Interes za pitanje prava na pobačaj na zahtjev žene u Hrvatskoj se razvio 2013. i 2014. godine i ubrzo je dobio razmjere moralne panike. Tome je najviše pomogla uspješna referendumska inicijativa udruge U ime obitelji da Ustav RH definira brak kao heteroseksualnu zajednicu, nakon čega su udruga i njezina osnivačica Željka Markić u liberalnim medijima uporno prezentirane kao moralna omnipotentna strašila, sposobna i za takav politički i društveni pothvat koji bi završio zakonskom zabranom abortusa.

U SJENI COVIDA: Rasprave o pobačaju

LAŽNE KLINIKE ZA ABORTUS: Niču po Hrvatskoj i plaše žene da će se ubiti ili umrijeti nakon pobačaja

JASENKA GRUJIĆ: Redukcijom prava na pobačaj najviše će biti pogođene mlade siromašne žene

UKINUTA SLOBODA IZBORA: Kako je pravo na pobačaj misteriozno nestalo iz nacrta prvog hrvatskog Ustava

Tenzije je donekle umirilo rješenje Ustavnog suda RH iz 2017. godine, kojim je zabrana abortusa onemogućena, a Vlada dobila rok od dvije godine da promijeni Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (u daljnjem tekstu Zakon) iz 1978. godine i regulira sva sporna pitanja, uključivši rok za inducirani medicinski pobačaj, treba li žena proći neku proceduru (savjetovanje), hoće li zahvat i dalje koštati i, konačno, pitanje priziva savjesti liječnika i ostalog medicinskog kadra.

Budući da je Vlada Andreja Plenkovića zanemarila ključnu instrukciju Ustavnog suda, po kojoj smo već godinu dana morali imati novi zakon, u nedavnoj kampanji za parlamentarne izbore mediji su opet užarili to pitanje. Pritom su najčešće derogirali značaj rješenja Ustavnog suda i s kandidatima desnice razgovarali kao da još uvijek postoji opcija zabrane pobačaja. U tome se otišlo toliko daleko, da se u pitanje dovodilo i pravo žene na pobačaj nakon silovanja. Konfuzni razgovori s Mostovim Ninom Raspudićem i vođom Domovinskog pokreta Miroslavom Škorom o pobačaju nakon silovanja, sigurno su najprodavanija medijska roba iz te ostrašćene političke kampanje.

Ukratko, može se reći da se o pravu na pobačaj razgovara s ogromnim zakašnjenjem u odnosu na većinu zapadnih zemalja, i to na poticaj konzervativnih udruga i pojedinaca koji djeluju proaktivno, dok su inicijative za pravo na abortus uglavnom reaktivne. One pokazuju silan strah od srozavanja postojeće razine prava, dok su, nažalost, vrlo malo fokusirane na to da je razina prava oduvijek problematična i na dugotrajne strukturne poremećaje u zdravstvenom sektoru.

Pravo na pobačaj je, naime, najviše ugroženo svim oblicima neformalne privatizacije zdravstva, među kojima je moralna privatizacija tek jedan dio problema. Njegov izvor, ipak, seže još dalje i nalazi se u još uvijek važećem Zakonu iz 1978. godine, po kojemu je pobačaj na zahtjev tržišna usluga, iako je Ustav SFRJ sadržavao odredbu o pravu „čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece“, kao i da se to pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja. Nakon što je odredba uklonjena iz Ustava RH (ostala je u ustavima Slovenije i Srbije), a u Zakonu ostalo da se radi o komercijalnom medicinskom zahvatu, pseudo privatizacija zdravstva u tzv. tranzicijskom razdoblju napravila je svoje, polako nagrizajući pravo na pristup svim zdravstvenim uslugama, a posebno pravo na uslugu pobačaja koja nikada nije ni dobila status prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Postoje indicije da se pobačaj i prije devedesetih često obavljao izvan bolničkih ordinacija, a sa sigurnošću znamo da se praksa razmahala nakon izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz 1993. godine i Pravilnika o radu zdravstvenih djelatnika izvan punog radnog vremena iz 1994. godine, čiji je autor HDZ-ov Andrija Hebrang, najdugovječniji ministar zdravstva. Po tom Pravilniku, koji je kasnije proglašen neustavnim, profesori medicine mogli su otvarati privatne klinike i ordinacije i ostati zaposlenici javnog sektora, u što su najprije pohrlili ginekolozi, tada već proslavljeni stručnjaci za medicinski potpomognutu oplodnju. Od tog trena počinje sistemska drenaža pacijentica iz javnog u privatni sektor, a istovremeno se javljaju i prvi prizivi savjesti u ginekologiji u javnim bolničkim ustanovama.

