Smanjivanje kazne, čak i ispod minimalne propisane, počiniteljima kaznenih djela koji imaju status branitelja izvrgavanje je zakona ruglu. A dogma o nedodirljivim ‘braniteljima’, čiji je takvo zakonsko rješenje tek jedan od rezultata, dvostruko je gadljiva politička manipulacija. Dok je dio sudionika Domovinskog rata izgubio sve vlast, zarad izbornih glasova socijalni mir doslovno kupuje – dodjeljivanjem raznih beneficija suludo nerealnom službenom broju ratnih veterana, pa i ‘popustom’ na kaznena djela. Na tu prljavu igru pristaje i oporba koja se kukavički pravi da je to nevažno.
Već treću kolumnu zaredom pišem o istoj temi.
Nasilju, nedostatku ozbiljne prevencije i neadekvatnim sankcijama.
Ne radim to zbog toga što mi se baš tako sviđa.
Radim to jer nikada nije previše ponavljati da u Hrvatskoj nema ozbiljne prevencije nasilja.
Od škola preko obitelji do institucija kojima je to posao.
A (ne)kažnjavanje nasilja kad je već počinjeno ponekad više liči na lutriju nego na rezultat suvislog i sustavnog sankcioniranja.
Zbog toga mislim da je opetovano ukazivanje na taj ogroman problem ovog društva apsolutno neophodno.
Koliko god se činilo da su takvi pokušaji uzaludni.
Da je tome zaista tako gotovo svakodnevno potvrđuju novi slučajevi nasilja.
U kojima nasilnicima država čini opasne ustupke.
Opasne ne samo po njihove izravne žrtve nego po čitavo društvo.
Prije dva dana iz pritvora su pušteni dvojica ličkih policajaca prijavljenih zbog silovanja.
Obrazloženje glasi da više ne postoji mogućnost utjecaja na svjedoke.
Žena koja je prijavila da su je ta dvojica silovali kao da ne postoji.
Čak nije niti službeno obaviještena da dvojac izlazi na slobodu.
Što uopće nije izuzetak nego se dešava učestalo.
Dok ovo pišem objavljeno je da je jedan od policajaca prijavljenih za silovanje vraćen u pritvor.
Ali zbog toga što mu je policija je u mobitelu našla – dječju pornografiju.
Nadam se da ga njegovi šefovi neće opravdavati pričom kako sirotan zapravo nije znao rukovati internetskim pretraživačem ili nešto slično.
Kao što onaj koji je u Osijeku ubio djevojku navodno nije znao kako (ne) koristiti službeno oružje.
Kako god bilo, ako policajci budu osuđeni za silovanje (a ovaj jedan i za posjedovanje dječje pornografije) to što su teško prekršili zakon koji su plaćeni provoditi ne mora im biti otežavajuća okolnost.
Ali ako imaju status branitelja to će im svakako biti uračunato kao olakšavajuća.
Evo, baš je Županijski sud u Zagrebu (nepravomoćno) na dvije i pol godine zatvora osudio 54-godišnjaka zbog silovanja pokćerke.
Zakonom predviđena kazna za takvo zlodjelo je između 5 i 15 godina.
U sudskom obrazloženju kazne upola manje od minimalno propisane stoji:
“Kao olakotno je cijenjeno da je optuženik sudionik Domovinskog rata kao pripadnik specijalne policije time da je u Domovinskom ratu sudjelovao od 1991. do 1995., nositelj je Spomenice Domovinskog rata i medalje Oluja. Sve navedene okolnosti dovedene u međusobnu vezu i u svojoj ukupnosti predstavljaju naročito olakotnu okolnost”.
Cinik bi se zapitao, bi li silovatelju bila još naročitija olakotna okolnost da je imao neki ‘jači’ čin i još pokoje priznanje za ratne zasluge.
Pa bi mu sud za silovanje ‘odrezao’ recimo…godinu i pol.
No, cinizmu tu nije mjesto.
Stvar je previše ozbiljna.
Zbog čega je olakšavajuća okolnost ono što bi trebala biti otežavajuća?
Zakonska mogućnost da se zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu drastično ublaži kazna počinitelju kaznenog djela (pa i ispod minimalne propisane) sramota je hrvatskog pravosuđa.
Posljedično.
Jer primarno sramota je to čitavog društva.
Koje se miri s gadljivom političkom manipulacijom.
Dogmom o nedodirljivim ‘braniteljima’,
Koja je stvorena da bi vlast, zarad izbornih glasova, socijalni mir doslovno kupovala.
