Vijeće Europe i Europska unija priznaju pravo na priziv savjesti u medicini, ali eksplicitno se naglašava da se radi o pravu koje nije apsolutno. Pozivanjem na priziv savjesti ne smiju se ugrožavati prava pacijentica na dostupnost medicinske skrbi.
Slučaj trudnice Mirele Čavajde kojoj bolnice u Zagrebu odbijaju obaviti prekid trudnoće iako je njenom fetusu dijagnosticiran zloćudan tumor ponovno je u Hrvatskoj aktualizirao pitanje priziva savjesti u medicini. Mirela Čavajda je, podsjećamo, sa svojim slučajem istupila u javnost nakon što su joj četiri zagrebačke bolnice odbile pružiti medicinsku skrb koju joj garantira važeći Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece.
Pravo priziva savjesti inicijalno je povezano s odbijanjem vojne službe, a temeljem odredbi članka 47. Ustava RH dužna ga je omogućiti i Hrvatska vojska. Priziv savjesti predstavlja pravo svakog pojedinca da odbije izvršiti radnju za koju smatra da nije u skladu s njegovim ili njezinim vjerskim, moralnim, filozofskim ili etičkim principima.
Vijeće Europe: Pacijentice zbog priziva savjesti ne smiju ostati bez skrbi
Pravo na slobodu savjesti zajamčeno je Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima. U medicini je pravo priziva savjesti priznato Rezolucijom 1763 iz 2010. godine koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe. U navedenoj rezoluciji stoji da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili ili diskriminaciji ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju.
No, u istoj rezoluciji se navodi i da pravo na priziv savjesti ne umanjuje odgovornost države da pacijenticama osigura pravodoban pristup zakonom zajamčenim medicinskim uslugama. “Skupština je zabrinuta da neregulirano korištenje priziva savjesti može nerazmjerno utjecati na žene, posebice one s niskim primanjima ili one koje žive u ruralnim područjima”, stoji u rezoluciji.
Međutim, to pravo nije apsolutno te se u određenim ključnim situacijama može ograničiti. Ono je u EU omogućeno pod pravom na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti; u članku 10. EU Povelje o temeljnim pravima stoji da se priznaje “pravo na prigovor savjesti, u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tog prava”.
Kako se navodi na stranicama Pučke pravobraniteljice RH, zakonodavstva razvijenih zemalja dopuštaju priziv savjesti kao “pravno dopuštene radnje ograničenog opsega”. Pri tome, da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim principima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima.
U Hrvatskoj je pravo na priziv savjesti liječnika regulirano konkretnim odredbama Zakona o liječništvu te Kodeksa medicinske etike i deontologije. Pravo na priziv savjesti regulirano je i Zakonom o sestrinstvu, Zakonom o stomatološkoj djelatnosti i Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji.
Studija Europskog parlamenta: Priziv savjesti dovodi do kršenja ljudskih prava
Studija “Seksualna i reproduktivna zdravstvena prava i implikacije priziva savjesti” (eng. Sexual and reproductive health rights and the implication of conscientious objection) koju je naručio Odjel za prava građana i ustavna pitanja Europskog parlamenta navodi da 22 od 28 država članica EU-a omogućuje priziv savjesti u medicini (studija je rađena prije nego je Ujedinjeno Kraljevstvo napustilo EU).
Regulative se razlikuju od države od države, pa tako neke pravno ograničavaju priziv savjesti, u nekim državama članicama priziv savjesti mogu “koristiti” samo liječnici i liječnice, dok neke (poput Hrvatske) priziv savjesti omogućuju i drugim radnicima, poput medicinskih sestara ili ljekarnika (1, 2).
U Švedskoj, primjerice, legislativa ne priznaje instrument priziva savjesti u području seksualnih i reproduktivnih prava. Švedski Zakon o zdravstvu, Zakon o zaštiti pacijenta te Zakon o pobačaju jasno određuju da su potrebe i prava pacijenata iznad prava pružatelja zdravstvene usluge.
Navedena studija Europskog parlamenta za primjer uzima šest država članica EU-a – Italiju, Hrvatsku, Švedsku, Češku, Poljsku i Portugal.
Svih šest država članica dopuštaju pobačaj u određenim slučajevima, ali se legislativa uvelike razlikuje. Najrestriktivnija je Poljska koja ne dopušta pobačaj na zahtjev žene, dok je u drugih pet država on dopušten, ali u različitim vremenskim okvirima. U Hrvatskoj i Portugalu je dopušten u prvih deset tjedana trudnoće, u Češkoj unutar prvih 12 tjedana, u Italiji unutar prvih 90 dana trudnoće, a u Švedskoj do 18. tjedna. Sve države članice pobačaj dopuštaju i unutar dužeg vremenskog razdoblja, najčešće u slučaju prijetnji po zdravlje trudnice ili fetusa.