U to se vrijeme jedino novinari bave istraživanjima autentičnosti priziva savjesti, te pokušavaju utvrditi koliko često ginekolozi odbijaju napraviti abortus u javnom sektoru, samo da bi pacijentice doveli u privatne ordinacije, gdje savjest više ne predstavlja prepreku za pružanje usluge pobačaja. Kako stigmatizacija pobačaja otežava novinarski rad sa ženama koje su same bile u toj situaciji, novinarke su istraživanja najčešće provodile tako da su se lažno predstavljale kao pacijentice i došle do vrlo neugodnih otkrića tajni o kojima i ptice na granama zdravstva pjevaju.

Paradoksalno, upravo je Andrija Hebrang jedini koji je odlučno reagirao na priziv savjesti u javnom zdravstvu, čim su prvi ginekolozi u Općoj bolnici Zadar sredinom devedesetih počeli odbijati raditi pobačaje.

„Tada sam poslao dopis upravi bolnice da smjesta organiziraju službu i osiguraju dostupnost zahvata na koji žene imaju zakonsko pravo. Inače, i ja smatram da ljudski život počinje začećem i da treba napraviti sve da abortusa bude što manje, ali sam jednako tako svjestan da bi se zabranom i nedostupnošću abortusa postiglo jedino da se žene podvrgavaju ilegalnim i opasnim metodama prekida trudnoće“, kaže nam Hebrang.

On smatra da se pravo liječnika na priziv savjesti ne smije uskratiti, ni ograničiti i da problem raširenog priziva savjesti bolnička ustanova treba riješiti na način da angažira ginekologe koji su voljni raditi pobačaje. Negira važnost potpisivanja Vatikanskih ugovora i legalizacije dvojne prakse za širenje priziva savjesti u hrvatskom zdravstvu, već smatra da je Zakon o liječništvu iz 2003. godine omogućio napredak liječničkog morala, dok su nove medicinske tehnologije osigurale uvid u intrauterini život i što se pobačajem uništava. Usput budi rečeno, ultrazvuk koji se među medicinskim tehnologijama smatra ključnim, dio je esencijalne dijagnostike u trudnoći mnogo prije nego je ikome u Hrvatskoj palo na pamet da se pozove na priziv savjesti.

Na pitanje je li kao ministar reagirao na novinarske podatke o liječnicima koji u javnom sektoru izjavljuju priziv savjesti, a zatim žene upućuju u privatne ordinacije, Hebrang kaže da je „čuo za to“, ali da „nikada nije dobio čvrste dokaze“.

Uvjerljivi su zato dokazi da je problem nedostupnosti abortusa zbog priziva savjesti eskalirao nakon SDP-ovog Zakona o liječništvu iz 2003. godine, u koji je bez javne rasprave i naknadnih podzakonskih akata, uneseno pravo liječnika da odbiju provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih razloga. Jedino ograničenje je da se to ne kosi s pravilima struke i da odluka ne ugrožava zdravlje i život pacijenta, što je zapravo savršena isprika za neograničeno širenje savjesti. Priziv savjesti u ginekologiji, naime, i jest dopušten jer zakonodavac ne vidi koliziju s pravilima struke, niti da odluka liječnika ikada može ugroziti zdravlje žene.

