Raspadom Jugoslavije i bivšeg – ne „komunističkog“, kako ga neznalice nazivaju, već socijalističkog - društveno političkog uređenja, došlo je u novonastalim državama do renesanse religija i religijskog pogleda na svijet. Dotle, potiskivane u privatnu sferu vjerskog ubjeđenja svake jedinke i ograničavane na isključivo vjersku djelatnost, prisutne gotovo samo u vjerskoj štampi, sem u slučajevima kojekakvih protokolarnih susreta visokih predstavnika obiju strana – crkvene i državne – ili ekscesnih pojava, odjednom se rastvorio pred vjerskim zajednicama gotovo neograničeni prostor slobode. Tako su barem one mislile, bolje rečeno – umišljale. Pa su ga, u toj samoobmani koja i dan danas – negdje više, drugdje manje – traje, počele izrazito nekritički i halapljivo koristiti. Naravno, pritom se uglavnom misli na crkvene velikodostojanstvenike – kler - koje ponekad u užem smislu nazivamo Crkvom. Kako svaka samoobmana predstavlja dio vlastitog otuđenja, to joj je sudbina da se prije ili kasnije razbije pod naletima valova stvarnosti koji je svakodnevno zapljuskuju. Ali, neke su zablude tvrđe od najtvrđe tvari u svemiru, pa to znade i potrajati.
U Hrvatskoj, posebno u poslijednje vrijeme, učestali su protesti Katoličke Crkve o njenoj navodnoj diskriminaciji koja se kao planski provodi, s ciljem da se Crkva diskreditira, trajno otuđe još uvijek u potpunosti nevraćena imovina i prava koja je izborila, a društvu nametne ateistički pogled na svijet. Kako je nakon papina posjeta prenio „Večernji list“
„…hrvatski biskupi zatražili su intervenciju državnih tijela koja su, tvrde, propustila adekvatno, po službenoj dužnosti, odgovoriti na “otvorene izričaje netrpeljivosti i nasilja prema katolicima”! Katolici su diskriminirani i ugroženi, zaključuje Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije na čelu s biskupom Vladom Košićem. Netrpeljivost je baštinjena, kažu, iz vremena komunističkog totalitarizma i narasla je u vrijeme papina posjeta.“
Prema don Ivanu Mikleniću uredniku Glasa Koncila, „Hrvatsku su inficirali komunisti, liberali i ateisti“.
Ili, recimo:
„Oni bi htjeli uvesti tiraniju manjine nad većinom!“,
gdje se pod „onima“ podrazumijevaju svi koji su za odstranjivanje vjerskih simbola iz državnih ustanova – ureda, javnih škola, vojarni,…, što je podržao i bivši Predsjednik Mesić još kada je bio na tom položaju. No, upravo obrnuto. „Oni“ bi htjeli dokinuti tiraniju većine nad manjinom. „Oni“ bi htjeli uvesti ne samo deklariranu već stvarnu jednakost svojih građana. „Oni“ bi htjeli uvesti jedan od elemenata ravnopravnosti koji osigurava slobodu izjašnjavanja građana o svom vjerskom opredjeljenju (i ne samo o tome), što očito „smrdi“, poslužimo se eufemizmom, konzervativnoj većini građana RH. Isti bi – jednakiji od ostalih – htjeli svoju zamisao „jednakosti“ naturiti svakome, slagao se on sa time ili ne. Tome svjedoči i svojedobno postavljanje građana (ne tako masovno doduše, jer kad je o vlastitoj koži riječ ona je ispred svih vjerskih načela, jelte) spram konzervativnog zakona o potpomognutoj medicinskoj oplodnji, u međuvremenu nešto promijenjenog. Naravno da nije stvar u križu ili ostalim simbolima oko kojih se gomilaju strasti; stvar je u očuvanju klerikalnih interesa - za što svećenstvo izdašno koristi naivnost ili zatucanost vjernika. „Križ“ će kad-tad nestati iz javnih ustanova i biti ostavljen na volju građanima da ga vješaju o sebe ili tamo gdje mu je i mjesto - u crkvama, džamijama, sinagogama i ostalim bogomoljama. Najžalosnije je što će do tada mnogi građani RH biti zaista diskriminirani terorom većine kojoj je sloboda na ustima a „batina“ u ruci. Zar nije ilustrativno popunjavanje kalendara blagdanima u čast ovih ili onih kršćanskih svetaca, umjesto da to budu dani značajni za sve građane jedne države, neovisno o religijskim konotacijama. Ali, to nije „teror“ većine nad manjinom, jelte?
Naveden je tek mali dio reakcija hrvatskih biskupa na primjedbe, nešto izrazitije tijekom papina posjeta Hrvatskoj, koje se odnose na pitanje financiranja posjeta „Svetog Oca“, isticanja vjerskih (isključivo kršćanskih) simbola u javnim ustanovama, propitivanja ustavnosti međudržavnog ugovora sa Vatikanom, financiranja Katoličke crkve iz državnog proračuna, ravnopravnosti katoličke sa ostalim vjerskim zajednicama, postojanja vjeronauka u školama, a nisu se mogle izbjeći niti polemike – bolje rečeno, protesti ateističke zajednice – glede svojedobnog micanja ateističke reklame "Bez Boga, bez gospodara", financirane od „Ženske mreže Hrvatske“. Koja je, osvanuvši na ZET-ovom tramvaju, uspjela „uvenuti prije no li je i proklijala“ - čim su „pravovjerni“ ZET-ovci shvatili s kim su se zakačili. S Kaptolom, dakako! Koji se u strahu od „tiranije jednog tramvaja nad cjelokupnim hrvatskim voznim parkom“, potrudio „ukinuti njegovu liniju“.
Koliko su te žalopojke neopravdane pokazuju već i statistički podaci: 88% građana Hrvatske deklariraju se katoličkim vjernicima, ostalo su vjernici drugih vjeroispovijesti (7%) i oni koji ne vjeruju (ateisti i agnostici 5%). Osim ako Kaptol ne vjeruje da 5% nevjernika (sve „komunjara do komunjare“, eventualno koji slobodoumniji liberal) diskriminira ostatak od 95% vjernika (prvenstveno katolika!), koji kao takvi – deklarirani vjernici – čine većinu u svim strukturama vlasti RH. Doduše, vrag je podao i lukavo se prikriva preuzimajuće na se različite krinke, najčešće ipak – čini se – onu „komunjarsku“, što nam olakšava da ga otkrijemo i denunciramo. Metoda optuživanja manjine za sva navodna zla počinjena nad većinom, prebacivanje loptice iz atara krivaca u dvorište žrtve koja je već slijedom minorne zastupljenosti nesposobna za adekvatnu obranu, može se pratiti kao dokazano povijesno provjerenu. Dovoljno se prisjetiti optužbi (i ne samo njih!) na račun Židova u nacističkoj Njemačkoj. Vlastita nedjela projiciraj na nebranjenu manjinu - tako si ih dvostruko prokazao - kao žrtve ujedno su proglašene krivcima!
Primjedbe kaptolskih glasnogovornika još je evidentnije pobijati sa stanovišta novovjekovnih promjena u odnosima crkve i države. Moderne države su laičke i sekularne; to je tekovina „francuske revolucije“ koju su poštovali i komunisti (oni su uveli u Jugoslaviju i opće pravo glasa). Država je „dom“ svih njenih građana a ne samo katolika (i drugih kršćanskih konfesija, inovjernih, ateista, demokrata, komunista, fašista,…), a njihovo „sveto pismo“ - izuzev vlastite savjesti kao apsolutnog moralnog kriterija jedinke - je jedino Ustav dotične države. Prema Ustavu RH, Hrvatska je sekularna država. Vjera je privatna stvar pojedinca - odvojena od države - i njenim simbolima nema mjesta u javnim ustanovama (primjerice: Njemačka, Turska, Francuska, SAD,… - prilično je indikativno da su u jednoj Turskoj, za Hrvate „prototipom“ nazadne države, to odavno shvatili). Prema članku 1. Ustava RH
„Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država…“
Dakle, nigdje ne piše da je vjerska država. Istovremeno, Člankom 40.
„Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“,
dok članak 41. garantira (na papiru, dakako – papir sve trpi):
„Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“
Iz navedenoga jasno slijedi da se Hrvatska ima smatrati laičkom i sekularnom državom, što povlači određeni način uzajamnog odnosa i ponašanja Crkve i države, a to mnogima „nije jasno“. Posebno vlasti – koja je i donijela takav Ustav – te Kaptolu kojemu su bliži stavovi Vatikana od ustava vlastite države. Hrvatska je konzervativna zemlja, a njen narod u priličnoj mjeri „zatucan“ i bez osjećaja tolerancije za manjine – bilo nacionalne, seksualne, vjerske ili koje druge (prisjetimo se samo odnosa spram Srba, zakona o potpomognutoj medicinskoj oplodnji, ili prema spolnim manjinama – gay parada u Splitu je dovoljna za ilustraciju). Kakav narod, takvo i svećenstvo ili obrnuto, uz svaku čast izuzecima. O tome govore i gore spomenute popovske jadikovke praćene lamentacijama neobrazovana naroda. Takvom pastvom lako je i upravljati. Nisu stoga ni čudne upute - sročene ZNA SE u prilog koje političke opcije, odnosno stranke - koje svećenstvo obavezno, u svako predizborno vrijeme pa tako i ovo, dijeli svojim vjernicima. Tako je i pred predstojeće parlamentarne izbore slijedila „Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije povodom izbora zastupnika za Hrvatski sabor i referenduma o pitanju pristupanja Republike Hrvatske u EU“, u kojoj se – među stavovima koje ne treba u cjelini apriorno odbaciti - kaže:
„…važno je vidjeti kakav je pristup političkih opcija pitanjima odgoja i obrazovanja, tj. koliko važnosti daju vjerskomu odgoju od najranije dobi i na koji se način u obrazovnome sustavu osnovnoga i visokoga obrazovanja iskreno kane zalagati za rast cjelovite osobnosti djece i mladih, uključujući kršćanski svjetonazor…“
Ne treba imati previše mašte da bi se zaključilo o reakcijama HBK kada bi, primjerice, „Udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta - Protagora“ izdala identičnu, javnu predizbornu uputu građanima Hrvatske, zamijenivši pretposlijednju riječ riječju - „ireligiozni“. Vrijedi napomenuti kako se nadbiskup Marin Srakić, pozivajući vjernike da glasaju za stranke koje su spremne na "suočavanje sa svim zločina totaliratizma" (pri čemu uglavnom podrazumijeva bivši socijalistički sustav), istovremeno odbio izjasniti o tada postojećoj mogućnosti da osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš bude nositelj izborne liste HDSSB-a. „Ne mogu ja krojiti hoće li netko biti nositelj ili ne“, izvlači se crkveni velikodostojanstvenik koji je svojedobno posjećivao osuđenika u zatvorskoj bolnici. Poznato je da su Crkvi neki zločin(c)i draži od drugih.
Katolička Crkva u cjelini, uporno ustrajava na tome da se u Ustavnoj povelji EU izrijekom spomene kršćanska baština, nastojeći po svaku cijenu svoj smanjujući se politički utjecaj (koji se sve više prelijeva u okvire kršćanske etike) – počev od ujedinjenja Italije kada je i teritorijalno minimizirana – sačuvati, dapače i povećati ga, ugradnjom vjerskih načela u raznorazne obavezujuće i neobavezujuće pravne dokumente. U Hrvatskoj se to manifestira na specifičan način, neprestanim isticanjem za sadašnjost savim irelevantne tvrdnje o “predziđu kršćanstva”, sve do toga kako je "većina hrvatske povijesti povezana sa kršćanstvom", nastojeći poistovjetiti odnos cjeline (naroda) sa partikularnom karakteristikom (vjerom) tek dijela tog naroda. Kako kršćanstvo postoji oko 2000 godina a Hrvati (uvjetno rečeno, jer nacije u današnjem obliku su tek novovjekovni proizvod) su ga prihvatili oko „stoljeća sedmog“, gotovo da ispada kako prije toga njihovi preci ili nisu niti postojali, ili nisu imali povijest što je oboje, dakako, glupost. Naravno, tome treba dodati i nastojanja da se pošto-poto uguraju u što više zakonskih okvira. Ne da bi bili zaštićeni (od koga – sebe samih?), već da prošire svoj utjecaj na što veći segment društva, kako bi onda još lakše lamentirali o svojoj ugroženost na taj način ga još povećavajući.
Treba li im povećani utjecaj zbog mogućnosti blagotvornijeg djelovanja na vjerničke duše, ili pak zbog povećane mogućnosti povrata svojedobno nacionalizirane crkvene imovine – prividno je hamletovsko pitanje, na koje događaji daju jasni nehamletovski odgovor. Rimokatolička Crkva (RKC) u Sloveniji zahtijeva primjerice - između ostaloga - povrat 36000ha šuma, što bi udio javnih šumskih površina u Sloveniji smanjilo s dosadašnjih 37% na svega 20%, dok bi RKC na taj način postala najveća individualna vlasnica i veleposjednik. Crkva među inim zahtijeva i denacionalizaciju Bledskog otoka sa baročnom crkvicom na njemu, inače na spisku kulturnih spomenika Slovenije i prvorazredne turističke atrakcije. I u Hrvatskoj postoje zahtjevi za denacionalzacijom crkvenih imovina svih konfesija – zaplet oko istarskog samostana Dajla samo je jedan vid u borbi (ovog puta između Porečko-pulske biskupije, talijanskih benediktinaca i države) za ostvarenje ovog cilja. Prema članku na portalu H-alter, Katolička Crkva u Hrvatskoj, između ostaloga,
„traži povrat bolnice u Vinogradskoj, zgrade Muzeja grada Zagreba i galerije Klovićevi dvori, Građevinski fakultet na Svetom duhu i Učiteljsku akademiju u Savskoj, devet vrtića i škola i skoro tisuću stanova samo u Zagrebu. Traži dvije trećine Nacionalnog parka Mljet, a prema nekim procjenama, smatraju se vlasnicima 10 posto svih poljoprivrednih površina u zemlji.“
Na sajtu Radio Slobodna Evropa, možemo čitati:
„Predstavnici Srpske pravoslavne crkve, Katoličke crkve i Jevrejeske zajednice u Srbiji zajednički su ocenili u Beogradu da država ne poštuje sopstvene zakone kada je reč o povratku imovine crkvama i verskim zajednicama i da to predstavlja direktno kršenje Ustava. Od 2006. godine, kada je usvojen zakon o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama vraćeno je samo 20 odsto potraživanja iako su svu potrebnu dokumentaciju i dokaze koji su predviđeni zakonom podnele na vreme, požalili su se predstavnici Srpske pravoslavne crkve, Katoličke crkve i Jevrejske zajednice.“
Vrijednost imovine koje se zahtijeva povrat procenjuje na oko 100 milijardi Eu, do maksimalno 220 milijardi Eu. Crkveni vrhovi tješe protivnike restitucije kako se Srbija, vraćanjem crkvene imovine ne mora bojati od bankrota jer, ona predstavlja „svega“ 3.24% ukupne državne imovine. Blago narodu Srbije!
BiH jedina od bivših sastavnica Jugoslavije još nema Zakon o nacionalizaciji i restituciji, što je nekako kompatibilno sa političkom situacijom u toj zemlji. Međutim, crkvene zajednice i ovdje nedvosmisleno izražavaju zahtjeve i očekivanje za pravednim povratom „otete“ imovine.
