Na Općem saboru HDZ-a istupile su tri frakcije suprotstavljene Andreju Plenkoviću, a predvode ih Milijan Brkić, Davor Ivo Stier i Miro Kovač. Na premijerovu sreću, te tri grupacije, barem zasad, nisu u međusobnom dosluhu i koordinaciji, niti su im isti interesi, motivi i taktika
Subotnji 18. opći izvještajni sabor Hrvatske demokratske zajednice pokazao je unutrašnju političku shizofreniju najjače stranke u ovoj zemlji, a ta podvojenost javnosti se pokušala isporučiti u vidu jedinstva, snage i sloge. Oko pet hiljada prisutnih na spomenutom skupu aplaudiralo je šefu stranke i premijeru Andreju Plenkoviću dok je govorio o spašavanju Agrokora i svekolikog hrvatskog gospodarstva, jednako kao što su frenetično pljeskali HDZ-ovom političkom tajniku Davoru Ivi Stieru, koji se – otvoreno aludirajući na aferu Hotmail, to jest na grabež u Agrokoru putem konflikta interesa grupice premijerovih odabranika i odabranika donedavne potpredsjednice Vlade Martine Dalić – obrušio na klijentelizam i ortačko-komunistički mentalitet kao centralne uzroke glavnine hrvatskih nedaća. Pljeskalo se Gordanu Jandrokoviću, glavnom tajniku HDZ-a i predsjedniku Sabora, i Damiru Krstičeviću, ministru obrane i potpredsjedniku Vlade, dok su neumjereno hvalili Plenkovića i navodna postignuća njegovog kabineta, ali su na veliko odobravanje naišli i istupi članova Predsjedništva HDZ-a Mira Kovača i Ivane Maletić, koji su prozivali korupciju, sukob interesa i licemjerje pod okriljem poštenog i moralnog HDZ-a.
Plenkovićeva pozicija u HDZ-u, a time i u Vladi, jako se udaljila od neupitnosti i nedodirljivosti, a tome je najviše doprinio sam premijer svojim olakim shvaćanjem posla koji obavlja i općenitom političkom i ljudskom nedoraslošću izazovima s kojima se suočio i suočava. Njegove ključne pogreške sastoje se u tome što je, uz svega četiri-pet izuzetaka, formirao kadrovski veoma slabu vladu, što su mu najbliži suradnici i savjetnici, osim Vladimira Šeksa, redom neiskusni, neomiljeni i stranački nepotkovani ljudi, što je mutni i neizvjesni proces ‘spašavanja’ Agrokora u potpunosti bio prepustio potpredsjednici Dalić i njezinoj grupi Borg, odnosno skupini beskrupuloznih i pohlepnih zagrebačkih odvjetnika, konzultanata i brokera, a sav politički rizik i odgovornost izrijekom preuzeo na sebe, te što je unutarstranačkim protivnicima previše puta u proteklih godinu i pol pokazao da je nesiguran i neodlučan u pogledu idejne putanje kojom bi trebali ići HDZ i Hrvatska. Uostalom, Stier i Kovač i dalje su formalno najbliži suradnici predsjednika HDZ-a – prvi je politički, a drugi međunarodni tajnik stranke – premda su se poodavno razišli s Plenkovićem. Jedini reformski iskorak kad je riječ o HDZ-u bila je ratifikacija Istanbulske konvencije, međunarodnog dokumenta usmjerenog na veću zaštitu žena i na sprječavanje obiteljskog nasilja: bila je to Plenkovićeva parlamentarna pobjeda nad brojčano ozbiljnom unutrašnjom opozicijom, no tu pobjedu smjesta je poništila serija afera povezanih s procesom izvanredne uprave u Agrokoru, pa je, umjesto prelaska u nešto ofenzivniju akciju i u učvršćivanje autoriteta u stranci, opet natjeran u kut i na konopce. O tome govori njegova subotnja misao o najvažnijem elementu obrazovnog sistema: ‘Mladima treba usaditi ljubav prema domovini. To treba ugraditi u školski sustav!’ Ni Plenković ni oni koji ga podržavaju nisu na subotnjem HDZ-ovskom okupljanju spominjali uspjeh u izglasavanju Istanbulske konvencije, niti su oponenti govorili o toj svojoj izgubljenoj bici, premda nema sumnje da je upravo taj moment bio presudan za javne manifestacije rascjepa u vladajućoj partiji.
