni neprijatelji. On ne može zaboraviti prosvjed protiv Istanbulske konvencije, a doguralo je do zahtjeva za njegovom ostavkom. Iako je skrenuo pažnju medija sa stvarnog osvetničkog pohoda na Srbe, na omiljeni lik Milorada Pupovca, ipak udruge traže njegovu odgovornost.
A čeka ga ozbiljan zadatak na europskoj razini i još teži obračun s takmacima koji hoće njegovo mjesto, a opravdavaju se patriotizmom, konzervativizmom i samozvano se definiraju kao desnica. Pa on jest desnica, barem za unutarnju upotrebu.
Zna da sukob nije sasvim idejni, već je pritisak da popusti kod kadrovskih odluka i zaštiti svoje. Ne bi mu bilo lako s predsjednicom koja obnavlja mandat i zna da joj vrijeme ide, da ju je narod izabrao.
Nju neki vole, ali ti su sve tiši, no neke iritira, a ti postaju sve glasniji.
Ako sada govori da je snažno pobijedila, a nije, pobijedila je s malom razlikom u drugom krugu, što ako ovaj put uvjerljivo pobijedi? Sada je Plenkoviću naporna i dosadna, a u tom bi slučaju lupala šakom po stolu, obećavala nemoguće i šepurila se kao vođa. Njegovo rješenje bi bilo da izgubi, ali tako da za to ne bude kriv on, da si bude kriva sama.
Nimalo nije lakše Davoru Bernardiću, čiji je predsjednički kandidat vlastoljubiv, iskusan i okružen brojnim pristašama koji ne zaboravljaju dobre dane njegovog vodstva.
Pomalo se zaboravilo koliko je on, i prije nego što je postao premijer, razvio stranačku strukturu, forume i dao priliku mladima. Ambicija i karakter su korisne osobine u izbornoj sezoni, sjajna poza koja pridobiva i motivira glasače.
Iza njega nisu ostajali skandali i ne prati ga glas koristoljubivog čovjeka. Narod traži lidera, ambicioznog i vještog. Uostalom, lijevi politički spektar ima izgled salonskih birokrata, a javnost traži odlučnost i akciju. Ako izgubi, jad i nevolja. Nema mjesta za dvojicu. Ako ne bude predsjednik, što će biti? Konzultant?
Berino rješenje bi bilo da Zoran izgubi, ali tako da za to ne bude kriv on, da si za to bude kriv sam Zoran.
Nije to stvar nadmetanja ličnosti, to je logika politike. Onako kako je izgubio Josipović. To se sve može promijeniti, ali tek uz malu vjerojatnost bratskog klanja na desnici.
U prvom krugu bit će glavna meta napada, objektivno najviše izložen svojim kritičarima i antikomunističkoj histeriji. On koji se dokazivao u obrani nacionalnih interesa pitat će se gdje je bio na frontu, je li mu izgorjela kuća.
Možda je i on bio tako uzbuđen da je u uredu htio uzeti pušku, kako je rekla predsjednica, ali da to isto kaže, bio bi kukavica i izdajnik. Možda mu baš činjenica takvih okolnosti bude motiv da uspije.
Za te dvije stranke problem i jest opravdanje gubitka. Ako izgube. Vjeruju da neće, ali se ipak boje. Mogućeg gubitka koji se uz sve junačenje ne može isključiti.
SDP-u je upravo krenulo, sukobi su manje vidljivi. Bernardić je sve sigurniji u nastupu. Plenkovića polako nagrizaju, onako kako se riba jabuka za kolače. Polako, ali s izvjesnim ishodom. I tako se silnice ispresijecaju – slabljenje HDZ-a i konsolidacija SDP-a.
Problem je u tome što imaju zajamčene glasove koji neće pobjeći drugima, ali to nije potrebna većina. U predsjedničkim izborima ne pomaže stvaranje koalicija niti će neka stranka lako pozvati glasače da glasaju za nekog.
Milanović može računati na protestne glasove tranzicijskih gubitnika, tanke slojeve srednje klase i žene koje ne žele biti drugi razred u patrijarhalnom društvu. Kolinda može zbrajati glasove zagriženih nacionalista, navijača, tisuća kojima je uz osmijeh stisnula ruku. Možda u drugom krugu sve ispadne drugačije.
Zašto ne spominjem druge? Neki kandidati takmiče se i najavljuju iako neće skupiti potpise i sredstva. Politika ne traži pametne, već vješte; javnost navodno voli umne, iskrene i poštene, a podrži intelektualno skromne i materijalno nezajažljive i lažljive.