U studiji se eksplicitno navodi da nedovoljna reguliranost priziva savjesti može dovesti do ozbiljnih kršenja ljudskih prava u smislu ograničavanja prava na pobačaj, prodaju ili savjetovanja o kontracepcijskim pilulama ili pilulama za ‘dan poslije’.
Podaci nisu potpuni, ali brojni stručnjaci, prema studiji Europskog parlamenta, navode da je priziv savjesti imao značajan utjecaj na smanjenje pristupa zdravstvenoj skrbi u području reproduktivnih prava. Primjerice, podaci talijanskog Ministarstva zdravstva iz 2016. pokazuju da oko 70 posto ginekologa u Italiji odbija raditi pobačaje, dok je u nekim regijama ta brojka blizu čak 90 posto ginekologa koji odbijaju raditi pobačaje.
Bolnica smije odbiti zaposliti osobu koja se poziva na priziv savjesti
O različitim zakonodavnim pristupima pitanju priziva savjesti kada je riječ o pobačaju govori i znanstveni članak “Sloboda savjesti u Europi? Analiza tri slučaja babica s prizivom savjesti kod pobačaja” (eng. Freedom of conscience in Europe? An analysis of three cases of midwives with conscientious objection to abortion).
Članak se bavi trima slučajevima kada su babice zbog priziva savjesti odbile sudjelovati u obavljanju pobačaja – u Hrvatskoj (slučaj bolnice “Hrvatski ponos” u Kninu), Škotskoj i Švedskoj. Dva slučaja rezultirala su sudskim postupcima (Hrvatska, Švedska).
Švedska babica Ellinor Grimmark, članica pentekostne crkve, tražila je zaposlenje u tri bolnice i iz sve tri je odbijena zbog njenog priziva savjesti. Slučaj Grimmark završio je na sudu; babica je tvrdila da je diskriminirana, ali je sud presudio protiv nje uz obrazloženje da regija u kojoj Grimmark živi ima obavezu garantirati pristup pobačaju te da su pobačaji dio dužnosti koje babice u Švedskoj obavljaju. Njenu tužbu kasnije je odbio i Europski sud za ljudska prava.
Budući da pravo priziva savjesti nije apsolutno, postoje presude Europskog suda za ljudska prava prema kojima pojedinci ne mogu koristiti svoja vjerska uvjerenja s ciljem blokiranja pristupa drugim pojedincima na usluge koje su im zakonom zajamčene.
Priziv savjesti također ne smije biti prepreka u pristupu seksualnim i reproduktivnim zdravstvenim uslugama. Studija Europskog parlamenta navodi da države članice moraju uspostaviti učinkovite mehanizme upućivanja u slučajevima u kojima neki zdravstveni radnici na temelju priziva savjesti odbijaju napraviti zahvate iz domene reproduktivnog zdravlja (što je Hrvatska – barem u teoriji – implementirala).
Pobačaj u Hrvatskoj dozvoljen, ali nedostupan
Kako navodi CESI u svojoj studiji “Priziv savjesti u reproduktivnoj medicini”, neka ispitivanja pokazuju da dio medicinskog osoblja “nastoji izbjeći pružanje usluga koje su stigmatizirane, boje se negativnih posljedica ako obavljaju pobačaje i žele izbjeći diskriminaciju i stigmatizaciju”.
U Hrvatskoj se smatra da oko 60 posto ginekologa odbija raditi pobačaje (N1). Često dolazi i do regionalnog dispariteta u pristupu zdravstvenoj skrbi.
Kako sama studija EP-a navodi govoreći o primjeru Hrvatske, neki ginekolozi imaju priziv savjesti u javnim bolnicama, ali ne u privatnim klinikama u kojima rade nakon posla; u nekim ruralnim područjima svi liječnici – zbog priziva savjesti – odbijaju obavljati pobačaje, zbog čega su žene prisiljene putovati u veće gradove. Zbog nedostatka financijskih sredstava ili mjesta gdje zahvat mogu napraviti, nekim ženama je tako de facto onemogućeno pravo na pobačaj.
U priopćenju koje je kao reakciju na slučaj Mirele Čavajde objavila Hrvatska liječnička komora (HLK), navodi se da se “priziv savjesti liječnika često u javnosti pogrešno prikazuje kao prepreka za ostvarivanje zakonskog prava na pobačaj ili prekid trudnoće”.
Međutim, ostaje pitanje koliko je pobačaj uistinu dostupan za žene iz ruralnih sredina, kad i bolnice u većim gradovima odbijaju izvesti taj medicinski zahvat. U slučaju Čavajde, zahvat su odbile napraviti četiri bolnice u Zagrebu: KB Sveti Duh, KBC Sestre milosrdnice, KB Merkur i Klinika za ženske bolesti i porode KBC-a Zagreb u Petrovoj.
