Mladi književnici imaju svježe i jasne ideje o tome kako će izgledati hrvatska književnost u desetljećima koja su pred njima, pokazao je nedavno završeni književni festival Prvi prozak na vrh jezika. I u svom trećem izdanju festival je pažnju javnosti usmjerio prema piscima mlađim od 35 godina nagrađenima prestižnim književnim nagradama – Goran za mlade pjesnike, Ulaznica, Zdravko Pucak, Kvirin, Prvi prozak, Na vrh jezika i Lapis Histriae,.

Festivalskoj publici predstavili su se mladi književnici Monika Herceg, Mima Juraković, Lara Mitraković, Aleksandar Hut Kono, Nikola Leskovar i Lucija Butković, dok su svoje nove knjige predstavili prošlogodišnji laureati Sebastian A. Kukavica i Alen Brlek. Kako je koncepcija festivala da svakog nagrađenog književnika predstavlja žirant, član žirija koji mu je dodijelio nagradu, sa žirantom Markom Pogačarom razgovaramo o slobodi slobodnog stiha, percepciji hrvatske poezije u globalnom selu i o mogućnostima koje aktualni establišment nudi mladima koji dolaze.

Ove godine na festivalu Prvi prozak na vrh jezika predstavlja se zbirka pjesama "Na samrti, čovjek slon preživjelima prepričava povijest zapadne civilizacije" Sebastiana Antonia Kukavice, nagrađena nagradom za poeziju za 2015. godinu. Što je Sebastian Antonio Kukavica učinio poeziji?

Ne bih rekao da joj je Kukavica učinio išta posebno, osim što joj se na dosta intenzivan i, u kontekstu dinamike najmlađeg dijela domaćeg pjesničkog polja, pomalo apartan način posvetio. Postupci, strategije i poetike koje ovaj mladi autor istražuje pripadaju gotovo isključivo nasljeđu modernizma i historijskih avangardi, te ih je pomalo neobično, toliko dosljedno provedene, susresti u današnjem kontekstu. Antimodernistička i kulturpesimistička doksa koja se čitavo vrijeme, što eksplicitno što implicitno, pojavljuje u njegovim proznim pjesmama (koje su, uostalom, samo nategnuto uopće može nazvati pjesmama) također je, barem se nadam, izravna refleksija iščitane literature, a ne politička platforma koja bi trebala imati svoju opipljivu društvenu protegu.

Prije Kukavice, laureat nagrade Na vrh jezika Alen Brlek također je, iako na drukčiji način, proširivao granice slobode slobodnog stiha. Kakvi su trenutno pravci u svjetskoj poeziji? Imaju li zločesti dečki hrvatske poezije sluha za aktualne globalne smjerove?  

Svjetsko pjesništvo je, kako bi se moglo pretpostaviti s obzirom na relativnu heterogenost supostojećih paradigmi i generalni izostanak preskriptivnih poetika, iznimno raznoliko, živo i dinamično, i teško da ono kao nekakva uokvirujuća sintagma uopće nešto konkretno znači. Također, poprilično je teško i vremenski zahtjevno makar i površno pratiti makar i dominantne trendove, pogotovo iz nekih jezično izoliranijih književnih polja. I moj uvid je, tako, daleko od zadovoljavajućeg. No, sudeći prema pročitanom, stječe se općeniti dojam da su najmlađi naši pjesnici poprilično usredotočeni na lokalni kanon. A strašne, uzbudljive, pa i dosta drugačije stvari pišu njihovi kolege već u najbližem susjedstvu – Sloveniji, Mađarskoj, Rumunjskoj… Da ni ne spominjemo, primjerice, čitave pjesnički predivne, eruptivne kontinente sjeverne i južne Amerike.

Iz perspektive mladih koji žive zvan Hrvatske, primjećujete li otvaraju li se komunikacijski kanali sa zemljama u regiji? Mogu li web časopisi na hrvatskom jeziku i komunikacija društvenim mrežama ublažiti nostalgiju i biti poligon za kulturnu razmjenu?