Dodjeljivanjem raznih beneficija suludo nerealnom službenom broju ratnih veterana, pa i ‘popustom’ na kaznena djela.
Dok je dio sudionika Domovinskog rata izgubio sve, kao i mnogi ‘civili’.
Nakon što sam svih ratnih godina bio (i) ratni reporter radio sam na pričama o ratnim gubitnicima u redovima pobjednika.
O obitelji dragovoljca koja nije mogla dobiti nikakvu pomoć jer je njihov suprug i otac umro od mišje groznice dobivene u rovu a ne od metka ili granate.
O čovjeku koji je od prvog dana u rat uložio i sebe i čitavu imovinu svoje prijevozničke tvrtke i nikad mu ništa nije vraćeno.
Pa je nekoliko godina nakon rata u očaju naoružan upao u lokalnu radio stanicu tražeći da u eter ispriča svoju priču jer ga u institucijama koje je obilazio ‘množili s nulom’.
O čovjeku koji mi se predstavio kao ratni veteran i, nakon što sam ga nagovorio da izađemo iz redakcije, gotovo tri sata ispred kafića me tjerao da slušam njegovu tužnu životnu priču.
Lažući da ispod kaputa ima eksploziv spreman za detonaciju.
Jer je zaključio da ga inače čak niti novinari neće saslušati.
O čovjeku koji je bio u ratu od prvog do posljednjeg dana a koji se sam s vremena na vrijeme javljao na psihijatriju moleći da ga zadrže bar tjedan-dva i kljukaju lijekovima jer je osjećao da će inače potpuno izgubiti razum.
O stvarnim ratnicima koji su se ubili nakon što su preživjeli rat.
Jer za njih nije bilo sustavne psihosocijalne niti financijske pomoći.
Niti je u njima bilo ikakve životne nade.
Od takvih vlast nema koristi.
Točka.
Nitko se ne usudi dovesti u pitanje skandalozne braniteljske beneficije
Ali ima itekako od onih koji su do statusa branitelja došli tragikomičnim zakonskim rješenjima po kojima je lakše postati branitelj i desetljećima nakon završetka rata nego 1946. borac NOB-a s dva svjedoka.
Takvi ‘branitelji’ imaju beneficije pri zapošljavanju koje pojam apsurda dižu na novu razinu.
Pa naprimjer, braniteljski status može biti presudan pri zapošljavanju čak i na visokostručna radna mjesta.
Svojevremeno su braniteljima za pokretanje poslova dijeljeni i takozvani nepovratni krediti.
Koji se, kao što im i ime sugerira, nisu morali vraćati.
Pa je kredit zapravo bio samo eufemizam za političko potkupljivanje.
Jer mnogi tako dobiveni ‘krediti’ nisu uopće namjenski trošeni.
Nitko to nije ozbiljno kontrolirao
Za povlaštene, braniteljske mirovine i ostale privilegije troše se enormne količine novca.
Uključujući i aktualnu gradnju luksuznih veteranskih centara.
Trideset godina nakon rata.
U međuvremenu mnogi su se stvarni ratni veterani teško razboljeli i umrli.
A drugi nikada nisu (zlo)upotrijebili činjenicu da braniteljski status može biti vrlo profitabilan biznis.
I financijski i politički.
Pa, recimo, u kombinaciji s podrškom terorističkim prijetnjama ‘pogrešnoj vlasti’ aktiviranjem plinskih boca u središtu Zagreba, može donijeti i funkciju ministra branitelja.
I potpredsjednika vlade.
Kad se sve zbroji zapravo i ne treba čuditi što je odavno ozakonjen ‘popust’ braniteljima na kaznena djela.
Ali time naša sramota nije manja.
Besprizorna vlast ne preza ni od čega.
A dogma o braniteljima (čiji je korijen već u takvom nazivanju ratnih veterana) fantastičan je ‘alat’ za političke manipulatore.
Koji su u stanju ‘prodavati maglu’, između ostaloga o pravnoj državi, a da ne trepnu.
Na tu prljavu igru čitavo vrijeme pristaje i oporba koja se kukavički pravi da je to nevažno.
Štoviše, da kojim slučajem dođu na vlast ne bi ništa promijenili.
Čak i oni koji se ovih dana ponovo javno zgražaju nad novim slučajevima teškog nasilja kad bi im se ukazala prilika ne bi ukinuli ‘braniteljski popust’ na kaznena djela.
Ne bi se usudili.