Bio bi interesantan odgovor na pitanje, spada li Crkva – kada se njeno bogatsvo ponešto relativizira diobom sa brojem njenih profesionalnih „dušebrižnika“ – među onih 10% „subjekata“ koji raspolažu sa 80% svjetskog bogatsva, ili je možda obrnuto? Procjene su da Katolička Crkva spada u red najbogatijih kapitalista svijeta; a onda još traži da je država sufinancira! Ili, upravo zato? Jeli to bogatstvo steklo karitativnim radom i spašavajući duše siromaha od paklenih muka? Zanima li nju uopće odgovor na retoričko pitanje: Tko je sponzorirao Isusa – tko ga je sufinancirao? Hrvatska se obavezala da će, uz postojeće zakonske obaveze, za imovinu koju više nije moguće vratiti plaćati Crkvi naknadu u četiri godišnje rate – počevši od 2000. godine do… „svetog nigdarjeva“, stavljajući po neznano koji puta Crkvu u privilegirani položaj u odnosu na njen status u drugim državama. U Mađarskoj je recimo istaknut krajnji rok za vraćanje nacionalizirane imovine – 2011-ta godina. Hrvatski zakon o denacionalizaciji nosi indikativni naziv: „Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine”. Daklem, implicitna pretpostavka je da su samo komunisti „otimali“. Prema članku 3. ovog zakona,
“Prijašnjem vlasniku utvrđuje se pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima sto su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. godine do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. ovoga Zakona, kao i na naknadu imovine oduzete bez pravnoga osnova ili bez propisa.”
No, što je sa otimačinom prije „komunističke vladavine“ i kako se s odredbama spomenutog članka slaže načelo pravednosti? Nikako! Naime, zakonodavac implicitno ograničava primjenu načela pravednosti na spomenuti vremenski interval, dok za raniji period vrijedi čuveno Rojsovo načelo: „Tko je jamio – jamio je!“. Ovdje nas ne zanima povrat imovine laičkim fizičkim osobama, već isključivo Crkvi kao pravnoj osobi. Ograničavajući period primjene spomenutog zakona, zakonodavac – a poznato je da zakone donose vladajuće elite, s prvenstvenom namjerom zaštite vlastita interesa – štiti prije svega svoje, a potom i interese partnera u kojem nalazi podršku načinu obnašanja svoje vlasti. Tijekom povijesti i Crkva je otimala - dapače, spadala je među najveće otimače ili pak jatake takovrsnima. O povratu tako stečene imovine uopće se ne razgovara čak i ako postoje pisani dokazi o načinu stjecanja i naslijednom pravu potomaka oštećenih. Noviji primjer takve otimačine opisan je u izraelsko listu Ha'aretz, što je prenio hrvatski Nacional:
„Izraelski list Ha'aretz u nedjelju piše da je svjedočenje bivšeg američkog obavještajnog agenta Williama Gowena pred sudom u San Franciscu prošlog mjeseca povezalo zamjenika vatikanskog državnog tajnika Giovannija Battista Montinija, koji je kasnije postao papa Pavle VI, s "pranjem" ukradene židovske i druge imovine, te je otkrilo njegovu navodnu ulogu u pomaganju u bijegu hrvatskim ustaškim zločincima, među kojima je bio i ustaški poglavnik Ante Pavelić. Na sudu u San Franciscu od 1999. vodi se postupak protiv Vatikanske banke, Franjevaca, ustaša i Nacionalne banke Švicarske. Tužbu su predale obitelji žrtava i različitih organizacija koje zajedno predstavljaju 300.000 žrtava Drugog svjetskog rata a traže povrat imovine i odštetu, a list svjedočenje bivšeg američkog obavještajca označava kao "povijesnu i političku bombu".“
Prizivni sud u San Franciscu odbio je tužbu, potvrđujući odluku nižeg suda – ne o nevinosti Vatikanske banke – već o imunitetu Vatikanske banke protiv takvih tužbi po Zakonu o imunitetu stranih država, koji štiti druge države od procesuiranja na američkim sudovima. Inače, ova banka poznata je po upletenosti u skandal vezan uz propast talijanske banke "Banco Ambrosiano" osamdesetih godina, dok su talijanski mediji prije dvije godine izvještavali o istrazi talijanske finacijske policije oko transakcija Vatikanske banke vrijednim milijune eura, tragajući za povredama propisa o pranju novca.
Za Francuske revolucije primjerice, konfiscirana su crkvena imanja, kako bi se financirale reforme i nove vlasti, a kao odšteta su izdani tzv. asignati – vrijednosni papiri, koji su ubrzo posve izgubili na vrijednosti. Revolucionari su dobro shvatili od koga treba uzeti uzeto – s obzirom da je svećenstvo zajedno sa plemstvom činilo najbogatiji, tzv. prvi stalež (oko 2% stanovništva) feudalnog ustroja francuskog društva. Živo me zanima, je li novouspostavljeni kapitalistički sustav na bilo koji direktni način obeštetio Crkvu za oduzetu imovinu? Indirektno, pružajući joj kojekakve pogodnosti u njenoj slizanosti s vlašću, svakako jest. Prema Franzenovoj „Povijesti Crkve“
“13. veljače 1790. ukinuti su svi nekaritativni redovi i samostani. 14. travnja 1790. objavljen je zakon o nacionalizaciji i sekularizaciji sve crkvene imovine. 12. srpnja 1790. donesen je nov ustav, takozvani Građanski ustav francuskog klera, na osnovu kojeg je francuska Crkva preuređena na potpuno nacionalnoj osnovi, odvojena od Rima i priključena francuskoj državi. Međutim, još se nije diralo u vjeru i moral. U studenom 1790. zatraženo je da svi svećenici polože zakletvu na ustav. Oko dvije trećine čitavog klera odbilo je zakletvu, i sad su izbili krvavi progoni, pa je oko 4 000 svećenika bačeno u tamnicu, prognano ili smaknuto...U studenom 1793. ukinuto je u Francuskoj kršćanstvo i uveden “kult razuma”. I dalje su međutim mahnitali protiv rojalista i svećenstva…Polako su ponovno tolerirali katolički kler, a načelno odvajanje Crkve od države postalo je ipak zakonom (21. II 1795). S vremena na vrijeme ponovno bi izbili progoni i izgoni svećenika…”
„…Iako taj stav (prosvjetiteljski) u anglosaskim zemljama nije imao neku borbenu boju, u Francuskoj je žestoko navalio na Crkvu. Diderot, d'Alembert i drugi obasipali su sve što je kršćanskom vjerniku sveto grdnjom i porugom; Voltaire je (+ 1778) navijestio Crkvi borbu na život i smrt (“ecrasez l'infame”). Francuska revolucija bila je krvavi epilog tog podbadanja…”
Možemo pročitati i slijedeće:
“Državna Crkva slavila je svoj najveći trijumf u katoličkoj Austriji, gdje je car Josip II (1780—1790), “prosvijećeni” sin Marije Terezije, iskoristio svoj sustav apsolutnog vrhovništva države nad državnom Crkvom (= jozefinizam) da bi po svojoj volji provodio reforme, prisvojio sebi crkvena jurisdikcijska prava i uvelike poukidao samostane i crkvene zaklade. Kad je Pio VI (1775 —1799) osobno putovao u Beč da bi intervenirao, doživio je gorka razočaranja, pa čak i teške uvrede. Papinski ugled u to je vrijeme ponovno stajao veoma nisko.”
