Katkada urbana vanjština svojom ukupnošću, hladnoćom i fizičkom superiornoću zna pojedinca, stanovnika nekog od saća uzavrele ljudske košnice, ugurati u flajšmašinu akutne depresije. Natkrile zgrade ljude, pritisne ih njihova povijest i zidovi koji ograničavaju kretanje pogleda i misli. I smanji se čovjek pred težinom tona betona i omeđenosti. Ali, ponekad za šetnje ulicama, tijekom zauzimanja promatračkih pozicija, čovjek zna osjetiti visceralnu ljubav spram svog mjesta boravka, pa se ukoči i zanijemi kao od posljedica katalepsije. U pleksus ga udari ljepota prostora, arhitektonski savršeno složenog, prostora kojeg su stvorili planeri grada u dosluhu sa zahtjevima prirode da joj se sačuva asfaltom narušeno dostojanstvo.
Pitam se ima li ikoga da je izašao iz Gradske knjižnice ili KKD Ivana Brlić Mažuranić i uputio se prema parkirališnom i travnatom platou s njihove sjeverne strane, a da nije ugledao prizor koji izaziva reakcije o kojima govorim, koji nije izazvao difuzne emocije kao kod religioznih ljudi? Vlastito ushićenje prizorom koji bilježim svojim mobitel-fotoaparatom pripisujem svima, a tko zna koliko zapravo ljudi doživljava ovaj prostor kao okidač neizmjernog užitka. Ljudi koji imaju neizbrušeno govorničko umijeće, ljudi jednostavni i iskreni rekli bi samo: „Kako je ovo lijepo!“. Pridružujem se toj marginalnoj sekti poklonika ljepote ovog dijela Broda i uzvikujem isto: hosana!
sbperiskop
