Upravo je završila sedmodnevna posjeta pape Franje Čileu i Peruu. Latinska Amerika je jedna od utvrda katoličanstva kojeg u Europi i drugim razvijenim dijelovima svijeta sve više ugrožavaju sekularizacija i suvremeni način života. Latinska Amerika je, osim toga, uvijek i politički vrlo trusno podneblje u kojem Crkva igra vrlo značajnu ulogu. Tako samo ove godine Latinsku Ameriku čekaju izbori u čak šest zemalja od kojih dvije, Meksiko i Brazil, u svakom smislu predstavljaju dvije iznimno značajne zemlje. Stoga je posjet svakog pape području Latinske Amerike uvijek izazivao veliku pažnju svjetske javnosti jer ti posjeti objektivno i imaju vrlo veliko značenje.
Zašto je papa ovaj put odabrao Čile i Peru za zemlje svog posjeta? Odgovori na to pitanje su poprilično složeni, a u ovoj priči Čile izaziva daleko veću pažnju od Perua. Zašto? Pa dovoljno je reći kako Čile u zadnjih 30 godina ima najnegativnija kretanja i tendencije u odnosu na interese Katoličke crkve u cijeloj Latinskoj Americi. Tako je Čile, između ostalog, danas latinoamerička zemlja s najmanjim udjelom vjernika katolika u ukupnom stanovništvu. Prema rezultatima istraživanja najrespektabilnije latinoameričke istraživačke agencije javnog mnijenja, Latinobarómetra, u Čileu se 2017. godine katoličkim vjernicima izjasnilo samo 44 posto stanovništva, dok se recimo u Paragvaju katolicima izjašnjava 89 posto stanovništva, u Meksiku 80, u Kolumbiji i Peruu 73, Argentini 66 posto ...
Za Crkvu je svakako alarmantan i podatak kako je u samo tridesetak godina u Čileu “nestalo” čak 30 posto katolika (period 1985. - 2017. godine). To je radikalno drugačija situacija od one u kojoj se čileanska Crkva nalazila 1987. godine kada je tu zemlju posjetio pokojni pape Ivan Pavle II. Tada se 74 posto Čileanaca deklariralo katolicima.
Papu je u Čileu dočekala klima zbog koje broj katolika rapidno opada (FOTO: Hina/EPA/Luca Zennaro)
Još jedan podatak iz ovog istraživanja alarmirao je Vatikan i samog papu Franju. Naime, prema Lainobarómetru i u ocjenama pape Franje (od 1 do 10) papa je najlošije prošao upravo u Čileu. S ovim ocjenama latinoamerički stanovnici su ocijenili papu Franju: Paragvaj 8.3, Brazil 8.0, Ekvador 7.5, Kolumbija 7.5, Kostarika 7.1, Panama 7.0, Peru 6.9, Venezuela 6.8, Bolivija 6,8 Argentina 6.6, Meksiko 6.5, Nikaragva 6.3, Salvador 6.3, Gvatemala 6.2, Honduras 6.0, Dominikanska Republika 6.0, Urugvaj 5.9 i Čile 5.3.
Da stvar bude gora, Čile danas tresu strašne afere vezane za seksualno zlostavljanje djece u crkvi i zataškavanje svega toga od strane nekih najviše pozicioniranih crkvenih “velikodostojnika”. Zbog svega toga za mnoge nema nikakve sumnje kako je papa odletio u Čile pokušavajući spasiti Crkvu u toj zemlji. Tako španjolski El Pais od 16. siječnja, uoči papinog odlaska u svoju misiju, piše kako papa Franja odlazi u Čile s misijom “spašavanja Crkve od teških problema, opterećenu različitim aferama seksualnog zlostavljanja” ističući činjenicu da danas Čile, pored Urugvaja, ima najviše ateista u Latinskoj Americi. The New York Times istom prilikom izvještava kako bi „papa (…) na ovom putu mogao pomoći da se istjeraju duhovi i ublaže rane u Čileu”. Sada, nakon završetka njegovog posjeta, ostaje pitanje - Je li papa Franjo uspio u svojoj “čileanskoj misiji”.
Papa je, naravno, znao da odlazak u najateističkiju zemlju Latinske Amerike koja strmoglavo gubi vjernike i koju teške afere vezane za seksualno zlostavljanje ozbiljno potresaju već desetak godina, a u kojoj postoje problem i s položajem autohtonog čileanskog naroda Mapuche nosi određene rizike. Sam kardinal i nadbiskup Santiaga Ricardo Ezatti ga je uoči dolaska javno upozoravao kako će u Čileu “naći jednu Crkvu koja je u krizi” i kako on “ne negira da je to posljedica konkretne situacije zadnjih godina kada su se (u Crkvi) dogodili slučajevi zlostavljanja”. Po riječima samog kardinala riječ je o “preteškim slučajevima”. Naravno, kardinal Ezatti nije zaboravio dodati riječi ohrabrenja: “Ali kriza je uvijek šansa da se stvari poboljšaju”.