Od Francuske revolucije do uspostave i stabilizacije nacionalnih država, zapadna Evropa puna je sličnih primjera odnosa prema Crkvi a možda još i više uzajamne netolerancije među kršćanima (katolicima, protestantima, pravoslavcima,…) te istih spram Židova, pa ipak nisam primjetio da Katolička Crkva (a posebno hrvatska, kao dio „opće Crkve“) plasira javnosti negativne reminiscencije na taj period. Međutim se svakodnevno spominju progoni svećenstva, Stepinčeva sudbina i oduzimanje crkvene imovine od strane „komunjara“. Razumljivo, kada je kler, nakon početnih „nesporazuma“ s buržoaskom elitom sklopio sa njome ne samo „pakt o nenapadanju“, već i „pakt o podršci“ (prikrivenom sudjelovanju) s obnašateljima nove vlasti. Komunisti, koji su uz ostale grijehe još propagirali i ateizam – a to je, uz imovinsko pitanje najbolnija točka Crkve – nisu bili te sreće, bolje rečeno pameti. A u grijehe im se ubraja svašta – svaki ubijeni svećenik ili časna sestra (pripadnost ženskom spolu ne može nikoga abolirati od eventualno počinjenog zločina) tokom NOB, automatski se pribraja “žrtvama komunizma“ bez obzira bio kriv ili nevin, dok istovremeno vlada zavjera šutnje spram sudjelovanja 141 katoličkog svećenika (uključivo Svetozara Ritiga, župnika crkve sv. Marka u Zagrebu) – uz one pravoslavne - u partizanima. O jadikovkama pak Crkve o poslijeratnom pogromaškom odnosu vlati spram klera i laika, svatko tko je učestvovao u evoluciji bivšeg sustava od njegovih početaka 1945. do propasti, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, zna da je neumjesno govoriti – barem ne na uobičajeni, gotovo paradigmatski način. Tokom tog perioda od kojih četrdeset i nešto godina, sasvim je evidentno došlo do humanizacije sustava, te stoga neprestano pozivanje na njegove početne „slabosti“ – niukoliko toliko predimenzionirane kakvima se prikazuju - ima samo za cilj njegovu dodatnu inkriminaciju. Ali je zato znakovitim bilo višedesetljetno odsustvo visokih, katoličkih crkvenih dostojanstvenika na komemoracijama žrtvama Jasenovca, kao da su im one bilo što skrivile. Istovremeno je vladalo pravo natjecanje oko sudjelovanja u onim bleuburškima, uz simultano uvaljivanje javnosti fraze kako su „sve žrtve iste“.
Poznata je, a to su tvrdili i komunisti podastirući neprijeporne dokaze, tzv „Štakorska veza“ (čijim članom bijaše i kardinal Montitni, budući papa Pavao VI) kojom je kler, uz podršku Vatikana, omogućavao bijeg najgorim ustaškim ratnim zločincima – među inima Paveliću i Andriji Artukoviću - u zemlje Južne Amerike (ponajviše u Argentinu gdje se Peron pokazao kao njihov veliki zaštitnik), SAD i Australiju, koristeći kao međupostaju – razumije se, sa cijelom logistikom - hrvatski „Zavod Sv. Jeronima“ u Rimu.
„V Vatikanu je takoj po vojni delovala tudi organizacija, ki je pomagala pobeglim vojnim zločincem, jim dajala zatočišče in organizirala pot iz Evrope, predvsem v Južno Ameriko. Ta kanal je tekel iz Rima skozi Benetke, Trst in Ljubljano v Zagreb in je bil znan pod imenom Podganja linija. Šestega novembra 1948 jo je uporabil tudi Pavelić, ko je iz Genove odpotoval na italijanski ladji SS Sestriere v Buenos Aires v Argentini.“
Pandan toj organizaciji bila je organizacija ODESSA, za spašavanje viših SS oficira, u kojoj je istaknutu ulogu igrao i biskup Alois Hudal. Osim njega, u prebacivanju ratnih zločinaca glavni su bili su Giuseppe Siri, kasniji nadbiskup Genove i kardinal, hrvatski svećenik Krunoslav Draganović i argentinski biskup Augustín Barrere. Prema nekim indicijama, "Štakorskom linijom" uspjelo se izvući oko 13000 ustaša. Ta zbivanja su istraživali ili pisali o njima: Simon Wiesenthal, Ernst Klee u djelu »Čistovnice i lažne putovnice - kako su Crkve pomogle nacistima“, argentinski novinar Uki Goñi koji se mnogo bavio bijegom nacističkih ratnih zločinaca u Argentinu, i drugi. Još podataka se može naći slijedeći linkove 1 i 2 .
O svemu tome, neraskidivim lancima povezana hrvatska Crkva sa vladajućom elitom “glasno šuti”. Tek se ljevičarska štampa i portali često oglašavaju tekstovima koje uglavnom obavija muk prethodno spomenutih, produbljen mukom javnosti, dok se u ostalim tiskovinama samo sporadično pojavi neki članak na tu temu, uglavnom induciran inostranim napisima. O TV produkciji ne vrijedi ni pričati. Ne bi li bilo logično (ne kažem moralno jer moral, Crkva i politika su sasvim nespojive stvari te je stoga i potrebno razlikovati humanistički moral – moral - od crkvenog morala) da mediji koji zajedno sa vlašću toliko inzistiraju na otkrivanju i kažnjavanju Miloševićevih i Hadžićevih – ali ne baš i Gotovininih - jataka u bijegu i višegodišnjem skrivanju, to isto zatraže glede pomagača u bijegu najgoreg ustaškog ološa? Umjesto toga, vlast u predizborne svrhe razapinje upravo borce pred kojima su isti ti uhvatili maglu.
U društvu koje je imovinu proglasilo božanskijom od boga samoga, pravednički zvuči poticaj da se oteto vrati svome vlasniku, ali… Što ako je oteto, već prije toga bilo oteto, bilo direktnim učešćem Crkve, bilo blagonaklonim skretanjem pogleda od porijekla donirane imovine? Tome u prilog govore kako kojekakvi ratovi koje je Crkva i sama organizirala, tako i svakojake borbe praćene otimačinama u kojima su pape i lično učestvovale, rekviriranja židovske imovine i slične povijesne poslastice. Valja još pribrojati kojekakve donacije i poklone, bilo lokalnih bilo regionalnih vladara, knezova, baruna, kraljeva i careva koji se baš i nisu obogatili vlastitim radom – sa svoje dvije žuljevite ruke (sem ako su žuljevi potekli od vitlanja mačem u plijenorodnim pohodima). Možemo li zamisliti slijedeću situaciju:
Da je drug Tito poklonio Istru drugarici Planinc, kao zaslužnoj članici partije, a Slavoniju predao u vlasništvo drugu Bakariću istaknutom prvoborcu – „vitezu“ - u ratu protiv okupatora, a onda dotični drugovi i drugarice prenosili svoja lena do u nedogled u naslijeđe svojim potomcima, biste li to odobravali?
Upravo na opisani način, darovnicama kojekakvih kraljeva, careva, knezova i ostalih historijskih probisvjeta (koje svi narodi svijeta inače slave kao svoje najzaslužnije likove; za ratove, otimačine, genocide, pljačke, silovanja, progon vještica i ostale folklorne znamenitosti...), uz vlastito učešće u ratovima (Križarski ratovi) i podjeli plijena te sličnim poslovima, Crkva je uglavnom i stjecala svoju imovinu. Sasvim „usputna“ (ustvari, vjerojatno primarna uz mogućnost lakog eliminiranja političkih protivnika) djelatnost Inkvizicije, nakon spaljivanja heretika odnosno vještica, bijaše i oduzimanje žrtvine imovine. Zar je čudno da su najveći današnji branitelji restitucije bilo zatucani vjernici, bilo oni koji su i sami na sličan nepošten način došli do svoje imovine, te shvaćaju kako je teško odreći je se. No, može biti postoji zastara glede priznavanja vlasništva na oteto; kao – ubijem te i popljačkam tvoju imovinu, pa ako izmičem ruci pravde idućih 20-30 godina sve mogu legalizirati na svoje ime? Posebno ako procesima zastare i legalizacije doprinose „nacionalni ponosi“ pothvatima ovih ili onih probisvjeta udresiranih raji u obliku „nacionalnih veličina“, od prepredenjaka podjednake vrste. Uostalom, u principu, svi bi vi od srca rado vratili Crkvi njeno zemljište, posebno ako ste u međuvremenu na njemu izgradili svoju kuću, zar ne?
