Umjetnici se uvijek vraćaju na mjesto zločina nad njima,
u svoj rodni kraj,
kao Janis Joplin u Port Arthur ili kao Filip Latinovicz u Kaptol.
Tako se dva dana pred Dan neovisnosti po drugi put
vratio i slikar u svoj i njihov grad kojeg je napustio prije 19 godina.
Sa sobom je poveo i izložbu svojih slika.
Iako je slikara dobro znao, znao je i to da neće doći na otvorenje,
jer to bi bilo još jedno bolno suočenje
s godinama koje su mu pojeli pekićevski skakavci.
Snimcima mjesne kroničarske televizije zabilježeno je
otvorenje izložbe u Likovnoj galeriji
smještenoj na trgu imena Ivanina, pored kuće u kojoj je udana živjela
i pisala o čudnovatim zgodama šegrta Hlapića.
Čuje se svečani žamor mnoštva i vide se event-lica.
Ta lica su, kako i priliči, razdragana, i daju u kameru izjave o bliskosti
sa slikarom naše gore listom,
umjetnikom koji, svi to znaju, danas živi i stvara u Rovinju 
i koji svojim jarkim apstrakcijama slavi Istru, Mediteran, život,
s kojim su jeli i pili, s kojim su bili djeca, s kojim su bili mladi i ludi.
Galerist iz kataloga čita pokušaj-apologiju definiranja ljepote opusa,
s općenostima koje bi pristajale svim slikarima svijeta.
Umjetnik, vidno ganut guta knedle, govori da smo svi negdje posijani,
da je umjetnost povezana s tlom, da je najvažnije pobratimstvo ljudi.
                                                                                                                                    
A mnoga lica s izložbe, ta izložbena lica,
okretala su se na drugu stranu i šutjela kada su nasilnici
umjetniku prije 19. godina tromblonom spalili stan,
spalili toliko da nije mogao, pričalo se, pronaći u paljevini
niti jednu fotografiju s kojom bi kao s dragom uspomenom
otišao iz svog grada.
Stan je gorio, ali bilo je tada paklenski hladno.
Šutjeti o nasilju nad drugima tih godina bio je ispit odanosti
najhladnijoj nemani od svih nemani, našoj nemani.
A nekako i danas.
                                                                                                                                     Poznanavao ga je od klinačkih dana,
od ljetovanja u odmaralištu u Trogiru.
Kasnije je bio dio publike dok je
budući slikar majstorski svirao bubnjeve u Eggsima i
osječkom Hadu u kojem je pjevao Pejaković Žlica.
Nekoliko godina pred rat našli su se pod istim krovom,
u velikoj metalskoj komapaniji, velikoj kao zalazeće sunce.
Zajedno su umjetnik i on napravili
plakat-budnicu za sindikat koji se nikada nije probudio,
ni do danas kada očibodeća pohlepa kapitalizma spaljuje
ljudske živote bez obzira na njihova imena. 
Ponovo je, nakon 17 godina, vidio slikara,
malo pognutog i osijedjelog,
kako noću, uz zidove, prolazi Ulicom žrtava rata,
dan pred sahranu svoga starijeg brata.
Izrazio mu je sućut sutradan, u mrtvačnici pored groblja, uz lijes,
u ulici Svetog Lovre.
                                                                                                                                                                                                                                                                                                                     Životi se ne mogu resetirati,
i zbog toga je zaborav zla novi početak za zlo.
Ne spomenuti zlo nastavak je zla.
Zato nije došao na otvorenje izložbe, jer je imala svoj prešućeni kontekst
koji su mnoga licemjerna lica 19 godina antibaudrillardovski potiskivala u
bespuća svoje sjebane memorije.
Promijenio se duh vremana, lica su u javnoj tranziciji, žele se uklopiti
u legendu o protivljenju prodoru barbara u kojem su stradali nevini,
i ne ćute sram. I dolaze nasmješeni na otvorenje izložbi.
I umjetnik je u tranziciji, oprostio je licima s hemangiomom na savjesti.
                                                                                                                                   
A on je slikarevu izložbu pogledao sam
 
sbperiskop