Poduzetnička elita i novinarska stoka

U četvrtak navečer u Klubu Lauba održan je prvi izbor EY (Ernst&Young) poduzetnik godine, gdje se skupila državna gospodarska krema predvođena Emilom Tedeschijem, a prisutna su bila i dva aktualna ministra – Gordan Maras i Boris Lalovac. Domaći su poduzetnici birali svoga čovjeka koji će ih predstavljati na godišnjem skupu u Monte Carlu.

Protokol je bio k'o svaki drugi, dosadnjikav i u ovom slučaju prilično nelogičan, jer je prvo organizirana večera, pa tek onda službeni dio, koji je završio poslije 22 sata. Ali, nije to važno. Za organizaciju se, inače, pobrinula poznata Millenium promocija iz Ratkajeva prolaza u Zagrebu, a treba spomenuti i da su neki od glavnih meštara ceremonije bili i Saša Cvetojević i Nenad Bakić, investitori koji – bit ćemo benevolentni – imaju prilično osebujan stav prema drugim ljudima.

Novinari su došli profesionalno obaviti posao, premda bi ih većina znala pametnije iskoristiti vrijeme u deset navečer, no služba je služba, od toga živimo. Poslovnjaci su se našli, podružili, pojeli i popili, izabrali predstavnika i otišli doma. I sve bi bilo u redu da nema "kvake" koja nam je silno zasmetala.

EY poduzetnik godine bira se u svijetu s ciljem promocije poduzetništva, da se prepoznaju i nagrade najbolji. Budući da je Hrvatska po svemu specifična, pa će vam prosječan poduzetnik reći: „Nas svi mrze“, a mi nećemo sada ulaziti u detalje zašto je to tako, taj je izbor kod nas trebao imati još jednu ulogu – trebao je to biti početak skidanja stigme s hrvatskog poduzetnika. To se, međutim, nije dogodilo. Naprotiv, jaz između "njih" i "nas" samo se produbilo .

Novinari su valjda trebali biti posrednici te poduzetničke ideje, ako je uopće iskrena, ali su cijeli izbor odgledali iz zapećka, u posebnoj prostoriji, k'o stoka u toru. Da se ne bismo miješali s poslovnom elitom i uzvanicima, pobrinuo se zaštitar na ulazu u dvoranu, a mi smo dobili goleme akreditacije da budemo uočljivi ako se kojim slučajem pokušamo prošvercati među njih. Čak se ni fotografi nisu smjeli približiti svečanoj dvorani. Mogli su to, kao i mi novinari, promatrati na velikom ekranu na kraju sale ili u predvorju na malom televizoru, gdje su im velikodušno ponuđeni i stolci.

Situacija je u nekim trenucima bila i groteskna: dok smo sjedili okupljeni oko malog televizora, predstavnik te elite i Milanovićev frend Tedeschi pozdravljao nas je preko ekrana i pozivao na suradnju sugerirajući nam da počnemo skidati njihovu crnu stigmu koja im već 25 godina sjedi za vratom.

Ah da, zna Emil da nam pri spomenu hrvatskog poduzetništva prvo u ušima zabubnjaju menadžerski krediti, pa bacanje radnika na ulicu, i to onih koji su desetljećima gradili firme da bi ih lupeži dobili budzašto, a onda i kupovanje jahti i bijesnih automobila umjesto isplaćivanja plaća...

Poduzetnici i novinari žive u različitim svjetovima, dijele nas razina financijske moći, vrijednosni sustav i veza sa stvarnošću. Nakon što su nam pokazali gdje nam je mjesto, više nego ikad uvjeren sam u to da ima nade za nas. Ovakav nakaradan sustav, naime, ne može opstati.

forum.tm