Sad, mada je Isus već odavno odaslao poruku: „Bogu božje, caru carevo!“ povijesna stvarnost nas neprestano uvjerava kako ionako sve pripada Bogu, a slijedom njegove trajne odsutnosti, upravljanje preuzimaju njegovi zemaljski zastupnici – vjerske elite konfesija svih mogućih fela. Moguće je to jedna (čak jedina) ishodišna točka za međuvjerski dijalog u kojemu bi bilo moguće postići konsenzus. Slijedeći poznatu narodnu izreku „Oteto – prokleto!“, može se samo postaviti pitanje na kome će se to prokletstvo konačno zaustaviti. Nekako mi se čini da treba izuzeti vjerske zajednice, dok sam za one kršćanske provenijencije sto posto siguran. One su se odavno osigurale prigodno obučenim svećenstvom - egzorcistima nenadmašnima u istjerivanju đavola, posebno ako bi se ovaj napopastio na njihove posjede. Pa, ako i ne pomognu molitve, škropljenja svetom vodicom, psalmi, evanđelja ili „Oče naš“ – uz uobičajeno znamenovanje križem i imperativne povike „Apage Satanas!“ – još im uvijek preostaje prokušani, američki način – „Ako ga ne možeš pobijediti, pridruži mu se!“. Kako? Koalirajući sa vladajućom elitom u obrani obostranih interesa. Kao što je poznato – „Sub sole – nihil novum“!
tacno
U Hrvatskoj, posebno u poslijednje vrijeme, učestali su protesti Katoličke Crkve o njenoj navodnoj diskriminaciji koja se kao planski provodi, s ciljem da se Crkva diskreditira, trajno otuđe još uvijek u potpunosti nevraćena imovina i prava koja je izborila, a društvu nametne ateistički pogled na svijet. Kako je nakon papina posjeta prenio „Večernji list“
„…hrvatski biskupi zatražili su intervenciju državnih tijela koja su, tvrde, propustila adekvatno, po službenoj dužnosti, odgovoriti na “otvorene izričaje netrpeljivosti i nasilja prema katolicima”! Katolici su diskriminirani i ugroženi, zaključuje Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije na čelu s biskupom Vladom Košićem. Netrpeljivost je baštinjena, kažu, iz vremena komunističkog totalitarizma i narasla je u vrijeme papina posjeta.“
Prema don Ivanu Mikleniću uredniku Glasa Koncila, „Hrvatsku su inficirali komunisti, liberali i ateisti“.
Ili, recimo:
„Oni bi htjeli uvesti tiraniju manjine nad većinom!“,
gdje se pod „onima“ podrazumijevaju svi koji su za odstranjivanje vjerskih simbola iz državnih ustanova – ureda, javnih škola, vojarni,…, što je podržao i bivši Predsjednik Mesić još kada je bio na tom položaju. No, upravo obrnuto. „Oni“ bi htjeli dokinuti tiraniju većine nad manjinom. „Oni“ bi htjeli uvesti ne samo deklariranu već stvarnu jednakost svojih građana. „Oni“ bi htjeli uvesti jedan od elemenata ravnopravnosti koji osigurava slobodu izjašnjavanja građana o svom vjerskom opredjeljenju (i ne samo o tome), što očito „smrdi“, poslužimo se eufemizmom, konzervativnoj većini građana RH. Isti bi – jednakiji od ostalih – htjeli svoju zamisao „jednakosti“ naturiti svakome, slagao se on sa time ili ne. Tome svjedoči i svojedobno postavljanje građana (ne tako masovno doduše, jer kad je o vlastitoj koži riječ ona je ispred svih vjerskih načela, jelte) spram konzervativnog zakona o potpomognutoj medicinskoj oplodnji, u međuvremenu nešto promijenjenog. Naravno da nije stvar u križu ili ostalim simbolima oko kojih se gomilaju strasti; stvar je u očuvanju klerikalnih interesa - za što svećenstvo izdašno koristi naivnost ili zatucanost vjernika. „Križ“ će kad-tad nestati iz javnih ustanova i biti ostavljen na volju građanima da ga vješaju o sebe ili tamo gdje mu je i mjesto - u crkvama, džamijama, sinagogama i ostalim bogomoljama. Najžalosnije je što će do tada mnogi građani RH biti zaista diskriminirani terorom većine kojoj je sloboda na ustima a „batina“ u ruci. Zar nije ilustrativno popunjavanje kalendara blagdanima u čast ovih ili onih kršćanskih svetaca, umjesto da to budu dani značajni za sve građane jedne države, neovisno o religijskim konotacijama. Ali, to nije „teror“ većine nad manjinom, jelte?
Naveden je tek mali dio reakcija hrvatskih biskupa na primjedbe, nešto izrazitije tijekom papina posjeta Hrvatskoj, koje se odnose na pitanje financiranja posjeta „Svetog Oca“, isticanja vjerskih (isključivo kršćanskih) simbola u javnim ustanovama, propitivanja ustavnosti međudržavnog ugovora sa Vatikanom, financiranja Katoličke crkve iz državnog proračuna, ravnopravnosti katoličke sa ostalim vjerskim zajednicama, postojanja vjeronauka u školama, a nisu se mogle izbjeći niti polemike – bolje rečeno, protesti ateističke zajednice – glede svojedobnog micanja ateističke reklame "Bez Boga, bez gospodara", financirane od „Ženske mreže Hrvatske“. Koja je, osvanuvši na ZET-ovom tramvaju, uspjela „uvenuti prije no li je i proklijala“ - čim su „pravovjerni“ ZET-ovci shvatili s kim su se zakačili. S Kaptolom, dakako! Koji se u strahu od „tiranije jednog tramvaja nad cjelokupnim hrvatskim voznim parkom“, potrudio „ukinuti njegovu liniju“.
Koliko su te žalopojke neopravdane pokazuju već i statistički podaci: 88% građana Hrvatske deklariraju se katoličkim vjernicima, ostalo su vjernici drugih vjeroispovijesti (7%) i oni koji ne vjeruju (ateisti i agnostici 5%). Osim ako Kaptol ne vjeruje da 5% nevjernika (sve „komunjara do komunjare“, eventualno koji slobodoumniji liberal) diskriminira ostatak od 95% vjernika (prvenstveno katolika!), koji kao takvi – deklarirani vjernici – čine većinu u svim strukturama vlasti RH. Doduše, vrag je podao i lukavo se prikriva preuzimajuće na se različite krinke, najčešće ipak – čini se – onu „komunjarsku“, što nam olakšava da ga otkrijemo i denunciramo. Metoda optuživanja manjine za sva navodna zla počinjena nad većinom, prebacivanje loptice iz atara krivaca u dvorište žrtve koja je već slijedom minorne zastupljenosti nesposobna za adekvatnu obranu, može se pratiti kao dokazano povijesno provjerenu. Dovoljno se prisjetiti optužbi (i ne samo njih!) na račun Židova u nacističkoj Njemačkoj. Vlastita nedjela projiciraj na nebranjenu manjinu - tako si ih dvostruko prokazao - kao žrtve ujedno su proglašene krivcima!
Primjedbe kaptolskih glasnogovornika još je evidentnije pobijati sa stanovišta novovjekovnih promjena u odnosima crkve i države. Moderne države su laičke i sekularne; to je tekovina „francuske revolucije“ koju su poštovali i komunisti (oni su uveli u Jugoslaviju i opće pravo glasa). Država je „dom“ svih njenih građana a ne samo katolika (i drugih kršćanskih konfesija, inovjernih, ateista, demokrata, komunista, fašista,…), a njihovo „sveto pismo“ - izuzev vlastite savjesti kao apsolutnog moralnog kriterija jedinke - je jedino Ustav dotične države. Prema Ustavu RH, Hrvatska je sekularna država. Vjera je privatna stvar pojedinca - odvojena od države - i njenim simbolima nema mjesta u javnim ustanovama (primjerice: Njemačka, Turska, Francuska, SAD,… - prilično je indikativno da su u jednoj Turskoj, za Hrvate „prototipom“ nazadne države, to odavno shvatili). Prema članku 1. Ustava RH
„Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država…“
Dakle, nigdje ne piše da je vjerska država. Istovremeno, Člankom 40.
„Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“,
dok članak 41. garantira (na papiru, dakako – papir sve trpi):
„Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“
Iz navedenoga jasno slijedi da se Hrvatska ima smatrati laičkom i sekularnom državom, što povlači određeni način uzajamnog odnosa i ponašanja Crkve i države, a to mnogima „nije jasno“. Posebno vlasti – koja je i donijela takav Ustav – te Kaptolu kojemu su bliži stavovi Vatikana od ustava vlastite države. Hrvatska je konzervativna zemlja, a njen narod u priličnoj mjeri „zatucan“ i bez osjećaja tolerancije za manjine – bilo nacionalne, seksualne, vjerske ili koje druge (prisjetimo se samo odnosa spram Srba, zakona o potpomognutoj medicinskoj oplodnji, ili prema spolnim manjinama – gay parada u Splitu je dovoljna za ilustraciju). Kakav narod, takvo i svećenstvo ili obrnuto, uz svaku čast izuzecima. O tome govore i gore spomenute popovske jadikovke praćene lamentacijama neobrazovana naroda. Takvom pastvom lako je i upravljati. Nisu stoga ni čudne upute - sročene ZNA SE u prilog koje političke opcije, odnosno stranke - koje svećenstvo obavezno, u svako predizborno vrijeme pa tako i ovo, dijeli svojim vjernicima. Tako je i pred predstojeće parlamentarne izbore slijedila „Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije povodom izbora zastupnika za Hrvatski sabor i referenduma o pitanju pristupanja Republike Hrvatske u EU“, u kojoj se – među stavovima koje ne treba u cjelini apriorno odbaciti - kaže:
„…važno je vidjeti kakav je pristup političkih opcija pitanjima odgoja i obrazovanja, tj. koliko važnosti daju vjerskomu odgoju od najranije dobi i na koji se način u obrazovnome sustavu osnovnoga i visokoga obrazovanja iskreno kane zalagati za rast cjelovite osobnosti djece i mladih, uključujući kršćanski svjetonazor…“
Ne treba imati previše mašte da bi se zaključilo o reakcijama HBK kada bi, primjerice, „Udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta - Protagora“ izdala identičnu, javnu predizbornu uputu građanima Hrvatske, zamijenivši pretposlijednju riječ riječju - „ireligiozni“. Vrijedi napomenuti kako se nadbiskup Marin Srakić, pozivajući vjernike da glasaju za stranke koje su spremne na "suočavanje sa svim zločina totaliratizma" (pri čemu uglavnom podrazumijeva bivši socijalistički sustav), istovremeno odbio izjasniti o tada postojećoj mogućnosti da osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš bude nositelj izborne liste HDSSB-a. „Ne mogu ja krojiti hoće li netko biti nositelj ili ne“, izvlači se crkveni velikodostojanstvenik koji je svojedobno posjećivao osuđenika u zatvorskoj bolnici. Poznato je da su Crkvi neki zločin(c)i draži od drugih.
Katolička Crkva u cjelini, uporno ustrajava na tome da se u Ustavnoj povelji EU izrijekom spomene kršćanska baština, nastojeći po svaku cijenu svoj smanjujući se politički utjecaj (koji se sve više prelijeva u okvire kršćanske etike) – počev od ujedinjenja Italije kada je i teritorijalno minimizirana – sačuvati, dapače i povećati ga, ugradnjom vjerskih načela u raznorazne obavezujuće i neobavezujuće pravne dokumente. U Hrvatskoj se to manifestira na specifičan način, neprestanim isticanjem za sadašnjost savim irelevantne tvrdnje o “predziđu kršćanstva”, sve do toga kako je "većina hrvatske povijesti povezana sa kršćanstvom", nastojeći poistovjetiti odnos cjeline (naroda) sa partikularnom karakteristikom (vjerom) tek dijela tog naroda. Kako kršćanstvo postoji oko 2000 godina a Hrvati (uvjetno rečeno, jer nacije u današnjem obliku su tek novovjekovni proizvod) su ga prihvatili oko „stoljeća sedmog“, gotovo da ispada kako prije toga njihovi preci ili nisu niti postojali, ili nisu imali povijest što je oboje, dakako, glupost. Naravno, tome treba dodati i nastojanja da se pošto-poto uguraju u što više zakonskih okvira. Ne da bi bili zaštićeni (od koga – sebe samih?), već da prošire svoj utjecaj na što veći segment društva, kako bi onda još lakše lamentirali o svojoj ugroženost na taj način ga još povećavajući.
Treba li im povećani utjecaj zbog mogućnosti blagotvornijeg djelovanja na vjerničke duše, ili pak zbog povećane mogućnosti povrata svojedobno nacionalizirane crkvene imovine – prividno je hamletovsko pitanje, na koje događaji daju jasni nehamletovski odgovor. Rimokatolička Crkva (RKC) u Sloveniji zahtijeva primjerice - između ostaloga - povrat 36000ha šuma, što bi udio javnih šumskih površina u Sloveniji smanjilo s dosadašnjih 37% na svega 20%, dok bi RKC na taj način postala najveća individualna vlasnica i veleposjednik. Crkva među inim zahtijeva i denacionalizaciju Bledskog otoka sa baročnom crkvicom na njemu, inače na spisku kulturnih spomenika Slovenije i prvorazredne turističke atrakcije. I u Hrvatskoj postoje zahtjevi za denacionalzacijom crkvenih imovina svih konfesija – zaplet oko istarskog samostana Dajla samo je jedan vid u borbi (ovog puta između Porečko-pulske biskupije, talijanskih benediktinaca i države) za ostvarenje ovog cilja. Prema članku na portalu H-alter, Katolička Crkva u Hrvatskoj, između ostaloga,
„traži povrat bolnice u Vinogradskoj, zgrade Muzeja grada Zagreba i galerije Klovićevi dvori, Građevinski fakultet na Svetom duhu i Učiteljsku akademiju u Savskoj, devet vrtića i škola i skoro tisuću stanova samo u Zagrebu. Traži dvije trećine Nacionalnog parka Mljet, a prema nekim procjenama, smatraju se vlasnicima 10 posto svih poljoprivrednih površina u zemlji.“
Na sajtu Radio Slobodna Evropa, možemo čitati:
„Predstavnici Srpske pravoslavne crkve, Katoličke crkve i Jevrejeske zajednice u Srbiji zajednički su ocenili u Beogradu da država ne poštuje sopstvene zakone kada je reč o povratku imovine crkvama i verskim zajednicama i da to predstavlja direktno kršenje Ustava. Od 2006. godine, kada je usvojen zakon o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama vraćeno je samo 20 odsto potraživanja iako su svu potrebnu dokumentaciju i dokaze koji su predviđeni zakonom podnele na vreme, požalili su se predstavnici Srpske pravoslavne crkve, Katoličke crkve i Jevrejske zajednice.“
Vrijednost imovine koje se zahtijeva povrat procenjuje na oko 100 milijardi Eu, do maksimalno 220 milijardi Eu. Crkveni vrhovi tješe protivnike restitucije kako se Srbija, vraćanjem crkvene imovine ne mora bojati od bankrota jer, ona predstavlja „svega“ 3.24% ukupne državne imovine. Blago narodu Srbije!
BiH jedina od bivših sastavnica Jugoslavije još nema Zakon o nacionalizaciji i restituciji, što je nekako kompatibilno sa političkom situacijom u toj zemlji. Međutim, crkvene zajednice i ovdje nedvosmisleno izražavaju zahtjeve i očekivanje za pravednim povratom „otete“ imovine.
Bio bi interesantan odgovor na pitanje, spada li Crkva – kada se njeno bogatsvo ponešto relativizira diobom sa brojem njenih profesionalnih „dušebrižnika“ – među onih 10% „subjekata“ koji raspolažu sa 80% svjetskog bogatsva, ili je možda obrnuto? Procjene su da Katolička Crkva spada u red najbogatijih kapitalista svijeta; a onda još traži da je država sufinancira! Ili, upravo zato? Jeli to bogatstvo steklo karitativnim radom i spašavajući duše siromaha od paklenih muka? Zanima li nju uopće odgovor na retoričko pitanje: Tko je sponzorirao Isusa – tko ga je sufinancirao? Hrvatska se obavezala da će, uz postojeće zakonske obaveze, za imovinu koju više nije moguće vratiti plaćati Crkvi naknadu u četiri godišnje rate – počevši od 2000. godine do… „svetog nigdarjeva“, stavljajući po neznano koji puta Crkvu u privilegirani položaj u odnosu na njen status u drugim državama. U Mađarskoj je recimo istaknut krajnji rok za vraćanje nacionalizirane imovine – 2011-ta godina. Hrvatski zakon o denacionalizaciji nosi indikativni naziv: „Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine”. Daklem, implicitna pretpostavka je da su samo komunisti „otimali“. Prema članku 3. ovog zakona,
“Prijašnjem vlasniku utvrđuje se pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima sto su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. godine do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. ovoga Zakona, kao i na naknadu imovine oduzete bez pravnoga osnova ili bez propisa.”