Ući u utrku znači zadržati položaj u svom krugu simpatizera, eventualno nešto zaraditi, dogovoriti neko partnerstvo, a malo i uživati u pažnji i popularnosti. Oni procjenjuju da neće pobijediti, te im ne treba tražiti krivca. Općenito, demokracija je nezrela, a narod neuk. Njihovi nisu izašli na izbore.
Škoro odskače zbog izvrsnog tihog propagandnog stroja, no što se više pokazuje, to je podrška slabija, a za njega procjena da nije favorit znači gubitak glasova onih koji ne žele glasati uzalud. Malo je i otupila oštrica njegovih nastupa.
Ne traži promjene Ustava tako gorljivo, već pjeva ”Milo moje, milo majke svoje”. Pakt o nenapadanju s predsjednicom trajao je jedan dan. Ona neće imati milosti, a on nema dosta inata i hrabrosti.
Dalija ima vrlo artikuliran nastup i jasan program, no nema organizacijski kapacitet i sredstva.
Simonić će vjerojatno rasti, ali kampanja kasni i ljudi ga nedovoljno poznaju. On je daleko više od toga da ga se predstavlja kao Račanovog potpredsjednika. Ali to neće stići pokazati.
Drugi se nadaju i subjektivno smatraju da bi bili bolji od sadašnje predsjednice i po pameti, i po iskrenosti i po odlučnosti, ali realno malo drugih ljudi dijeli to mišljenje. Za njih je uostalom sve spektakl i zabava u kojoj se osjećaju dobro.
U cirkusu ispod akrobatskih skakača postoji mreža. Ne zato što treba, ali dobro dođe. Sjećam se (cirkus Orfei) kako je vitka djevojka pala, spretno se digla s osmijehom i nastavila kao da ništa nije bilo. Tako za svaki slučaj ispod frekvencija koje se glasno čuju idu poruke o tome da su gubitnici sami krivi. Nisu, ali zgodno je imati prikladno objašnjenje.
Imati stav da je za vlastiti poraz kriv kandidat je takva sigurnosna mreža. On ili ona radili su pogreške, krivo odabirali promidžbene poruke, savjetnike, potrošili sredstva ili, što je trenutno atraktivno, nisu motivirali članstvo stranke koja ih podržava. Klike u strankama čak i podržavaju debakl ”svog” kandidata jer u tome vide šansu napredovanja nakon rušenja neuspješnog vođe.
Koje su posljedice ove situacije?
Svakako je sve veća neizvjesnost ishoda. Nisu posljedica samo svađe, prijetnje čistkama i stranačkim obračunima, preslagivanjima u koalicijama.
Sve muči neizvjesnost. Tko će privući neodlučne i pasivne? Logika smanjenja štete je: gubitnik je sam kriv. Sljedeći korak je: narod je krivo izabrao. A konačni zaključak: što to nama treba? Jesmo li se za to borili?
autograf
Tako je i s izgubljenim izborima. Kad se izbori izgube, pitanje je tko je kriv. Traže se glave, pokajanja i obećanja da će na drugim izborima biti bolje. Uostalom, negdje se i pobijedi, na selu ili u gradu, u neosvojivim stranačkim tvrđavama.
Gledano sa strane, to je trenutak suočavanja s istinom. Izbori su trenutak trijumfa ili očaja. Zato na vrijeme treba spremiti oba govora. Pobjednički i gubitnički.
Takvi strahovi vladaju u našoj političkoj neizvjesnosti. Tko će u drugi krug? Tko će pobijediti i spremati inauguraciju i zakletvu na Ustav. U tom strahu i groznoj nesigurnosti ima važnija stvar od trenutka proglašenja rezultata. To je pronalaženje krivca za eventualni poraz.
Takvi strahovi vladaju u našoj političkoj neizvjesnosti. Tko će u drugi krug? Tko će pobijediti i spremati inauguraciju i zakletvu na Ustav. U tom strahu i groznoj nesigurnosti ima važnija stvar od trenutka proglašenja rezultata. To je pronalaženje krivca za eventualni poraz
Sada je glavno stvoriti pripremu za zaključak da je gubitnik sam kriv. Sadašnji kandidati imaju ozbiljne pomagače i njihov eventualni gubitak treba tumačiti kao njihov, samo njihov.
