Plenkoviću važniji biskupi od učenika

Iako je reforma u Hrvatskoj gotovo postala pogrdna riječ, nema nikakve sumnje kako je Cjelovita kurikularna reforma bila najvažnija reforma koja je trebala biti provedena u Hrvatskoj.

Takvom su je doživljavali i hrvatski građani, o čemu svjedoče veliki prosvjedi 1. lipnja 2017. godine, kada je na ulice šest hrvatskih gradova izašlo više od 50 tisuća ljudi.

Nemoguće je prenaglasiti važnost obrazovanja, jer ono što djeca uče u učionicama oblikovat će njihovu budućnost, ali i budućnost ove zemlje, a upravo je to glavni razlog zbog kojeg je u režiji biskupa, umirovljenih generala, konzervativnih udruga i dobrog dijela vladajućeg HDZ-a prije dvije godine i došlo do političke eutanazije Cjelovite kurikularne reforme.

Sadašnja reforma obuhvaća samo 30-ak posto učenika, a po novim kurikulumima i novim udžbenicima u svim predmetima radit će samo učenici prvih i petih razreda osnovnih škola, i samo još u tri predmeta u sedmim razredima. Ostali će raditi po starom programu.

Umjesto Cjelovite kurikularne reforme, koja je trebala iz temelja reformirati zastarjele školske kurikulume, zbog čega je naposljetku i proglašena protuhrvatskom i štetnom, dobili smo Školu za život, njezinu osakaćenu light verziju, prilagođenu trenutačnom odnosu snaga u vladajućoj koaliciji i sadašnjem ideološkom trenutku.

Škola za život postala je, naime, ekskluzivan projekt HNS-a, kojim je ta stranka opravdala potporu Plenkovićevoj vladi. Riječ je o stranci s minornim rejtingom, koja upravo u uspješnoj provedbi obrazovne reforme vidi jedinu šansu za preživljavanje na sljedećim parlamentarnim izborima, što zvuči bizarno kada znamo da je rušenje Cjelovite kurikularne reforme svojedobno opravdavano tvrdnjom da je riječ o ideološkom projektu SDP-a.

Reformi je na kraju presudila doista ideologija, ali ideologija dobro organiziranih snaga koje ne žele promjene u našem obrazovnom sustavu, pogotovo ne promjene u pravcu njegovanja kritičkog duha, otvorenosti, pluralizma i demokratičnosti. Zato se Plenkovićeva stranka našla u paradoksalnoj situaciji: deklarativno je podržavala reformu, ali joj se protivila u praksi, s obzirom na to da su ideološki temelji reforme u suprotnosti s nazorima većine birača HDZ-a. Zato je, uostalom, Cjelovita kurikularna reforma na koncu i srušena.

To što učenici 3. razreda gimnazije uče napamet u kojem su mjesecu koje godine nastali časopisi Kolo, Zora dalmatinska i Danica, a ne znaju godinu početka i završetka Drugog svjetskog rata, i to što moraju učiti napamet formulu tetrahidroksoaluminatnog iona, a ne znaju razlikovati atome i molekule, postalo je nevažno u odnosu na pitanje koliko će nacionalne povijesti biti zastupljeno u nastavi, kako će biti prikazan Drugi svjetski rat i Domovinski rat, a kako sadržaji kao što su spolnost, predbračni seks, pobačaj, kontracepcija, građanski odgoj...

Doduše, klerikalnim ideološkim jurišnicima, koji uopće ne vide razliku između Cjelovite kurikularne reforme i Škole za Život, zasmetala je već i sama digitalizacija u Školi za život. U školama se, tvrde, prevelik naglasak stavlja na informatiku, a ne na vjeronauk.

Dan uoči početka škole splitski nadbiskup Marin Barišić pozvao je učitelje da se zauzmu za kršćanske vrijednosti i načela koja dijele učenici i njihovi roditelji, ne dopuštajući da uvođenje novih metoda učenja to zasjeni. Jer, kako je kazao, Isus Krist nadilazi svaki kurikulum Škole za život. U prvom redu na misi u Solinu Barišića je slušao i premijer Plenković, koji je njegove riječi pozdravio.

Plenković se nikad nije iskreno zauzeo za provedbu integralne kurikularne reforme, jalovo ekvilibrirajući između protivnika bilo kakve reforme i onih koji će se iz svojih politikantskih razloga zadovoljiti i njezinim mrvicama. Zato će Plenković i ovaj put učiniti sve da ne naljuti biskupe, pa ako bude trebalo i eutanazirati obrazovnu reformu, odnosno ono što je od nje ostalo.

novilist