Lako bi se moglo ispostaviti da Plenkovićeva pobjeda u pogledu rečene konvencije izazove generalni društveni kontraefekt: evidentno je da će premijer pokušati kompenzirati taj svoj potez skretanjem udesno i sirovim podilaženjem onim slojevima koji su razočarani ili ljuti zbog usvajanja Istanbulske konvencije. On je trenutačno toliko ošamućen Agrokorom i unutrašnjim otporima da nije sposoban vidjeti da ga dugoročno ne može spasiti podilaženje ekstremistima s desnice, nego samo pozitivni rezultati i uspjesi u djelovanju Vlade, a toga teško da će biti bez opsežne i duboke rekonstrukcije ministarskog sastava te bez hrabrijih reformskih zahvata u mnogim segmentima državne politike.
Izuzmemo li nekolicinu relativno nevažnih pojedinaca nezadovoljnih Plenkovićem zbog toga što nije ispunio njihova lična karijerna očekivanja i što nije prepoznao njihove navodne sposobnosti i potencijale – takav je, na primjer, slučaj s Domagojem Ivanom Miloševićem – i nekolicinu redikuloznih radikala koji se u posljednjih tridesetak godina nisu uspjeli pomaknuti dalje od antisrpstva i protumanjinskih izljeva, poput Drage Krpine, tri su unutrašnje struje koje njeguju neprijateljstvo ili, u najmanju ruku, nepovjerenje prema šefu stranke i njegovom konceptu vođenja HDZ-a, Vlade i vladajuće parlamentarne većine. Na Plenkovićevu sreću, te tri grupacije, barem zasad, nisu u međusobnom dosluhu i koordinaciji, niti su im isti interesi, motivi i taktika. Zajedničko im je samo to da će strpljivo ili manje strpljivo čekati posrnuće sadašnjeg vođe, koji pleše po rubu već zbog same činjenice da mu saborska većina ovisi o dva glasa.
Zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić ima utjecaj na nezanemariv dio stranačkih ljudi, naročito onih na lokalnoj i regionalnoj razini, ali je njegov podulji isprazan govor na subotnjem saboru popraćen prilično mlakim reakcijama. Brkić već neko vrijeme gradi u HDZ-u poziciju čovjeka koji je po količini moći gotovo ravnopravan šefu stranke i bez čije se javne ili prešutne podrške ne može vladati: njegova je ambicija da bude čovjek bez čijeg se zelenog svjetla nije moguće domoći HDZ-ovog prijestolja. Nije baš sigurno da Brkić trenutačno ima takav položaj, no on bi svakako volio da se u HDZ-u i u javnosti misli upravo tako.
Brkić neće aktivno rušiti Plenkovića, ali bit će spreman za akciju ako se dogodi da dotični bude morao odstupiti zbog nečega što će biti neobranjivo. Neće rušiti Plenkovića sve dok on osigurava vlast HDZ-u, jer je dovoljno inteligentan da shvaća da je za HDZ i njegovo članstvo vlast vrjednija od bilo kakvih načela i ideoloških obzira, a rušenje Plenkovića predstavljalo bi upuštanje u veliku neizvjesnost kad je riječ o konzumiranju vlasti: sva trenutno vidljiva rješenja za novog čelnika – uključujući i Brkićeve favorite Ivanu Maletić i Tomislava Tolušića – predstavljaju veći rizik u odnosu na postojeće stanje, a poslovnom krugu kojem je Brkić blizak nije do eksperimenata i nepredvidivih preslagivanja. Radi se, naravno, o grupaciji povezanoj s Pavlom Vujnovcem i njegovom kompanijom Energia naturalis, čiji je najvažniji dio moćno Prvo plinarsko društvo, lokalni partner ruskog Gazproma. Tom krugu blizak je i predsjednik Hrvatske narodne stranke Ivan Vrdoljak, još jedan čovjek o kojem ovisi Plenkovićeva vlada i politička sudbina.