No, što je sa otimačinom prije „komunističke vladavine“ i kako se s odredbama spomenutog članka slaže načelo pravednosti? Nikako! Naime, zakonodavac implicitno ograničava primjenu načela pravednosti na spomenuti vremenski interval, dok za raniji period vrijedi čuveno Rojsovo načelo: „Tko je jamio – jamio je!“. Ovdje nas ne zanima povrat imovine laičkim fizičkim osobama, već isključivo Crkvi kao pravnoj osobi. Ograničavajući period primjene spomenutog zakona, zakonodavac – a poznato je da zakone donose vladajuće elite, s prvenstvenom namjerom zaštite vlastita interesa – štiti prije svega svoje, a potom i interese partnera u kojem nalazi podršku načinu obnašanja svoje vlasti. Tijekom povijesti i Crkva je otimala - dapače, spadala je među najveće otimače ili pak jatake takovrsnima. O povratu tako stečene imovine uopće se ne razgovara čak i ako postoje pisani dokazi o načinu stjecanja i naslijednom pravu potomaka oštećenih. Noviji primjer takve otimačine opisan je u izraelsko listu Ha'aretz, što je prenio hrvatski Nacional:
„Izraelski list Ha'aretz u nedjelju piše da je svjedočenje bivšeg američkog obavještajnog agenta Williama Gowena pred sudom u San Franciscu prošlog mjeseca povezalo zamjenika vatikanskog državnog tajnika Giovannija Battista Montinija, koji je kasnije postao papa Pavle VI, s "pranjem" ukradene židovske i druge imovine, te je otkrilo njegovu navodnu ulogu u pomaganju u bijegu hrvatskim ustaškim zločincima, među kojima je bio i ustaški poglavnik Ante Pavelić. Na sudu u San Franciscu od 1999. vodi se postupak protiv Vatikanske banke, Franjevaca, ustaša i Nacionalne banke Švicarske. Tužbu su predale obitelji žrtava i različitih organizacija koje zajedno predstavljaju 300.000 žrtava Drugog svjetskog rata a traže povrat imovine i odštetu, a list svjedočenje bivšeg američkog obavještajca označava kao "povijesnu i političku bombu".“
Prizivni sud u San Franciscu odbio je tužbu, potvrđujući odluku nižeg suda – ne o nevinosti Vatikanske banke – već o imunitetu Vatikanske banke protiv takvih tužbi po Zakonu o imunitetu stranih država, koji štiti druge države od procesuiranja na američkim sudovima. Inače, ova banka poznata je po upletenosti u skandal vezan uz propast talijanske banke "Banco Ambrosiano" osamdesetih godina, dok su talijanski mediji prije dvije godine izvještavali o istrazi talijanske finacijske policije oko transakcija Vatikanske banke vrijednim milijune eura, tragajući za povredama propisa o pranju novca.
Za Francuske revolucije primjerice, konfiscirana su crkvena imanja, kako bi se financirale reforme i nove vlasti, a kao odšteta su izdani tzv. asignati – vrijednosni papiri, koji su ubrzo posve izgubili na vrijednosti. Revolucionari su dobro shvatili od koga treba uzeti uzeto – s obzirom da je svećenstvo zajedno sa plemstvom činilo najbogatiji, tzv. prvi stalež (oko 2% stanovništva) feudalnog ustroja francuskog društva. Živo me zanima, je li novouspostavljeni kapitalistički sustav na bilo koji direktni način obeštetio Crkvu za oduzetu imovinu? Indirektno, pružajući joj kojekakve pogodnosti u njenoj slizanosti s vlašću, svakako jest. Prema Franzenovoj „Povijesti Crkve“
“13. veljače 1790. ukinuti su svi nekaritativni redovi i samostani. 14. travnja 1790. objavljen je zakon o nacionalizaciji i sekularizaciji sve crkvene imovine. 12. srpnja 1790. donesen je nov ustav, takozvani Građanski ustav francuskog klera, na osnovu kojeg je francuska Crkva preuređena na potpuno nacionalnoj osnovi, odvojena od Rima i priključena francuskoj državi. Međutim, još se nije diralo u vjeru i moral. U studenom 1790. zatraženo je da svi svećenici polože zakletvu na ustav. Oko dvije trećine čitavog klera odbilo je zakletvu, i sad su izbili krvavi progoni, pa je oko 4 000 svećenika bačeno u tamnicu, prognano ili smaknuto...U studenom 1793. ukinuto je u Francuskoj kršćanstvo i uveden “kult razuma”. I dalje su međutim mahnitali protiv rojalista i svećenstva…Polako su ponovno tolerirali katolički kler, a načelno odvajanje Crkve od države postalo je ipak zakonom (21. II 1795). S vremena na vrijeme ponovno bi izbili progoni i izgoni svećenika…”
„…Iako taj stav (prosvjetiteljski) u anglosaskim zemljama nije imao neku borbenu boju, u Francuskoj je žestoko navalio na Crkvu. Diderot, d'Alembert i drugi obasipali su sve što je kršćanskom vjerniku sveto grdnjom i porugom; Voltaire je (+ 1778) navijestio Crkvi borbu na život i smrt (“ecrasez l'infame”). Francuska revolucija bila je krvavi epilog tog podbadanja…”
Možemo pročitati i slijedeće:
“Državna Crkva slavila je svoj najveći trijumf u katoličkoj Austriji, gdje je car Josip II (1780—1790), “prosvijećeni” sin Marije Terezije, iskoristio svoj sustav apsolutnog vrhovništva države nad državnom Crkvom (= jozefinizam) da bi po svojoj volji provodio reforme, prisvojio sebi crkvena jurisdikcijska prava i uvelike poukidao samostane i crkvene zaklade. Kad je Pio VI (1775 —1799) osobno putovao u Beč da bi intervenirao, doživio je gorka razočaranja, pa čak i teške uvrede. Papinski ugled u to je vrijeme ponovno stajao veoma nisko.”
Od Francuske revolucije do uspostave i stabilizacije nacionalnih država, zapadna Evropa puna je sličnih primjera odnosa prema Crkvi a možda još i više uzajamne netolerancije među kršćanima (katolicima, protestantima, pravoslavcima,…) te istih spram Židova, pa ipak nisam primjetio da Katolička Crkva (a posebno hrvatska, kao dio „opće Crkve“) plasira javnosti negativne reminiscencije na taj period. Međutim se svakodnevno spominju progoni svećenstva, Stepinčeva sudbina i oduzimanje crkvene imovine od strane „komunjara“. Razumljivo, kada je kler, nakon početnih „nesporazuma“ s buržoaskom elitom sklopio sa njome ne samo „pakt o nenapadanju“, već i „pakt o podršci“ (prikrivenom sudjelovanju) s obnašateljima nove vlasti. Komunisti, koji su uz ostale grijehe još propagirali i ateizam – a to je, uz imovinsko pitanje najbolnija točka Crkve – nisu bili te sreće, bolje rečeno pameti. A u grijehe im se ubraja svašta – svaki ubijeni svećenik ili časna sestra (pripadnost ženskom spolu ne može nikoga abolirati od eventualno počinjenog zločina) tokom NOB, automatski se pribraja “žrtvama komunizma“ bez obzira bio kriv ili nevin, dok istovremeno vlada zavjera šutnje spram sudjelovanja 141 katoličkog svećenika (uključivo Svetozara Ritiga, župnika crkve sv. Marka u Zagrebu) – uz one pravoslavne - u partizanima. O jadikovkama pak Crkve o poslijeratnom pogromaškom odnosu vlati spram klera i laika, svatko tko je učestvovao u evoluciji bivšeg sustava od njegovih početaka 1945. do propasti, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, zna da je neumjesno govoriti – barem ne na uobičajeni, gotovo paradigmatski način. Tokom tog perioda od kojih četrdeset i nešto godina, sasvim je evidentno došlo do humanizacije sustava, te stoga neprestano pozivanje na njegove početne „slabosti“ – niukoliko toliko predimenzionirane kakvima se prikazuju - ima samo za cilj njegovu dodatnu inkriminaciju. Ali je zato znakovitim bilo višedesetljetno odsustvo visokih, katoličkih crkvenih dostojanstvenika na komemoracijama žrtvama Jasenovca, kao da su im one bilo što skrivile. Istovremeno je vladalo pravo natjecanje oko sudjelovanja u onim bleuburškima, uz simultano uvaljivanje javnosti fraze kako su „sve žrtve iste“.