Naime, radi se o oko 80 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece od strane poznatog čileanskog svećenika Fernanda Karadime koji je, doduše, “izbačen iz Crkve”, odnosno klerikalnim rječnikom “suspendiran doživotno”, još 2011. godine i proglašen krivim za zlostavljanje djece od strane same Crkve i smješten u jedan samostan u Santiagu), ali koji cijelo vrijeme uživa neupitnu zaštitu biskupa Juana Barrosa kojem je upravo papa Franjo dodijelio biskupsku čast 2015. godine.
Jedan od kamena smutnje - svećenik Fernando Karadima, optužen za oko 80 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece (SCREENSHOT: YouTube)
Nakon postavljanja Barossa, zaštitnika svećenika-zlostavljača Karadime, za biskupa dijeceze Osorno - dolazi do prosvjeda vjernika i udruga civilnog društva koje papa Franjo tada, neoprezno, naziva “glupanima” štiteći Barrosa. Već tada papa izaziva sumnju kod dijela čileanskih vjernika zbog svog odnosa prema tom čileanskom visokom prelatu i zaštitniku “seksualnog zlostavljača” iz redova Crkve pa papu dio društva optužuje za ničim opravdanu “neograničenu toleranciju” prema takvom ponašanju. Pokazat će se kako je nepromijenjen papin odnos prema biskupu Barrosu na kraju rezultirao krahom njegove misije spašavanja Crkve u Čileu.
Vrijedi primijetiti i kako je čileanska Crkva u periodu vladavine diktatora Pinocheta (za razliku od odnosa argentinske Crkve prema argentinskoj diktaturi) bila izrazito u opoziciji naspram vojnim pučistima pa je takvim svojim stavom zaslužila veliki ugled u društvu. Seksualni zlostavljač iz redova Crkve, svećenik Karadima, tada je pripadao prorežimskom dijelu Crkve koja je podržavala Pinocheta. Oni su bili u manjini, ali su organizirano djelovali. Karadima je tada upravljao Crkvom u El Bosque u elitnoj četvrti Providencia već tada višemilijunskog Santiaga. U toj četvrti su živjeli najviši slojevi čileanskog društva tako da je upravo taj dio grada bio Pinochetovo uporište pa i svećenik Karadima ostvaruje veze s najvišim krugovima ljudi iz diktatorovog okruženja tako da ga vjernici ne doživljavaju kao “cura del pueblo” (“narodnog popa”) nego elitističkog, “režimskog svećenika”.
Danas u čileanskoj Crkvi, za razliku od tadašnjeg vremena, dominiraju vrlo konzervativne snage - pa sve ovo neizbježno poprima i političku dimenziju. Uoči papinog dolaska u Čile došlo je i do slučajeva napada i paleža nekih crkvi. Dio čileanskih svećenika tražio je uoči papinog dolaska da papa biskupa Barrosa smijeni. To najglasnije zahtijevaju jezuiti Pablo Walker i Felipe Berrios. Osim toga mnogi uglednici, kao i dio klera, traže da se biskupa Barrosa isključi iz službenog protokola i s misa. Papa, na veliko iznenađenje, ponovno uzima u punu zaštitu svog biskupa Barrosa tvrdeći kako “protiv njega nema nikakvih dokaza”.
Prosvjede protiv dolaska pape u Čile morala je gušiti policija (FOTO: Hina/EPA/Benjamin Hernandez)
Cijelo vrijeme je postojao i određen strah od mogućih izazivanja nereda, ali vlada izjavljuje kako se radi o “malim skupinama ograničene sposobnosti djelovanja”. I iako papa Franjo odmah po dolasku u Čile, na primanju kod predsjednice Michelle Bachelet, u prisustvu budućeg predsjednika Čilea Sebastiána Pinere, u predsjedničkoj palači La Moneda, u kojoj je, braneći je, ubijen Salvador Allende, izjavljuje kako “ne može prestati izražavati svoju bol i sramotu radi nepopravljive štete koja je nanesena djeci od dijela službenika vjere” – njegova odluka da biskup Barros prisustvuje svim njegovim misama u Čileu rezultirala je velikim revoltom stanovništva.