Zamjenik šefa HDZ-a, osim toga, uopće nije sklon naglašenom uplivu Crkve u političko odlučivanje, premda voli pozdravljati s ‘faljen Isus’ i pozivati se na biblijske motive, a to je onda točka Brkićeve rezerviranosti prema Stieru, Goranu Mariću, Željki Markić i ostalim pripadnicima proklerikalne struje. Kad bi Plenković bio srušen, Brkić bi, nema dvojbe, sklopio pakt sa Stierom, ili obrnuto, ali drugi čovjek HDZ-a instinktivno sluti, više no što je to njegovo racionalno uvjerenje, da politička vladavina Crkve ne bi bila dobra i da ne bi mogla dugo potrajati.
Nikad dosad Davor Ivo Stier nije osjetio potrebu da se okomi na politički klijentelizam kao najveću društvenu opasnost, a bilo je u proteklih četvrt stoljeća i prilika i povoda. Za time je posegnuo sad za potrebe napada na svog bivšeg jarana Andreja Plenkovića: da se premijer – umjesto na Agrokoru – okliznuo na nečemu drugom, onda bi to nešto bilo tema Stierovog kritičkog obrušavanja na stranačkog šefa, jer je bivši europarlamentarac i ministar vanjskih poslova do pucanja HDZ-ove koalicije s Mostom procijenio da je Plenković u silaznoj putanji i da valja zauzeti prvo mjesto u redu za preuzimanje žezla. Još je teško reći hoće li se pokazati vizionarom ili pijetlom što je prerano kukuriknuo.
Kako god bilo, Stier je trenutačno jedan od dvojice ključnih političkih operativaca ekstremnijeg i društveno zainteresiranijeg krila Katoličke crkve u Hrvatskoj: drugi je Goran Marić, ministar državne imovine, kojeg je Kaptol nametnuo Plenkoviću za ministra. Njihov politički koncept vrlo je jasan: teror katoličkih vrijednosti i ideja, borbeni i besmisleni antikomunizam, smanjivanje manjinskih prava, glorifikacija slobodnog tržišta, koalicija s Mostom, Nezavisnima za Hrvatsku i Hrastom te prekidanje saveza sa SDSS-om i HNS-om. Taj opasni koncept primamljiv je dobrom dijelu HDZ-ovog članstva, ali zavodljiva ideja nije dovoljna za ovladavanje strankom: u tom poslu, naročito ako se radi o stranci kao što je HDZ, važni su i tehnika, i klijentelističke metode, i stari dugovi, a Stier i njegovi još uvijek nisu vični tom zanatu. To se, međutim, može promijeniti, ako uspiju sklopiti pametne unutrašnje saveze.
To što je Stier i dalje politički tajnik HDZ-a predstavlja moment bizarnosti, no mnogo govori o političkim karakterima i Stiera i Plenkovića. Prvi priželjkuje smjenu s tog položaja e da bi svojoj opozicijskoj pozi mogao dodati i notu mučeništva; drugi se nije usudio posegnuti za smjenom prije godinu dana, kad se praktično politički razišao sa Stierom, pa mu sad stiže na naplatu višestruko uvećani račun oklijevanja i odgađanja. Plenkovićeva je nevolja u tome što mu se to ne događa samo u vezi sa Stierom, već i s neusporedivo krupnijim i društveno relevantnijim temama: od Agrokora do reguliranja upotrebe ustaških simbola u javnom prostoru.
Ministar vanjskih poslova u Orešković-Karamarko-Petrovljevoj vladi i aktualni međunarodni tajnik HDZ-a rezerviran je prema Plenkoviću više-manje zato što misli da se to od njega očekuje i zato što lažna disidentska poza laska njegovom nekontroliranom egu. Šanse Mira Kovača da bilo kad bude izabran za predsjednika HDZ-a usporedive su s ribljim izgledima za savijanje gnijezda u krošnjama stabala, jer on iza sebe nema nikakve sljedbenike ni organizaciju, a nema ni talent za okupljanje i stvaranje mreže svojih ljudi. Čak ni malobrojni pripadnici Karamarkovog kruga, poput Antona Klimana i Petra Škorića, ne vide lidera u Kovaču, nego se – ovisno o osobnim relacijama – opredjeljuju između Brkića i Stiera. To će, naravno, na kraju učiniti i Miro Kovač.