Poznata je, a to su tvrdili i komunisti podastirući neprijeporne dokaze, tzv „Štakorska veza“ (čijim članom bijaše i kardinal Montitni, budući papa Pavao VI) kojom je kler, uz podršku Vatikana, omogućavao bijeg najgorim ustaškim ratnim zločincima – među inima Paveliću i Andriji Artukoviću - u zemlje Južne Amerike (ponajviše u Argentinu gdje se Peron pokazao kao njihov veliki zaštitnik), SAD i Australiju, koristeći kao međupostaju – razumije se, sa cijelom logistikom - hrvatski „Zavod Sv. Jeronima“ u Rimu.
„V Vatikanu je takoj po vojni delovala tudi organizacija, ki je pomagala pobeglim vojnim zločincem, jim dajala zatočišče in organizirala pot iz Evrope, predvsem v Južno Ameriko. Ta kanal je tekel iz Rima skozi Benetke, Trst in Ljubljano v Zagreb in je bil znan pod imenom Podganja linija. Šestega novembra 1948 jo je uporabil tudi Pavelić, ko je iz Genove odpotoval na italijanski ladji SS Sestriere v Buenos Aires v Argentini.“
Pandan toj organizaciji bila je organizacija ODESSA, za spašavanje viših SS oficira, u kojoj je istaknutu ulogu igrao i biskup Alois Hudal. Osim njega, u prebacivanju ratnih zločinaca glavni su bili su Giuseppe Siri, kasniji nadbiskup Genove i kardinal, hrvatski svećenik Krunoslav Draganović i argentinski biskup Augustín Barrere. Prema nekim indicijama, "Štakorskom linijom" uspjelo se izvući oko 13000 ustaša. Ta zbivanja su istraživali ili pisali o njima: Simon Wiesenthal, Ernst Klee u djelu »Čistovnice i lažne putovnice - kako su Crkve pomogle nacistima“, argentinski novinar Uki Goñi koji se mnogo bavio bijegom nacističkih ratnih zločinaca u Argentinu, i drugi. Još podataka se može naći slijedeći linkove 1 i 2 .
O svemu tome, neraskidivim lancima povezana hrvatska Crkva sa vladajućom elitom “glasno šuti”. Tek se ljevičarska štampa i portali često oglašavaju tekstovima koje uglavnom obavija muk prethodno spomenutih, produbljen mukom javnosti, dok se u ostalim tiskovinama samo sporadično pojavi neki članak na tu temu, uglavnom induciran inostranim napisima. O TV produkciji ne vrijedi ni pričati. Ne bi li bilo logično (ne kažem moralno jer moral, Crkva i politika su sasvim nespojive stvari te je stoga i potrebno razlikovati humanistički moral – moral - od crkvenog morala) da mediji koji zajedno sa vlašću toliko inzistiraju na otkrivanju i kažnjavanju Miloševićevih i Hadžićevih – ali ne baš i Gotovininih - jataka u bijegu i višegodišnjem skrivanju, to isto zatraže glede pomagača u bijegu najgoreg ustaškog ološa? Umjesto toga, vlast u predizborne svrhe razapinje upravo borce pred kojima su isti ti uhvatili maglu.
U društvu koje je imovinu proglasilo božanskijom od boga samoga, pravednički zvuči poticaj da se oteto vrati svome vlasniku, ali… Što ako je oteto, već prije toga bilo oteto, bilo direktnim učešćem Crkve, bilo blagonaklonim skretanjem pogleda od porijekla donirane imovine? Tome u prilog govore kako kojekakvi ratovi koje je Crkva i sama organizirala, tako i svakojake borbe praćene otimačinama u kojima su pape i lično učestvovale, rekviriranja židovske imovine i slične povijesne poslastice. Valja još pribrojati kojekakve donacije i poklone, bilo lokalnih bilo regionalnih vladara, knezova, baruna, kraljeva i careva koji se baš i nisu obogatili vlastitim radom – sa svoje dvije žuljevite ruke (sem ako su žuljevi potekli od vitlanja mačem u plijenorodnim pohodima). Možemo li zamisliti slijedeću situaciju:
Da je drug Tito poklonio Istru drugarici Planinc, kao zaslužnoj članici partije, a Slavoniju predao u vlasništvo drugu Bakariću istaknutom prvoborcu – „vitezu“ - u ratu protiv okupatora, a onda dotični drugovi i drugarice prenosili svoja lena do u nedogled u naslijeđe svojim potomcima, biste li to odobravali?
Upravo na opisani način, darovnicama kojekakvih kraljeva, careva, knezova i ostalih historijskih probisvjeta (koje svi narodi svijeta inače slave kao svoje najzaslužnije likove; za ratove, otimačine, genocide, pljačke, silovanja, progon vještica i ostale folklorne znamenitosti...), uz vlastito učešće u ratovima (Križarski ratovi) i podjeli plijena te sličnim poslovima, Crkva je uglavnom i stjecala svoju imovinu. Sasvim „usputna“ (ustvari, vjerojatno primarna uz mogućnost lakog eliminiranja političkih protivnika) djelatnost Inkvizicije, nakon spaljivanja heretika odnosno vještica, bijaše i oduzimanje žrtvine imovine. Zar je čudno da su najveći današnji branitelji restitucije bilo zatucani vjernici, bilo oni koji su i sami na sličan nepošten način došli do svoje imovine, te shvaćaju kako je teško odreći je se. No, može biti postoji zastara glede priznavanja vlasništva na oteto; kao – ubijem te i popljačkam tvoju imovinu, pa ako izmičem ruci pravde idućih 20-30 godina sve mogu legalizirati na svoje ime? Posebno ako procesima zastare i legalizacije doprinose „nacionalni ponosi“ pothvatima ovih ili onih probisvjeta udresiranih raji u obliku „nacionalnih veličina“, od prepredenjaka podjednake vrste. Uostalom, u principu, svi bi vi od srca rado vratili Crkvi njeno zemljište, posebno ako ste u međuvremenu na njemu izgradili svoju kuću, zar ne?
Sad, mada je Isus već odavno odaslao poruku: „Bogu božje, caru carevo!“ povijesna stvarnost nas neprestano uvjerava kako ionako sve pripada Bogu, a slijedom njegove trajne odsutnosti, upravljanje preuzimaju njegovi zemaljski zastupnici – vjerske elite konfesija svih mogućih fela. Moguće je to jedna (čak jedina) ishodišna točka za međuvjerski dijalog u kojemu bi bilo moguće postići konsenzus. Slijedeći poznatu narodnu izreku „Oteto – prokleto!“, može se samo postaviti pitanje na kome će se to prokletstvo konačno zaustaviti. Nekako mi se čini da treba izuzeti vjerske zajednice, dok sam za one kršćanske provenijencije sto posto siguran. One su se odavno osigurale prigodno obučenim svećenstvom - egzorcistima nenadmašnima u istjerivanju đavola, posebno ako bi se ovaj napopastio na njihove posjede. Pa, ako i ne pomognu molitve, škropljenja svetom vodicom, psalmi, evanđelja ili „Oče naš“ – uz uobičajeno znamenovanje križem i imperativne povike „Apage Satanas!“ – još im uvijek preostaje prokušani, američki način – „Ako ga ne možeš pobijediti, pridruži mu se!“. Kako? Koalirajući sa vladajućom elitom u obrani obostranih interesa. Kao što je poznato – „Sub sole – nihil novum“!
tacno