Ne vidim za kim ili čim bi moja, ili još mlađa generacija na našem području imala biti nostalgična. Nostalgija je i inače reakcionaran, u pravilu izrazito kičast sentiment. Istina je da skup ideja i političku platformu na kojima je izgrađena socijalistička Jugoslavija, koja je bila jamac implicirane „"kulturne razmjene", smatram višestruko superiornim ekonomsko-političkoj agendi na kojoj je izgrađena suvremena Hrvatska. S tog aspekta ona jest jedan vrijedan svjetionik, baklja koja tinja iz prošlosti. No, ta je baklja prije svega simbolička.

Presudna u tom pogledu, barem za mene, nije bila ideja jedinstva "južnih slavena", zajednički jezik i "kulturni prostor" (to je uostalom, očito je, bilo poprilično proizvoljno definirano), nego ideja socijalne i ekonomske jednakosti, ravnopravnosti, ideja države kao servisa građana, a ne kleptokratskog, otimačkog stroja koji servisira oligarhije i elite. Povijesno gledano Jugoslavija je imala čitav niz vrlo ozbiljnih problema, neki od kojih su bili i sasvim upitno zadovoljavajuće rješivi. Nema dakle mjesta nostalgiji.

Politički, pa zatim i pripadajući kulturni projekti koji se pretendiraju legitimirati progresivnima trebali bi biti budućnosno usmjereni, gledati prema naprijed, onkraj po svemu neprihvatljive bijede trenutka. Ako je kleronacionalistički obojena feudokapitalistička prćija u kojoj su odavno pred zid stjerana osnovna, poodavno izborena prava i vrijednosti najbolje što možemo, onda su naši prethodnici zaista džabe krečili. Web časopisi i internet komunikacija ne mogu biti dovoljni da se iz te žabokrečine izvučemo. No možda mogu biti jedna vrsta obećavajućeg početka.

Zahvaljujući internetu, hrvatski jezik čitaju ne samo mladi koji iseljavaju, već iseljenici svih generacija. Koliko komunikaciju na hrvatskom jeziku otežava govor mržnje na društvenim mrežama? Vide li se na internetu pomaci prema kulturnom dijalogu i stvaralaštvu na hrvatskom jeziku?

Sveprisutni govor mržnje na društvenim mrežama, ali i u drugim javnim sferama – od pseudonovinarstva do visoke politike – slažem se, vrlo je problematičan, potencijalno opasan, a takva se opasnost, bili smo u prilici vidjeti, u posljednje vrijeme često i sasvim plastično realizirala. Pitajte Frljića ili Tomića. Ali taj je govor mržnje samo povod, a ne uzrok najrazličitijim manifestacijama nasilja. On će sam prije biti posljedica, simptom vrlo duboke društvene krize na svim razinama, koja je rezultat višedesetljetne katastrofalne politike vođene u HDZ-ovoj i po HDZ-ovoj mjeri skrojenoj državi. Ti su rezultati, nažalost, teško mogli biti drugačiji. Internet je medij – neizmjerno važan, koristan, prijeloman medij, no ne možemo od njega očekivati da spasi stvari. Bitke za sadržaj te komunikacije su na nama.

A što se tiče famoznoga hrvatskog iseljeništva, nekakav apstraktni, esencijalni "hrvatski identitet" meni ne znači baš ništa – bez razmišljanja bih i odmah uskratio pravo glasa "dijaspori", tj. svima koji ne plaćaju porez i ne žive u zemlji. Vrhunac je političke perverzije da o pravima i svakodnevnom životu ljudi u nekoj državi svojim glasovima odlučuju žitelji neke druge – oni dakle na koje se posljedice njihovih vlastitih odluka ne primjenjuju. Što reče Štulić: oni u principu ionako rijetko čitaju / a i to što čitaju, krive stvari čitaju…

Mnoge su zapadne zemlje u proteklih četvrt stoljeća dokazale da kultura i obrazovanje mogu postati motor razvoja. Kakvu ulogu u tom procesu mogu odigrati kulturni i književni časopisi, kao što su Zarez i Proletter, koje uređujete? Može li kultura zaustaviti iseljavanje i biti aktivniji faktor hrvatskog opstanka i ostanka?