Subotnji 18. opći izvještajni sabor Hrvatske demokratske zajednice pokazao je unutrašnju političku shizofreniju najjače stranke u ovoj zemlji, a ta podvojenost javnosti se pokušala isporučiti u vidu jedinstva, snage i sloge. Oko pet hiljada prisutnih na spomenutom skupu aplaudiralo je šefu stranke i premijeru Andreju Plenkoviću dok je govorio o spašavanju Agrokora i svekolikog hrvatskog gospodarstva, jednako kao što su frenetično pljeskali HDZ-ovom političkom tajniku Davoru Ivi Stieru, koji se – otvoreno aludirajući na aferu Hotmail, to jest na grabež u Agrokoru putem konflikta interesa grupice premijerovih odabranika i odabranika donedavne potpredsjednice Vlade Martine Dalić – obrušio na klijentelizam i ortačko-komunistički mentalitet kao centralne uzroke glavnine hrvatskih nedaća. Pljeskalo se Gordanu Jandrokoviću, glavnom tajniku HDZ-a i predsjedniku Sabora, i Damiru Krstičeviću, ministru obrane i potpredsjedniku Vlade, dok su neumjereno hvalili Plenkovića i navodna postignuća njegovog kabineta, ali su na veliko odobravanje naišli i istupi članova Predsjedništva HDZ-a Mira Kovača i Ivane Maletić, koji su prozivali korupciju, sukob interesa i licemjerje pod okriljem poštenog i moralnog HDZ-a.
Brkić neće rušiti Plenkovića sve dok on osigurava vlast hdz-u, jer je dovoljno inteligentan da shvaća da je za hdz i njegovo članstvo vlast vrjednija od bilo kakvih načela i ideoloških obzira
Plenkovićeva pozicija u HDZ-u, a time i u Vladi, jako se udaljila od neupitnosti i nedodirljivosti, a tome je najviše doprinio sam premijer svojim olakim shvaćanjem posla koji obavlja i općenitom političkom i ljudskom nedoraslošću izazovima s kojima se suočio i suočava. Njegove ključne pogreške sastoje se u tome što je, uz svega četiri-pet izuzetaka, formirao kadrovski veoma slabu vladu, što su mu najbliži suradnici i savjetnici, osim Vladimira Šeksa, redom neiskusni, neomiljeni i stranački nepotkovani ljudi, što je mutni i neizvjesni proces ‘spašavanja’ Agrokora u potpunosti bio prepustio potpredsjednici Dalić i njezinoj grupi Borg, odnosno skupini beskrupuloznih i pohlepnih zagrebačkih odvjetnika, konzultanata i brokera, a sav politički rizik i odgovornost izrijekom preuzeo na sebe, te što je unutarstranačkim protivnicima previše puta u proteklih godinu i pol pokazao da je nesiguran i neodlučan u pogledu idejne putanje kojom bi trebali ići HDZ i Hrvatska. Uostalom, Stier i Kovač i dalje su formalno najbliži suradnici predsjednika HDZ-a – prvi je politički, a drugi međunarodni tajnik stranke – premda su se poodavno razišli s Plenkovićem. Jedini reformski iskorak kad je riječ o HDZ-u bila je ratifikacija Istanbulske konvencije, međunarodnog dokumenta usmjerenog na veću zaštitu žena i na sprječavanje obiteljskog nasilja: bila je to Plenkovićeva parlamentarna pobjeda nad brojčano ozbiljnom unutrašnjom opozicijom, no tu pobjedu smjesta je poništila serija afera povezanih s procesom izvanredne uprave u Agrokoru, pa je, umjesto prelaska u nešto ofenzivniju akciju i u učvršćivanje autoriteta u stranci, opet natjeran u kut i na konopce. O tome govori njegova subotnja misao o najvažnijem elementu obrazovnog sistema: ‘Mladima treba usaditi ljubav prema domovini. To treba ugraditi u školski sustav!’ Ni Plenković ni oni koji ga podržavaju nisu na subotnjem HDZ-ovskom okupljanju spominjali uspjeh u izglasavanju Istanbulske konvencije, niti su oponenti govorili o toj svojoj izgubljenoj bici, premda nema sumnje da je upravo taj moment bio presudan za javne manifestacije rascjepa u vladajućoj partiji.