Problematičnost legalizacije priziva savjesti potvrđuju izjave mnogih naših sugovornika, ali i istraživanje koje smo proveli, a koje dokazuje da je stanje u hrvatskim bolnicama bilo najgore dvije godine nakon donošenja Zakona o liječništvu, dakle 2005. godine, kada je s prvim nalazom izašla Ženska mreža Hrvatske. Po njima, te godine KBC Zagreb, OB „Hrvatski ponos“ Knin, OŽB Požega, OB Našice, OŽB Vinkovci, OŽB Pakrac, OB Slavonski Brod i OB Nova Gradiška uopće nisu pružale uslugu pobačaja. Kada je isto istraživanje 2014. godine provela Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, stanje je već bilo nešto bolje. Pobačaj se na početku istraživanja nije mogao obaviti u OB Sv. Duh, OB Knin, OB Našice, OŽB Vinkovci, OŽB Požega i OB Virovitica, a na koncu iste godine samo OB Sv. Duh i OŽB Požega nisu imale nijednog ginekologa koji je radio pobačaj.

Slično stanje je pokazalo i ovo istraživanje, što je još jedan dokaz da inicijative poput Hoda za život, ni politička retorika krajnje desnice nemaju gotovo nikakve reperkusije na odnos zdravstvenog sustava prema reproduktivnim pravima žena. Stanje je u nekom smislu bolje nego 2005. godine.

Od bitnijih stvari, pokazuje se da: a) gotovo nijedan element sustava ne pokazuje ni minimum svijesti o obavezi javne i transparentne organizacije rada; b) nijedan liječnik koji se poziva na priziv savjesti nema želju svoja uvjerenja učiniti javnima iako bi, po naravi tih uvjerenja i političkoj klimi, očekivali suprotno; c) poslodavci u zdravstvu se niti ne trude formalizirati odnos prema liječnicima s prizivom savjesti, sve se odvija u uvjetima diskrecije; d) Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nema registar prizivača savjesti, iako se plaće svih liječnika isplaćuju iz njihovog proračuna; f) zdravstvene ustanove ne organiziraju službu tako da žene raspoređuju ginekolozima koji rade abortus, nego se šalju nasumce i izlažu neugodnosti da ih primi prizivač savjesti.

Da bismo proveli istraživanje, svim bolničkim ustanovovama koje imaju odjele ginekologije poslali smo upitnik na adrese ravnateljstva koji je sadržavao pitanja o broju zaposlenih liječnika, broju prizivača savjesti, povijesti pozivanja na priziv savjesti, propisanoj proceduri izjavljivanja priziva savjesti, ocjeni razine ugroženosti prava na abortus, društvenim/političkim razlozima za širenje priziva, ocjeni kvalitete zakonodavnog okvira i prijedlozima za poboljšanje zakonodavnog okvira. Pored toga, voditelji bolnica su zamoljeni da pitaju svoje zaposlenike bi li, uz eventualnu zaštitu identiteta, govorili o uvjerenjima zbog kojih ne žele raditi pobačaje. Naime, nismo željeli samo doznati broj liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti, nego i spremnost uprave i zaposlenika javnog sektora da vode javnu raspravu o ovom problemu.

Samo su voditelji OB Pula i OB Gospić ispunili upitnik, dok je Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske, koja okuplja sve ravnatelje zdravstvenih ustanova u zemlji, odgovorila na proširena pitanja o prizivu savjesti. Iz KBC-a Osijek smo odmah dobili odgovor da njihovi ginekolozi nisu zainteresirani za istraživanje, dok su ostali voditelji javnih bolnica jednostavno ignorirali molbu da ispune upitnik. Kad smo predstojnici Klinike za ginekologiju i opstetriciju KBC-a Osijek dr. Andrijani Muller najavili da ćemo se pozvati na Zakon o pravu na pristup informacijama (ZPPI), dr. Muller je to komentirala kao „primjenu sile, tipičnu za neka prošla vremena“.

Ipak, nakon spominjanja ZPPI-a, skoro svi ravnatelji poslali su osnovne podatke o broju zaposlenih i onih koji se pozivaju na priziv savjesti, te kratki opis procedure izjavljivanja priziva savjesti. No, bolnici Sv. Duh u Zagrebu i KBC-u Sestre milosrdnice ni moguće pokretanje upravnog postupka za pristup informacijama nije bilo dovoljno da pošalju te podatke.

