Je li možda netko dao pohvale i Slavonskom Brodu, zapitao sam se nakon što sam iz Večernjeg lista saznao da ih je Osijek dobio najviše. O čemu se radilo? Jedan muškarac iz Rusije obratio se korisnicima Reddita i pitao koji je hrvatski grad najbolji za život. Naime, on i supruga planiraju doseliti u Lijepu Našu pa bi se htio informirati u kojem su dijelu najbolji životni uvjeti, je li bolje unajmiti stan ili kuću, može li preživjeti s 2000 dolara mjesečno i koji grad je miran, a da nije skup. Grad koji je dobio najviše pohvala jest Osijek – pun je zelenila, sve je pristupačno i pri ruci, javni prijevoz je uvijek dostupan i točan. Jeftiniji je, kažu ljudi, od Zagreba i gradova na moru, a i dalje je prilično velik za naše standarde.
Čime Brod privlači, a čime odbija? Koji su njegovi aduti, a koje mane ima? Kako skuplja poene, a zbog čega gubi tekme? Što bi morao znati stranac koji bi želio živjeti u Brodu?
Kroz svoju višestoljetnu povijest Brod vlastitim stanovnicima nikada nije dao dovoljno razloga za neupitno uvažavanje i ljubav. Nikada njihov odnos nije bio idiličan do zaljubljenosti da bi ijedan njegov stanovnik uzviknuo i zapjevao da nema Broda do Broda. Brod nije imao niti ima svoje adepte. Oni koji ga vole čine to iz samilosnog samopoštovanja, i zato što nemaju drugog izbora. Izgrađen na blatu i od blata, razliven, a opet stiješnjen, smješten na samom obodu, na periferiji Austro-Ugarske provincije, kao tvrđava osmatračnica, na granici, između dva carstva, Brod je zapala sudbina prolazne sobe koja je redovno najprljavija, ali za čije čišćenje nitko ne snosi odgovornost, sudbina tranzitnog svartišta što onima koji su češće svraćali postade dom, sudbina mjesta čiji urbani identitet nije struktuiran kao čvrsti polivalentni organski spoj, već kao vodenasto-uljna smjesa koja se, uskladištena u gradskim političkim rezervoarima, pokatkad čini kompaktnom, ali tek kad je protresu nagli pokreti kriza i društvenih sukoba. Kako nekad, tako i danas.
Za aktualne političko-profesionalne uljepšavatelje komunalno-prometnih karakteristika grada, svaka kritika ima značaj i značenje kveruliranja. S obzirom da žive od politike, sve one koji svoju kritiku grada kao olupine na suncu zasnivaju na stalnom pronalaženju i uspostavljanju veza između date stvarnosti i ideala, doživljavaju kao nositelje spekulativnog nadmudrivanja, i kao one koji im zagorčavaju obilje beplatnog kruha. Kao da nisu svjesni svoje činovničke prosječnosti i diletantizma. Kao da zaboravljaju da je „danas i ovdje“ politika deteoligizirana. Kao da ne osjećaju svoju inficiranost mentalitetom koji se opire iz inata, a ne iz potrebe za zajedničkim dobrom. Kao da im nije jasno da je dezagregacija dominantna sila koja upravlja Brodom. Kao da im nije bistro da Brod nema adekvatno razmještenu strukturu kojom može dočekeati i podnijeti izazove budućnosti. Reklo bi se da se povijest u Brodu ponavlja i kao da nema lijeka tom svojevrsnom fatalizmu. Možda u principu i ima. Umjesto konstatiranja da (nam) se povijest ponavlja, trebalo bi se, za početak, baviti poviješću ponavljanja. Možda se nešto iz toga nauči i prekine začarani krug neuspjeha!
Što je u Brodu neprihvatljivo i izdeformirano?*
Zapošljavanje kao uhljebništvo, kadroviranje kao šerifovska moć i interes na uštrb budućnosti, a za račun iskorištavanja položaja; kulturni identitet kojeg stvaraju vatromet-diletanti i kulturni birokrati bez osjećaja i za tradiciju i za suvremene kulturne trendove; političko kreteniziranje i niska razina urbaniteta i prosvjećenosti brodske političke publike koja više traži zabavu od obrazovanja, zapravo je otvoreni poziv akterima brodske političke scene da bez ikakve odgovornosti šmiraju u svojim praktički privatnim vodviljima; zapuštena periferija grada; loš zrak; premalo zelenila.
