Na kraju ove šugave godine učinimo si uslugu i prestanimo se praviti da nas tuđa nesreća čini boljima. Dobri smo (ili nismo) onoliko koliko smo svakodnevno dobri (ili nismo). Bez obzira na okolnosti. Ako tuđu nesreću ne možeš osjećati (i) kao svoju sve dok se nije dogodila tvom narodu, u tvojoj zemlji, gradu, ulici… ili tvojim biračima – nemaš si pravo utvarati da si bolji od drugih. Niti uopće da si dobar čovjek.
Strašan potres koji je najteže pogodio Petrinju, Glinu i okolna sela a počino je štetu preko Siska sve do Zagreba, postao je glavna tema u medijima i na društvenim mrežama. U tome naravno nema ništa neobično.
Koronavirus je prestao biti tema “broj jedan” nakon što se mjesecima činilo kao da ništa drugo i ne postoji. Čak su ekspresno ukinute tek uvedene propusnice za prelazak iz županije u županiju.
Nitko ne pita hoće li se tako povećati opasnost od širenja virusa s obzirom na to da su propusnice uvedene kako bi se kretanje ljudi između županija smanjilo. S obrazloženjem da će se tako lakše kontrolirati virus.
I je li se umjesto toga moglo propusnice ne ukinuti nego izdavati onima koji stvarno moraju prelaziti iz županije u županiju – da se maknu tamo gdje će imati krov nad glavom ili da na ugroženom području pomognu onima kojima je pomoć potrebna. Kad su već propusnice proglašene neophodnima u borbi protiv virusa.
Mnogi ljudi, u Hrvatskoj i inozemstvu, pohitali su pomoć nakon novog potresa. Kako tko može, zna i misli da je najbolje. “Na prvu”, još jednom se učinilo da smo jedni drugima jednaki i da smo mnogo bolji ljudi nego što to inače izgleda.Tako je bilo i kad je u ožujku potres pogodio Zagreb ili prije toga za velikih poplava u Gunji i okolici.
Tako je uvijek i kad medijska top tema postane neka tužna pričao o djetetu što hitno treba lijek ili operaciju koje mu roditelji ne mogu priuštiti a konkretna bolest nije na “državnoj” listi medicinskih prioriteta.
Uvijek u takvim situacijama čitamo i slušamo kako su “naši” ljudi zapravo najbolji – kad zatreba. To je zabluda. Tuđa nesreća ne čini ljude boljima. A još manje ih čini dobrima ako to već nisu.
Nalet adrenalina i snažna izloženost emocionalnom stresu, makar i iz pozicije promatrača, privremeno pokreće u većine ljudi gotovo zakržljale mehanizme. Ali ih ne čini boljima. Jer ne možeš biti bolji – na tjedan dana. Ili od prilike do prilike.
Tako tihi odjednom postanu glasni, sebični učine nešto što ocijenimo altruizmom, “cjepljeni protiv empatije” iznenade postupkom koji ih bar na trenutak kvalificira kao ljudska bića. Ali ne postaju time bolji ljudi.
Jer za ljudskost se ne računa samo ono što je medijska top tema niti ono što nas nama samima čini važnijima i boljima da bismo hranili svoj ego.
Pa tako nakon katastrofa herojima proglašavamo one koji i inače samozatajno rade svoj težak posao. Potplaćeni i bez elementarnih uvjeta. Ali to nitko osim njih ne primjećuje dok se ne dogodi neka tragedija dovoljno atraktivna za naslovne stranice, “šeranje” na društvenim mrežama i ritualne šetnje političara pred kamerama i mikrofonima.
Tek tada postaju jednodnevni ili u najboljem slučaju jednotjedni heroji. Heroji za jednokratnu upotrebu. Hvaleći njih, od katastrofe do katastrofe, zapravo sebi tepamo da smo dobri.