Prema informacijama iz bolnica, Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar ima sedam zaposlenih ginekologa i nijedan se ne poziva na priziv savjesti, u OB Šibenik se šest od osam ginekologa i dva anesteziologa pozivaju na priziv savjesti, u OŽB Požegi se uopće ne rade pobačaji, OB Knin nema nijednog ginekologa koji odbija raditi pobačaje, u KBC-u Osijek su zaposlena 24 liječnika i tri specijalizanta ginekologije, a na priziv savjesti poziva se 21 liječnik, dok u Klinici za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje sedam od 58 liječnika koristi priziv savjesti. U KB Merkur šestoro od 20 zaposlenih ginekologa izjavljuje priziv savjesti i još troje liječnika druge specijalnosti, u tzv. Petrovoj bolnici u sklopu KBC-a Zagreb čak 40 od 45 liječnika ne radi pobačaje, u OB Virovitica četvoro od pet liječnika izjavljuje priziv savjesti, u OB Dubrovnik četvoro od šest ginekologa ne radi pobačaje, a na priziv savjesti poziva se još osam liječnika drugih specijalnosti, u OB Zadar devet od 12 ginekologa ne radi pobačaje, u KBC-u Split 32 od 34 zaposlena ginekologa, OB Našice uopće ne radi pobačaje, KBC Rijeka ima 19 zaposlenih ginekologa i nijedan se ne poziva na priziv savjesti, u OB Ogulin dvoje zaposlenih ginekologa rade pobačaje, OŽB Pakrac ima dvoje ginekologa i nijednog prizivača savjesti, u OB Slavonski Brod zaposleno je 11 ginekologa, od toga pet s prizivom savjesti i pet specijalizanata koji su se unaprijed izjasnili da neće raditi pobačaje, OB Pula ima 16 ginekologa i nitko ne izjavljuje priziv savjesti, osim jednog anesteziologa, a u OB Gospić sva tri ginekologa rade pobačaje.

U svim bolnicama je dovoljno da liječnik u bilo kojem trenutku na komadu papira napiše da se poziva na priziv savjesti i to ga oslobađa obaveze pružanja usluge pobačaja, čak i ako ih je prethodno desetljećima radio. Mogućnost da je savjest samo simptom političkog oportunizma ne brine nikoga, kao ni to da se time devalvira kompletan koncept.

Zanimljivo je da ni ravnatelji OB Pula i OB Gospić, koji su uredno ispunili upitnik, ne smatraju da je pravo žene na abortus u Hrvatskoj ugroženo prizivom savjesti, dok Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske – koja okuplja sve ravnatelje bolnica u sustavu javnog zdravstva – ne smatra da je pravo na priziv savjesti sporno ni kada cijela bolnica ne pruža uslugu pobačaja na zahtjev žene. Prema mišljenju koje potpisuje dr. Dražen Jurković, to se može urediti jedino da tako da “zdravstvene ustanove organiziraju rad na način da radnici koji se ne pozivaju na priziv savjesti obavljaju postupke za koje postoji pozivanje na priziv savjesti, odnosno da ugovore obavljanje potrebnih postupaka s drugim ustanovama ili zdravstvenim radnicima”.

Drugim riječima, Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske smatra da je u redu da hrvatsko zdravstvo bude u poziciji da troši neograničene resurse na angažman liječnika koji žele raditi pobačaj, s time da i oni u bilo kojem trenutku mogu promijeniti mišljenje, a da žene permanentno strepe što će ih sutra dočekati u nekoj od bolničkih ustanova.

Također treba napomenuti da lokalni politički uvjeti ne govore mnogo o fenomenu – iako se može reći da je očekivano da u Puli i Rijeci nema priziva savjesti u ginekologiji, ta logika ne drži vodu kada pogledamo npr. Knin, Gospić ili Vukovar.