Vjerojatno nisu rijetki ljudi koji se se pokatkad zapitaju kako to da pojedini njegovi dijelovi imaju blagotvoran učinak na njihovo raspoloženje, a drugi ih, opet, poput sjenki, zatamnjuju, pa se najednom, neodređeno tmurni, zamisle, umire. Jesmo li se kao Brođani zapitali zašto u nekim ulicama glasnije pozdravljamo poznanike, osjećajući se važnije, a u drugima olako dajemo obećanja zbog kojih se kasnije kajemo? Da li sa zahvalnošću prolazimo pored "svog" ugla, pored kojeg smo davno, davno sreli nju ili njega? Da li izbjegavamo neke ulice i prolaze kao onespokojavajuće? Kakvu to snažnu energiju emitira Brodska tvrđava? Kako na nas djeluje Sava, naš Ganges, i odražava li se to, na primjer, na naš odnos prema djeci, životinjama? Ulijeva li nam Dilj sigurnost? Doživljavamo li Brod kao skup erogenih zona u koje volimo buljiti, o koje se volimo očešati?
Što je u Brodu nenadmašno, jedinstveno, postojano?
Sava i kej kao predah od djelovanja banalne svakodnevice, kao mjesto blagotvornog izlaganja djelovanju pozitivnih energija sa zaštitnim i iscjeliteljskim efektima na uroke dnevne politike emitirane od njenih destruktivnih žreca, kao mjesto mistične inicijacije u red Istinskih Brođana bez obzira gdje su rođeni; Tvrđava, spoj baštine i novog; brodski entuzijasti – ljudi koji se svojim osobnostima opiru ući u grotlo birokratskog stroja za mljevenje, svi dragi ljudi u kojima ima špirita u nesagorivim količinama kako bi osvjetljavali ostatke provincijalne tmine: feljtonisti, Paluba 7, slikari, ribiči, majstori sa zlatnim rukama, pjesnici, vlasnici zoo vrtova, zaštitnici prirode, ludi informatičari, promatrači ptica, pronalazači, muzičari, astronomi, kolekcionari, usamljenici, ljubitelji SF-a…; knjižnica u kojoj posuđivači knjiga kao svojevoljni uznici tog emocionalnog prostora koji za njih čuva istinska odmorišta i izvore hladne, okrepljujuće vode smisla njihovog postojanja; Poloj, Poloj... „sigurna kuća“ Brođana za skloniti se od terora asfalta, monotonog, iscrpljujućeg i slabo plaćenog rada. Poloj je prostor na kome vlada una fides – odmor, sekularna vjera čijim se dogmama svaki posjetitelj dobrovoljno i s užitkom pokorava. Poloj je najsavršeniji spoj terapeutskog lječilišta za kronične bolesti civilizacije, punjača potrošene energije, trgovine u kojoj se za zanemarivu cijenu kupuje kvalitetno slobodno vrijeme i atmosfere jednakopravnosti i jednakovažnosti. Na tom komadiću pjeskovite obale okruženom vodom, travom, drvećem, suncem – svom se snagom dolazi do izražaja rasipnička raskoš ljeta; turističke ideje, pokušaji, nastojanja da se gradskolice sve više smiješi; robni lanci koji uzimaju novac, ali daju svijet u obliku hrane; kafići i hoteli kao utočišta i otoci sreće za dokoličare; blizina Zagreba, Bosne, Srbije i Mađarske.
Možda Osijek šije Brod, ali ne zaostaje on puno kao privlačna destinacija za strance, pogotovo ako imaju sigurna primanja od 2 000 dolara mjesečno. To dobro znaju oni koji žive u svom gradu s 2 000 kuna mirovine.
*Neki dijelovi članka preuzeti su iz ranije objavljenih kolumni.