Lako bi se moglo ispostaviti da Plenkovićeva pobjeda u pogledu rečene konvencije izazove generalni društveni kontraefekt: evidentno je da će premijer pokušati kompenzirati taj svoj potez skretanjem udesno i sirovim podilaženjem onim slojevima koji su razočarani ili ljuti zbog usvajanja Istanbulske konvencije. On je trenutačno toliko ošamućen Agrokorom i unutrašnjim otporima da nije sposoban vidjeti da ga dugoročno ne može spasiti podilaženje ekstremistima s desnice, nego samo pozitivni rezultati i uspjesi u djelovanju Vlade, a toga teško da će biti bez opsežne i duboke rekonstrukcije ministarskog sastava te bez hrabrijih reformskih zahvata u mnogim segmentima državne politike.
Izuzmemo li nekolicinu relativno nevažnih pojedinaca nezadovoljnih Plenkovićem zbog toga što nije ispunio njihova lična karijerna očekivanja i što nije prepoznao njihove navodne sposobnosti i potencijale – takav je, na primjer, slučaj s Domagojem Ivanom Miloševićem – i nekolicinu redikuloznih radikala koji se u posljednjih tridesetak godina nisu uspjeli pomaknuti dalje od antisrpstva i protumanjinskih izljeva, poput Drage Krpine, tri su unutrašnje struje koje njeguju neprijateljstvo ili, u najmanju ruku, nepovjerenje prema šefu stranke i njegovom konceptu vođenja HDZ-a, Vlade i vladajuće parlamentarne većine. Na Plenkovićevu sreću, te tri grupacije, barem zasad, nisu u međusobnom dosluhu i koordinaciji, niti su im isti interesi, motivi i taktika. Zajedničko im je samo to da će strpljivo ili manje strpljivo čekati posrnuće sadašnjeg vođe, koji pleše po rubu već zbog same činjenice da mu saborska većina ovisi o dva glasa.
Stierov politički koncept vrlo je jasan: teror katoličkih vrijednosti i ideja, borbeni i besmisleni antikomunizam, smanjivanje manjinskih prava, glorifikacija slobodnog tržišta, koalicija s Mostom, Nezavisnima za Hrvatsku i Hrastom
Zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić ima utjecaj na nezanemariv dio stranačkih ljudi, naročito onih na lokalnoj i regionalnoj razini, ali je njegov podulji isprazan govor na subotnjem saboru popraćen prilično mlakim reakcijama. Brkić već neko vrijeme gradi u HDZ-u poziciju čovjeka koji je po količini moći gotovo ravnopravan šefu stranke i bez čije se javne ili prešutne podrške ne može vladati: njegova je ambicija da bude čovjek bez čijeg se zelenog svjetla nije moguće domoći HDZ-ovog prijestolja. Nije baš sigurno da Brkić trenutačno ima takav položaj, no on bi svakako volio da se u HDZ-u i u javnosti misli upravo tako.
Brkić neće aktivno rušiti Plenkovića, ali bit će spreman za akciju ako se dogodi da dotični bude morao odstupiti zbog nečega što će biti neobranjivo. Neće rušiti Plenkovića sve dok on osigurava vlast HDZ-u, jer je dovoljno inteligentan da shvaća da je za HDZ i njegovo članstvo vlast vrjednija od bilo kakvih načela i ideoloških obzira, a rušenje Plenkovića predstavljalo bi upuštanje u veliku neizvjesnost kad je riječ o konzumiranju vlasti: sva trenutno vidljiva rješenja za novog čelnika – uključujući i Brkićeve favorite Ivanu Maletić i Tomislava Tolušića – predstavljaju veći rizik u odnosu na postojeće stanje, a poslovnom krugu kojem je Brkić blizak nije do eksperimenata i nepredvidivih preslagivanja. Radi se, naravno, o grupaciji povezanoj s Pavlom Vujnovcem i njegovom kompanijom Energia naturalis, čiji je najvažniji dio moćno Prvo plinarsko društvo, lokalni partner ruskog Gazproma. Tom krugu blizak je i predsjednik Hrvatske narodne stranke Ivan Vrdoljak, još jedan čovjek o kojem ovisi Plenkovićeva vlada i politička sudbina.