Najrelevatnijim se čini stanje u najvažnijoj klinici u zemlji, tzv. Petrovoj u sklopu KBC-a Zagreb, i najvažnijoj bolnici u Dalmaciji, KBC-u Split. Obje su bolnice, naime, najbliže administrativnim i političkim centrima u zemlji, a k tome su statusno i organizacijski povezane s medicinskim fakultetima, što znači da značajan broj liječnika koji se poziva na priziv savjesti istodobno educira mlade liječnike i ima ogroman politički utjecaj u zdravstvu.

S tim u vezi, zanimljiv je podatak da se u planu i programu specijalističkog studija ginekologije i opstetricije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu ne može naći prekid trudnoće u prvom tromjesečju, koji je dio obvezujućeg UEMS-ovog programa za takav specijalistički studij. U zadnjem programu zagrebačkog MEF-a iz 2014. godine mogu se naći samo spontani i habitualni pobačaji. Ni nakon serije poziva i e-mailova, dekan MEF-a prof. Marijan Klarica nije htio razjasniti je li riječ o slučajnom propustu u dokumentu ili je prekid trudnoće iz svjetonazorskih razloga izbačen iz nastavnog plana i programa za buduće ginekologe. Ukoliko je riječ o namjernom izbacivanju iz nastavnog programa, onda je situacija strašnija od činjenice da dekan ne želi objasniti zašto nastavni plan i program tako izgleda.

Sve to dijelom objašnjava potpunu sigurnost dr. Slavka Oreškovića - koji je ponovo izabran za predstojnika bolnice u Petrovoj - u uvjerenju da država ne polaže prava na regulaciju priziva savjesti u javnom zdravstvu, pa ni kada je time pravo žene na pobačaj potpuno osujećeno.

„Kada pacijenticama objasnimo stanje u Petrovoj, one nađu načina da to obave u nekoj drugoj bolnici“, kaže Orešković, smatrajući da je time problem riješen.

Dodaje da onih pet liječnika koji rade pobačaje „nije fer“ opteretiti i tražiti od njih da prihvate svaku pacijenticu, te da je uvjeren da nijedna administrativna mjera neće poboljšati situaciju.

„Svaki oblik pritiska na liječnike će samo dovesti do toga samo da ih se još više pozove na svoja prava. Danas smo sve više svjesni potrebe zaštite života od začeća i strašnih zdravstvenih rizika namjerno izazvanog pobačaja“, objašnjava predstojnik Petrove.

Na pitanje vjeruje li u autentičnost vjerskih i moralnih stavova ginekologa, posebno u bolnici koja je bila svjetski centar medicinski potpomognute oplodnje, Orešković spremno odgovara da su ginekolozi radili abortuse u „prošlim vremena, kada si morao raditi pobačaje, inače bi dobio otkaz“ i da su jedva dočekali da im Zakon o liječništvu osigura pravo da ne sudjeluju u etički spornom zahvatu.

Drugim riječima, legalizacija pobačaja je bila nazadna posljedica represivnog režima, dok je tendencija da se dostupnost pobačaja osujeti, posljedica demokracije i znanstvenog napretka. Da je ovo stari trend u glavnoj hrvatskoj ginekološkoj ustanovi, potvrđuje i dr. Ivan Kuvačić, bivši ravnatelj Petrove, nekad jedan od najutjecajnijih hrvatskih liječnika.

„Stanje je bilo isto i kada sam ja bio ravnatelj. Nitko oko toga nije pravio pitanje, pa tako ni kolege koji su se bavili medicinski potpomognutom oplodnjom“, kaže Kuvačić.

Napomenimo i kako ravnatelj KBC-a Split Julije Meštrović uopće nije htio odgovoriti na naša pitanja o genezi problema u splitskoj bolnici.