Kad normalno postane vijest
Kad se dogodi nešto poput aktualnog potresa čak i većina onih koji “puno radno vrijeme” trolaju i “hejtaju” po društvenim mrežama instinktivno “povuku ručnu”. Ne zbog toga što su odjednom postali bolji već zbog toga što su čak i oni svjesni kako su okolnosti takve da im je napametnije pritajiti se. Pomažući, makar i nesvjesno, prividu da smo odjednom svi bolji.
U takvoj kriznoj situaciji nakon prvih tehničkih informacija medije preplave priče “s terena” ili tek napabirčene po društvenim mrežama o tome kako sve ljudi, pardon Hrvati, nastoje pomoći – od slanja hrane i odjeće unesrećenima te raščišćavanja ruševina preko privremenog smještaja pa sve do poklanjanja namještaja ili čak automobila.
Svakako je pohvalno da ljudi žele pomoći, bez obzira na to koliko i na koji način, ali naslovi poput naprimjer onoga da navijači Hajduka pomažu “vatrenim dinamovcima” kojima je potres srušio kuću pokazuje gdje smo zapravo.
Ako je to vijest koliko će vremena proći do trenutka kad će vijest biti i to da je osoba A na ulici srela osobe B, ali ju nije prebila? Cinik bi rekao da će to vrijeme doći točno onda kada vijest bude da je Milorad Pupovac prošao ulicom a da za njim nitko nije viknuo “Za dom spremni” ili “Ubij Srbina”.
Tako je naime za njim jučer na glinskoj ulici vikalo nekoliko muškaraca koji su izgleda imali preča posla od pomoći stradalim sugrađanima. A, da pozovem opet u pomoć cinika, bit će i da su ti vikači među onima koji učinkovito ruše teoriju da tuđa nesreća ljude učini boljima. Vlastita možda. Tuđa nikada. Osim prigodno. A to onda i nije stvarno.
Žrtve nemaju nacionalnost
Pupovac je političar pa je u Glinu i Majske Poljane došao u funkciji predsjednika Srpskog narodnog vijeća. I propisno se “nasanjkao” nabrajajući žrtve potresa prema nacionalnoj pripadnosti.
Neki mediji, i u Hrvatskoj i u Srbiji u naslovu, pa čak i u čitavoj vijesti, istaknuli su samo Pupovčevo spominjanje srpskih žrtava. Toliko o profesionalnosti, o “našima” i o “njihovima”.
Milorad Pupovac pokušao je naknadno objasniti da je samo odgovarao na pitanje novinara a i nije spominjao samo žrtve po nacionalnosti Srbe nego i Hrvate.
No na takvo pitanje jedini ispravan odgovor je, tko god pitao, da se žrtve ne smiju prebrojavati prema nacionalnoj pripadnosti. Nikada i ni pod kojima uvjetima. Točka. Bez obzira na to je li taj kojega pitaju politički predstavnik većinskog naroda ili nacionalne manjine. Bar bi Milorad Pupovac to morao znati.
A kad sam već kod političara koji sada praćeni novinarima hodaju po potresom razrušenim mjestima izgovarajući isprazne fraze, koliko god se one činile prigodnima, evo pitanja. Ima li ikoga iz novinarska pratnje da upita tu političku elitu što su to oni i njihovi prethodnici napravili posljednjih 30 godina da Glina, Petrinja i okolna sela i bez potresa ne izgledaju a njihovi stanovnici se ne osjećaju – kao da je jučer završio rat?
To pitanje nije nepristojno postaviti pred prizorima ljudske tragedije. Naprotiv, to pitanje moraš postaviti baš sada i baš tu. Ako ne glumiš da si dobrar čovjek i da ti je stalo.
Na kraju ove šugave godine učinimo si uslugu i prestanimo se praviti da nas tuđa nesreća čini boljima. Dobri smo (ili nismo) onoliko koliko smo svakodnevno dobri (ili nismo). Bez obzira na okolnosti. Ako tuđu nesreću ne možeš osjećati (i) kao svoju sve dok se nije dogodila tvom narodu, u tvojoj zemlji, gradu, ulici… ili tvojim biračima – nemaš si pravo utvarati da si bolji od drugih. Niti uopće da si dobar čovjek.
nacional