Zamjenik šefa HDZ-a, osim toga, uopće nije sklon naglašenom uplivu Crkve u političko odlučivanje, premda voli pozdravljati s ‘faljen Isus’ i pozivati se na biblijske motive, a to je onda točka Brkićeve rezerviranosti prema Stieru, Goranu Mariću, Željki Markić i ostalim pripadnicima proklerikalne struje. Kad bi Plenković bio srušen, Brkić bi, nema dvojbe, sklopio pakt sa Stierom, ili obrnuto, ali drugi čovjek HDZ-a instinktivno sluti, više no što je to njegovo racionalno uvjerenje, da politička vladavina Crkve ne bi bila dobra i da ne bi mogla dugo potrajati.
Nikad dosad Davor Ivo Stier nije osjetio potrebu da se okomi na politički klijentelizam kao najveću društvenu opasnost, a bilo je u proteklih četvrt stoljeća i prilika i povoda. Za time je posegnuo sad za potrebe napada na svog bivšeg jarana Andreja Plenkovića: da se premijer – umjesto na Agrokoru – okliznuo na nečemu drugom, onda bi to nešto bilo tema Stierovog kritičkog obrušavanja na stranačkog šefa, jer je bivši europarlamentarac i ministar vanjskih poslova do pucanja HDZ-ove koalicije s Mostom procijenio da je Plenković u silaznoj putanji i da valja zauzeti prvo mjesto u redu za preuzimanje žezla. Još je teško reći hoće li se pokazati vizionarom ili pijetlom što je prerano kukuriknuo.
Kako god bilo, Stier je trenutačno jedan od dvojice ključnih političkih operativaca ekstremnijeg i društveno zainteresiranijeg krila Katoličke crkve u Hrvatskoj: drugi je Goran Marić, ministar državne imovine, kojeg je Kaptol nametnuo Plenkoviću za ministra. Njihov politički koncept vrlo je jasan: teror katoličkih vrijednosti i ideja, borbeni i besmisleni antikomunizam, smanjivanje manjinskih prava, glorifikacija slobodnog tržišta, koalicija s Mostom, Nezavisnima za Hrvatsku i Hrastom te prekidanje saveza sa SDSS-om i HNS-om. Taj opasni koncept primamljiv je dobrom dijelu HDZ-ovog članstva, ali zavodljiva ideja nije dovoljna za ovladavanje strankom: u tom poslu, naročito ako se radi o stranci kao što je HDZ, važni su i tehnika, i klijentelističke metode, i stari dugovi, a Stier i njegovi još uvijek nisu vični tom zanatu. To se, međutim, može promijeniti, ako uspiju sklopiti pametne unutrašnje saveze.
To što je Stier i dalje politički tajnik HDZ-a predstavlja moment bizarnosti, no mnogo govori o političkim karakterima i Stiera i Plenkovića. Prvi priželjkuje smjenu s tog položaja e da bi svojoj opozicijskoj pozi mogao dodati i notu mučeništva; drugi se nije usudio posegnuti za smjenom prije godinu dana, kad se praktično politički razišao sa Stierom, pa mu sad stiže na naplatu višestruko uvećani račun oklijevanja i odgađanja. Plenkovićeva je nevolja u tome što mu se to ne događa samo u vezi sa Stierom, već i s neusporedivo krupnijim i društveno relevantnijim temama: od Agrokora do reguliranja upotrebe ustaških simbola u javnom prostoru.
Ministar vanjskih poslova u Orešković-Karamarko-Petrovljevoj vladi i aktualni međunarodni tajnik HDZ-a rezerviran je prema Plenkoviću više-manje zato što misli da se to od njega očekuje i zato što lažna disidentska poza laska njegovom nekontroliranom egu. Šanse Mira Kovača da bilo kad bude izabran za predsjednika HDZ-a usporedive su s ribljim izgledima za savijanje gnijezda u krošnjama stabala, jer on iza sebe nema nikakve sljedbenike ni organizaciju, a nema ni talent za okupljanje i stvaranje mreže svojih ljudi. Čak ni malobrojni pripadnici Karamarkovog kruga, poput Antona Klimana i Petra Škorića, ne vide lidera u Kovaču, nego se – ovisno o osobnim relacijama – opredjeljuju između Brkića i Stiera. To će, naravno, na kraju učiniti i Miro Kovač.