Griješili su u kampanji, davali nepromišljene izjave i, uopće, sami su pokvarili svoje šanse.
Andrej Plenković nije kandidat, ali nikako ne smije biti kriv za poraz Kolinde Grabar-Kitarović, ne smije biti njen grobar. I on zna da to jedva čekaju njegovi prijatelji i suradnici, zapravo suparnici u borbi za vlast.
Ako kandidatkinja izgubi, probudit će se sada jedva prikriveni neprijatelji. On ne može zaboraviti prosvjed protiv Istanbulske konvencije, a doguralo je do zahtjeva za njegovom ostavkom. Iako je skrenuo pažnju medija sa stvarnog osvetničkog pohoda na Srbe, na omiljeni lik Milorada Pupovca, ipak udruge traže njegovu odgovornost.
A čeka ga ozbiljan zadatak na europskoj razini i još teži obračun s takmacima koji hoće njegovo mjesto, a opravdavaju se patriotizmom, konzervativizmom i samozvano se definiraju kao desnica. Pa on jest desnica, barem za unutarnju upotrebu.
Zna da sukob nije sasvim idejni, već je pritisak da popusti kod kadrovskih odluka i zaštiti svoje. Ne bi mu bilo lako s predsjednicom koja obnavlja mandat i zna da joj vrijeme ide, da ju je narod izabrao.
Nju neki vole, ali ti su sve tiši, no neke iritira, a ti postaju sve glasniji.
Ako sada govori da je snažno pobijedila, a nije, pobijedila je s malom razlikom u drugom krugu, što ako ovaj put uvjerljivo pobijedi? Sada je Plenkoviću naporna i dosadna, a u tom bi slučaju lupala šakom po stolu, obećavala nemoguće i šepurila se kao vođa. Njegovo rješenje bi bilo da izgubi, ali tako da za to ne bude kriv on, da si bude kriva sama.
Nimalo nije lakše Davoru Bernardiću, čiji je predsjednički kandidat vlastoljubiv, iskusan i okružen brojnim pristašama koji ne zaboravljaju dobre dane njegovog vodstva.
Ako kandidatkinja izgubi, probudit će se sada jedva prikriveni neprijatelji. On ne može zaboraviti prosvjed protiv Istanbulske konvencije, a doguralo je do zahtjeva za njegovom ostavkom. Iako je skrenuo pažnju medija sa stvarnog osvetničkog pohoda na Srbe, na omiljeni lik Milorada Pupovca, ipak udruge traže njegovu odgovornost
Pomalo se zaboravilo koliko je on, i prije nego što je postao premijer, razvio stranačku strukturu, forume i dao priliku mladima. Ambicija i karakter su korisne osobine u izbornoj sezoni, sjajna poza koja pridobiva i motivira glasače.
Iza njega nisu ostajali skandali i ne prati ga glas koristoljubivog čovjeka. Narod traži lidera, ambicioznog i vještog. Uostalom, lijevi politički spektar ima izgled salonskih birokrata, a javnost traži odlučnost i akciju. Ako izgubi, jad i nevolja. Nema mjesta za dvojicu. Ako ne bude predsjednik, što će biti? Konzultant?
Berino rješenje bi bilo da Zoran izgubi, ali tako da za to ne bude kriv on, da si za to bude kriv sam Zoran.
Nije to stvar nadmetanja ličnosti, to je logika politike. Onako kako je izgubio Josipović. To se sve može promijeniti, ali tek uz malu vjerojatnost bratskog klanja na desnici.
U prvom krugu bit će glavna meta napada, objektivno najviše izložen svojim kritičarima i antikomunističkoj histeriji. On koji se dokazivao u obrani nacionalnih interesa pitat će se gdje je bio na frontu, je li mu izgorjela kuća.
Možda je i on bio tako uzbuđen da je u uredu htio uzeti pušku, kako je rekla predsjednica, ali da to isto kaže, bio bi kukavica i izdajnik. Možda mu baš činjenica takvih okolnosti bude motiv da uspije.
Za te dvije stranke problem i jest opravdanje gubitka. Ako izgube. Vjeruju da neće, ali se ipak boje. Mogućeg gubitka koji se uz sve junačenje ne može isključiti.
SDP-u je upravo krenulo, sukobi su manje vidljivi. Bernardić je sve sigurniji u nastupu. Plenkovića polako nagrizaju, onako kako se riba jabuka za kolače. Polako, ali s izvjesnim ishodom. I tako se silnice ispresijecaju – slabljenje HDZ-a i konsolidacija SDP-a.