Osobno me ne zanimaju ni opstanak niti ostanak pod ovakvim uvjetima, niti vjerujem da je nešto potrebno čuvati ili braniti samo zato što je "specifično hrvatsko", iako se pod tim "specifično hrvatskim" uglavnom tek banalnom nacionalističkom retorikom maskira cementiranje ekonomskog i političkog statusa quo. No, kako su nas naučili, egzistencija sasvim izvjesno prethodi esenciji, pa je potonje nužno kako bi se potakla bilokakva, sve više i više nužna promjena. Kulturni i književni časopisi nisu pri tome nipošto nevažni, oni su nužan prostor artikulacije ideja i razmijene mišljenja. Ali, kao i u slučaju ranije spomenute komunikacije, to je tek prvi korak i prateća, uostalom recepcijski vrlo ograničena medijska platforma.

U tom smislu više polažem u izravni politički angažman, kao u slučaju platforme "Zagreb je na"š. Predan i entuzijastičan rad gomile oko te grassroots inicijative okupljenih ljudi pravi je primjer uspješne političke aktivacije, angažman koji je, prvi put nakon čitavog niza desetljeća, domaćoj politici koja stremi postati parlamentarnom opcijom vratio kakvo-takvo dostojanstvo. Konačno se vraća osjećaj da izborni glas zaista nešto znači.

U Hrvatskoj se i dalje obuzdava individualizam i daje prednost totalitarizmu, kao u doba Vlade Gotovca. Kakva je uloga poezije u procesu individuacije i institucionaliziranja slobode pojedinca? 

Ne mogu reći da sam ljubitelj političkog (kao ni književnog) djela Vlade Gotovca. On jest u svoje vrijeme bio dobrodošla, nužno potrebna brana prema vulgarnom tuđmanizmu, i to mu svakako treba priznati, no to nose li nacionalisti kravate ili uniforme, pišu li pseudohistoriografske brljotine ili poeziju, manje je važno – to je kozmetičko pitanje. Također, ne vjerujem u mit slobodne individue u suštinski porobljenome društvu. Takva sloboda najčešće proizlazi iz ekonomske privilegije, i uglavnom se na nju svodi. Takav je tačerijanski, libertarijanski "slobodni pojedinac" među masom ugnjetenih, izrabljenih, neobrazovanih i gladnih šaka u oko slobodi, izrugivanje njezinim imenom. A poezija, kao i niz drugih stvari, može, u barem jednoj svojoj domeni i mora katalizirati slobodu, no ta sloboda mora nadići lažne binarne opozicije. Ona svakako može biti jednom od poluga lične emancipacije, bez koje nema istinske individualizacije.

U svom trećem izdanju, festival Prvi prozak na vrh jezika predstavio je mlade laureate još dviju književnih nagrada - Nagrade Kvirin iz Siska i Nagrade Zdravko Pucak iz Karlovca. Ima li još književnih nagrada za mlađe od 35 godina, koje festival Prvi prozak na vrh jezika namjerava obuhvatiti? 

Festival se trudi predstaviti dobitnike nagrada za mlade pisce s cijelog područja zajedničkog jezika, iako su u posljednjim izdanjima, zbog financijskih ograničenja, prevladavale one lokalne. Takvih je nagrada popriličan broj, ali ne smatramo sve zanimljivima i relevantnima, niti se planiramo svake godine držati istih nagrada. Svejedno, tu postoji popriličan manevarski prostor, mjesto za jednu živu dinamiku. Nagrada, ideja, dobitnika, mogućnosti i potencijalnih programa ima mnogo – sada je red na institucijama da prepoznaju jedinstvenost ovog festivalskog projekta i financijski mu omoguće kakvu takvu realizaciju. Nije tajna da se gotovo sve na festivalu odrađuje volonterski, da gosti spavaju po našim kaučima i slično. Hvala im na volji, trudu i entuzijazmu, no netko bi mogao pomisliti da se, s obzirom na stanje dotičnih kauča, metafora o sistemu koji lomi kičme mladih autorica i autora sasvim doslovno realizirala.