Činjenica da je ovakvo stanje u centru, a ne na periferiji, govori mnogo o perspektivi rješavanja ovog problema. Epidemija priziva savjesti u bolnici u Petrovoj, koja je oduvijek centar moći hrvatske ginekologije, pa u KBC-u Split koji je spojen s MEF-om, otvara mogućnost da je priziv savjesti povezan s uvjetima napredovanja i održavanja u upravljačkoj, akademskoj i političkoj hijerarhiji i da će, kao takav, dugo biti tvrdokorno usađen u zdravstvo. Također, jasno je da su sve utjecajne institucije protiv revizije statusa priziva savjesti u ginekologiji i da nitko bitan uopće ne vidi problem u nedostupnosti prava na pobačaj zbog priziva savjesti. Ne samo to – oni nerijetko smatraju da nemaju nikakvu obavezu polaganja računa javnosti i nikakvu obavezu da žene zaštite od nepredvidljivosti vlastitog kadra.

Andro Vlahušić, Račanov ministar zdravstva koji je donio Zakon o liječništvu i legalizirao priziv savjesti, kaže da to nije napravio na pritisak Crkve, nego zato što se radi o međunarodno priznatom pravu o čijim posljedicama tada nije razmišljao.

„Mi smo tada živjeli u 23. stoljeću u odnosu na ovo danas. Tko je mogao zamisliti da ćemo krenuti ovim smjerom? Sjećam se da mi je u jednom trenutku došao pokojni Valter Župan, krčki biskup, u društvu nekih liječnika koji su lobirali protiv abortusa i za priziv savjesti i da sam biskupa pitao želi li da se Crkvu optuži da štiti kriminal. Pritom sam mislio na ilegalne pobačaje koji su posljedica zabrane pobačaja. Sjećam se da je nastao potpuni muk i da su svi od nelagode gledali u pod. Dakle, bilo im je jako neugodno i ja zaista nisam imao osjećaj da jurimo u Srednji vijek“, kaže Vlahušić.

Smatra da je priziv savjesti samo dio trenda u zdravstvu koji je obrnuo maksimu napisanu na ulazu u dubrovački Knežev dvor (Obliti privatorum publica curate ili Zaboravite privatno i brinite se za javno) i da je krajnje vrijeme da se taj trend zaustavi.

„Za početak, uopće ne vjerujem u autentičnost priziva savjesti. To su ljudi koji su se sami opredijelili za određenu specijalizaciju i za školovanje koje sadrži teorijsko znanje i praksu pobačaja. Nedopustivo je da se naknadno sjete da ne žele raditi ono za što su školovani, a što javno zdravstvo ženama mora osigurati, pri čemu značajan broj njih taj isti postupak radi privatno. Uvjeren sam da se cijeli problem može riješiti novcem, kao što je naša administracija riješila problem eksplantacija, u čemu smo u jednom trenutku bili na začelju EU. Tada se isto govorilo da je postupak uzimanja organa protivan etičkim kršćanskim načelima. Kad sam uveo ozbiljno financiranje transplantacijskog centra u OB Merkur, najednom eksplantacije više nisu bile etički problem i za koju smo godinu došli do europskog vrha po broju postupaka“, objašnjava Vlahušić.

U svakom slučaju, nema spora da su utjecajni liječnici ključan faktor u dugotrajnoj klerikalizaciji ginekologije i opstrukciji prava na pobačaj, a ne neokonzervativni pokreti na koje je usmjeren sav bijes boraca za reproduktivna prava. U spoju s razumljivom nevoljkošću žena da javno govore o svojim iskustvima i bore sa zdravstvenom birokracijom, to daje savršen recept za održavanje sistema u trajnom raspadu. Realnost je vjerojatno nepobjediva dosadašnjim načinima angažmana. Jedini način da se, unatoč svemu, u zdravstvo ugradi novi vrijednosni kotačić – koji na duge staze može dati dobre rezultate – jest ustrajanje na tome da pobačaj na zahtjev postane dio esencijalne zdravstvene zaštite i da se onima koji ga žele raditi osigura financijska stimulacija. Dakle, da se pobačaj obavlja o trošku HZZO-a, a liječnici koji podnose teret svojih presavjesnih kolega dodatno plate. Drugim riječima, budimo realni, tražimo sitna praktična rješenja koja će sutra pomoći ženama koje danas bježe u Brežice.

lupiga