Problem je u tome što imaju zajamčene glasove koji neće pobjeći drugima, ali to nije potrebna većina. U predsjedničkim izborima ne pomaže stvaranje koalicija niti će neka stranka lako pozvati glasače da glasaju za nekog.
Ako sada govori da je snažno pobijedila, a nije, pobijedila je s malom razlikom u drugom krugu, što ako ovaj put uvjerljivo pobijedi? Sada je Plenkoviću naporna i dosadna, a u tom bi slučaju lupala šakom po stolu, obećavala nemoguće i šepurila se kao vođa. Njegovo rješenje bi bilo da izgubi, ali tako da za to ne bude kriv on, da si bude kriva sama
Milanović može računati na protestne glasove tranzicijskih gubitnika, tanke slojeve srednje klase i žene koje ne žele biti drugi razred u patrijarhalnom društvu. Kolinda može zbrajati glasove zagriženih nacionalista, navijača, tisuća kojima je uz osmijeh stisnula ruku. Možda u drugom krugu sve ispadne drugačije.
Zašto ne spominjem druge? Neki kandidati takmiče se i najavljuju iako neće skupiti potpise i sredstva. Politika ne traži pametne, već vješte; javnost navodno voli umne, iskrene i poštene, a podrži intelektualno skromne i materijalno nezajažljive i lažljive.
Ući u utrku znači zadržati položaj u svom krugu simpatizera, eventualno nešto zaraditi, dogovoriti neko partnerstvo, a malo i uživati u pažnji i popularnosti. Oni procjenjuju da neće pobijediti, te im ne treba tražiti krivca. Općenito, demokracija je nezrela, a narod neuk. Njihovi nisu izašli na izbore.
Škoro odskače zbog izvrsnog tihog propagandnog stroja, no što se više pokazuje, to je podrška slabija, a za njega procjena da nije favorit znači gubitak glasova onih koji ne žele glasati uzalud. Malo je i otupila oštrica njegovih nastupa.
Ne traži promjene Ustava tako gorljivo, već pjeva ”Milo moje, milo majke svoje”. Pakt o nenapadanju s predsjednicom trajao je jedan dan. Ona neće imati milosti, a on nema dosta inata i hrabrosti.
Dalija ima vrlo artikuliran nastup i jasan program, no nema organizacijski kapacitet i sredstva.
Simonić će vjerojatno rasti, ali kampanja kasni i ljudi ga nedovoljno poznaju. On je daleko više od toga da ga se predstavlja kao Račanovog potpredsjednika. Ali to neće stići pokazati.
Drugi se nadaju i subjektivno smatraju da bi bili bolji od sadašnje predsjednice i po pameti, i po iskrenosti i po odlučnosti, ali realno malo drugih ljudi dijeli to mišljenje. Za njih je uostalom sve spektakl i zabava u kojoj se osjećaju dobro.
U cirkusu ispod akrobatskih skakača postoji mreža. Ne zato što treba, ali dobro dođe. Sjećam se (cirkus Orfei) kako je vitka djevojka pala, spretno se digla s osmijehom i nastavila kao da ništa nije bilo. Tako za svaki slučaj ispod frekvencija koje se glasno čuju idu poruke o tome da su gubitnici sami krivi. Nisu, ali zgodno je imati prikladno objašnjenje.
Svakako je sve veća neizvjesnost ishoda. Nisu posljedica samo svađe, prijetnje čistkama i stranačkim obračunima, preslagivanjima u koalicijama
Imati stav da je za vlastiti poraz kriv kandidat je takva sigurnosna mreža. On ili ona radili su pogreške, krivo odabirali promidžbene poruke, savjetnike, potrošili sredstva ili, što je trenutno atraktivno, nisu motivirali članstvo stranke koja ih podržava. Klike u strankama čak i podržavaju debakl ”svog” kandidata jer u tome vide šansu napredovanja nakon rušenja neuspješnog vođe.
Koje su posljedice ove situacije?
Svakako je sve veća neizvjesnost ishoda. Nisu posljedica samo svađe, prijetnje čistkama i stranačkim obračunima, preslagivanjima u koalicijama.
Sve muči neizvjesnost. Tko će privući neodlučne i pasivne? Logika smanjenja štete je: gubitnik je sam kriv. Sljedeći korak je: narod je krivo izabrao. A konačni zaključak: što to nama treba? Jesmo li se za to borili?
autograf