U društvu spektakla ne postavlja se pitanje jesu li festivali potrebni, nego kakvi su nam festivali potrebni. Mladi književnici iniciraju zajedničke projekte i događanja festivala Prvi prozak na vrh jezika protežu se praktički na cijelu godinu. Kako ocjenjujete projekt ZARON, koji je inicirao Darko Šeparović? Pratite li kako svoje projekte razvijaju Željka Horvat Čeč u Rijeci i Iva Tkalec u Varaždinu? 

Ne možemo, kao festival, preuzeti zasluge za te i slične projekte, oni su rezultati napora vlastitih pokretača. No, svakako se trudimo, Kruno Lokotar, Olja Savičević Ivančević i ja, da festival ne bude jednokratna, dvo- ili trodnevna aktivnost, već nastojimo proizvesti dinamiku koja će se, na ovaj ili onaj način, osjećati i u različitim segmentima (npr. onom izdavačkom) realizirati kroz cijelu godinu. Ako su takvi projekti na bilo koji način izašli ispod kabanice nagrada Prozak i Na vrh jezika – što je za njihove autore/ice ipak moguće reći – na to se može gledati kao na uspjeh. Sve su to pažnje vrijedne i za svoje sredine značajne nove platforme.

Kao jedan od najprevođenjih hrvatskih književnika, dobar ste poznavalac književne scene u regiji, a i u Europi. Kako gradovi formata Zagreba organiziraju književničke susrete i cirkuliranje ideja? Bi li grad veličine Zagreba trebao imati vlastitu kuću pisaca, koja bi olakšala gostovanja književnika iz Dalmacije, Slavonije i Istre? 

Modeli su vrlo različiti, već prema kulturnopolitičkim strategijama i ekonomskim uvjetima sredine. No spomenuta bi institucija Zagrebu svakako dobro došla – neke, vrlo funkcionalne i uhodane varijante već imaju Split i Rijeka. U obzir treba uzeti i da uopće nije riječ o posebno skupom projektu, koji bi naprotiv mogao donijeti mnogo – nije riječ samo o piscima iz drugih regija, nego o međunarodnom umrežavanju. Ideja nekakve autarkične književnosti, pogotovo unutar jedne ovako male zemlje i jezika, u najmanju je ruku smiješna. Sredstava bi se i unutar ovakvih, mizernih kulturnih budžeta našlo, problem je, kao i obično u njihovoj raspodjeli. Znam da su se iz smjera Društva pisaca pokretale slične inicijative, no čini se da je negdje zapelo.

S druge strane, na mjesto predsjednika konkurentskoga Društva književnika biraju se književno polupismeni radikalni eksponenti već spomenutih kleronacionalističkih politika, od kojih sličnu inicijativu teško možemo očekivati. Zatvaranje u granice lokalnog jezika i "lokalne kulture" najgori je mogući zločin protiv domaće književnosti. Problem je što su hrvatski nacionalisti toliko efikasni u zatiranju svega oko njih što ima ikakvog smisla, da kad završe s poslom više neće imati kome odgovarati. Zanimljivo bi bilo čuti što o tome misli oko 530 članova DHK, koji su na čelo svoje organizacije upravo izabrali Đuru Vidmarovića, kojemu je glavna književna referenca, čini se, bivanje izvornim HDZ-ovim barakašem. Sve me to podsjeća na ono očajno Viva la muerte!  Ne mislim pritom, naravno, na Arrabalov film.

forum.tm