Tako Marta Larraechea, supruga bivšeg predsjednika Fernanda Freia (na funkciji od 1994. do 2000. godine) izjavljuje nakon što je biskup Barros sudjelovao na velikoj misi u Parque O’Higgins u Santiagu kako je to “velika sramota” pa traži javnu ispriku pape. Jezuit Felipe Berrios, koji je jedan od najutjecajnijih svećenika u narodu, ali i veliki kritičar ovakvih papinih poteza, poručio je javno kako je nakon svega došlo “do otpora naroda papi” jer se Crkva odijelila od naroda.
Najveće iznenađenje je ipak uslijedilo tek kada je papa Franjo, koji je inače poslovično smiren i odmjeren čovjek, očito izgubio živce iziritiran pitanjima o njegovoj zaštiti biskupa Barrosa na konferenciji za tisak - izjavio kako “nema niti jednog dokaza” protiv biskupa Barrosa tvrdeći da su sve to samo “glasine” i da će “govoriti onog dana“ kada mu „pokažu dokaze protiv biskupa”. Ta izjava prouzročila je lanac negativnih reakcija. U reakcijama se navodilo kako je tim riječima posebno povrijedio žrtve seksualnog zlostavljanja, a reagirao je i kardinal Sean O’Malley iz američkog Bostona kojeg je sam papa Franjo zadužio da vodi Komisiju koja se bavi istraživanjima pedofilije i seksualnog zlostavljanja u redovima Crkve. Kardinal ogorčeno poručuje kako je “deprimirajuće” da komentari pape Franje iz Čilea “postaju izvor velike boli onih koji su doživjeli seksualna zlostavljanja od strane klera ili bilo koga drugog”. Dodao je i kako je njegova Komisija nemoćna da u takvim uvjetima i takvoj klimi koju proizvode takve izjave uspješno radi.
Žrtva seksualnog nasilja koje je kao dijete doživio od strane svećenika Karadime, poznati čileanski gastroenterolog dr. James Hamilton, nakon papinih riječi, javno je istupio i rekao kako nam papa kaže “da biste vjerovali u nas morate imati vjeru, ali da bismo mi vjerovali vama onda morate imati dokaze”. Stoga mnogi komentatori smatraju da je papa Franjo nakon svog posjeta ostavio čileansku Crkvu u gorem stanju nego onom u kojem ju je zatekao prilikom svog dolaska - a tada je bila u vrlo lošem stanju.
Istovremeno u Argentini je veliko nezadovoljstvo zbog toga što je papa posjetio sve zemlje u njenom okruženju, a nju stalno zaobilazi (FOTO: Hina/EPA/Luca Zennaro)
U svojim razgovorima s predstavnicima naroda Mapuche papa je govorio o ekološkim problemima i problemima autohtonih naroda. U Peruu je potencirao temu nasilja nad ženama, ubojstvima žena (“femicidio”) jer se polovina od 25 zemalja s najvećom stopom ubojstava žena nalazi u Latinskoj Americi, a u peruanskom gradu Trujillo u kojem je držao misu to je posebno izraženo. Govorio je i o problemu korupcije kao najvećem zlu Latinske Amerike, a u Peruu se upravo ovih dana dešavaju veliki neredi zbog puštanja na slobodu osuđenog korumpiranog ex-predsjednika Fujimorija, čija je stranka prije toga spasila opstanak na vlasti aktualnog predsjednika Pedra Pabla Kuczynskog prilikom glasanja o povjerenju u parlamentu. Istovremeno u Argentini je veliko nezadovoljstvo zbog toga što je papa posjetio sve zemlje u njenom okruženju, a nju stalno zaobilazi izjavljujući kako tamo neće doći sve dok u noj “ne bude izazivao jedinstvo, a ne podjele” jer papu mnogi smatraju “peronistom” koji je u sukobu s aktualnim predsjednikom Macrijem.
Međutim, sve je to ostalo u sjeni njegove čileanske posjete nakon koje madridski El Pais ponešto kataklizmički zaključuje kako bi papa nakon ovog svog puta mogao razoriti svoj do sada “neuništivi autoritet”. A što bi se tek dogodilo da papa dođe u Hrvatsku i progovorio problemima hrvatske Crkve, problema seksualnog zlostavljanja, klerikalizma, sekularne države, laicizma, problema politiziranja Crkve, hrvatskih svećenika i biskupa, problema bahatog ponašanja klera u osiromašenom društvu, problemima načina predavanja vjeronauka i njegove uloge u hrvatskom školskom sustavu, rastrošnosti i zakonskim procesuiranjima onih koji se ponekad stavljaju iznad zakona i tako dalje i tako dalje? To ne možemo niti pretpostaviti. Slučaj Čilea nas ipak upozorava na onu staru narodnu poslovicu kako “nije zlato sve što sja”.
lupiga
