Oduševljenje hrvatskih političara što smo ušli u schengensko područje i uveli euro bilo bi opravdano, da je posao obavljen s uspjehom. Ali nije, unatoč pompoznim izjavama naših političkih odličnika.
Ulazak u schengensko područje doista je velik uspjeh za zemlju: uostalom, cilj europske integracije je baš brisanje granica između zemalja članica Europske unije i stvaranje jedinstvenog prostora, prostora mira, suradnje, prosperiteta.
Schengenski sporazum kojim je ustanovljeno schengensko područje sklopljen je između Njemačke, Francuske i Beneluksa 1985. s ciljem da omogući putovanja unutar tih zemalja bez graničnih kontrola.
Doduše, stvoriti Europu bez unutarnjih granica trebao je biti cilj ujedinjene Europe, ali se do njega došlo zaobilaznim putem, kroz takozvanu ”pojačanu suradnju” unutar Europske ekonomske zajednice, da bi tek 1998. godine Schengenski acquis (Schengenska pravna stečevina) postao obvezujućim zakonom Europske unije.
Ulazak Hrvatske u schengensku zonu je posebno važan, jer pretpostavlja da se ponovno dizanje zidova, bodljikavih mreža i sličnih prepreka koje su posljednjih godina počele nicati na našim granicama (sa Slovenijom i Mađarskom, na primjer) neće više dogoditi.
So far, so good, kako kažu Amerikanci. Možemo s time biti itekako zadovoljni.
Ali tu je i druga strana medalje – uvođenje eura. I tu bismo mogli biti itekako zadovoljni, mi kao građani Hrvatske, pogotovo što smo se riješili one zlokobne životinjice, kune, koja asocira na ustaštvo i koja je rušila ugled Hrvatske u svijetu, iako to naši nabrijani domoljubi, nacionalisti, ne žele priznati.
Bili smo jedina zemlja na svijetu koja je svoju valutu imenovala po jednoj krvoločnoj životinjici. To bi bilo kao kad bi neka zemlja iz tropskog područja nazvala svoju valutu ”barakuda” ili neka južnoamerička zemlja nazvala svoju valutu ”pirana” ili, kad bi, recimo, neka pacifička zemlja nazvala svoju valutu shark – ajkula, odnosno morski pas.
Uvođenje eura znači, zajedno sa Schengenom, potpuniju integraciju Hrvatske u Europsku uniju – pogotovo s aspekta uklapanja Hrvatske u ekonomsku i monetarnu uniju i u strože kontrole od strane Europske središnje banke i eurozone.
Ali druga strana medalje je neumoljiva: čitav proces uvođenja eura realiziran je u krajnje nepovoljnim uvjetima, u uvjetima inflacije od 10,8 posto, koliko je ona iznosila u 2022. godini.
U takvoj situaciji došlo je već samo po sebi do dramatičnog porasta cijena, a uvođenje eura iskoristili su mnogi ekonomski akteri na tržištu za značajno povećanje cijena svojih proizvoda i usluga.
O tome svjedoči 1.738 slučaja kršenja Zakona o usvajanju eura, kako je to ustanovila Državna inspekcija.
Premijer Plenković je bio vidno ljut kada je javno osudio one koji su iskoristili uvođenje eura za neopravdani porast cijena.
Štoviše, Državni inspektorat je konstatirao da je 40 posto trgovačkih društava neopravdano podiglo cijene i kaznio ih je – ali tek s ukupno 234.000 eura, što znači u prosjeku 5.850 eura po poduzeću.
Premalo, u odnosu na ekstraprofit koji je svaka od tih tvrtki ostvarila. I premalo u omjeru s porastom troškova života i padom životnog standarda, pogotovo najugroženijih kategorija stanovništva.
Što je to pošlo po krivom i zašto Hrvatska nije pravovremeno reagirala i zaštitila potrošača od inflacije koja je prethodila uvođenju eura, i neopravdanih poskupljenja koja su se dogodila prilikom prijelaza na euro?
Hrvatska vlada je, doduše, 10. rujna 2022. donijela Odluku o kontroli cijena nekih živežnih namirnica, ali izgleda da to nije bilo dovoljno da odgovori trgovce od vrtoglavog podizanja cijena pod izgovorom uvođenje eura.
Ali nije se to dogodilo samo Hrvatskoj. Slično je prošlo svojevremeno u Italiji, Grčkoj i Španjolskoj kada su ove zemlje uvele euro.
Ali zato se to nije dogodilo u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji i Austriji, jer su ove zemlje na vrijeme donijele mjere koje su spriječile ove dramatične špekulacije trgovaca na štetu potrošača.
Bilo je dovoljno pogledati preko granice koje je iskustvo susjednih zemalja, na primjer, Austrije i Slovenije, prilikom uvođenja eura.
Uzmimo Sloveniju: Slovenija je bila prva zemlja Srednje i Istočne Europe koja je uvela euro, 2007. godine. I tamo je uvođenje eura i porast cijena dovelo do skoka inflacije na osam posto.
Ali Vlada je, na poticaj Banke Slovenije (Slovenske središnje, dakle državne banke), donijela u roku od tri mjeseca rigorozne, oštre, ali pravedne zakone i posebne mjere kojim je, fiskalno, rasteretila potrošače radi ublažavanja posljedica neopravdanog skoka cijena.
U slovenskom slučaju, najveću zaslugu za pravovremenu reakciju imali su tadašnji ministar financija, Andrej Bajuk (doktorirao na Sveučilištu u Berkeleyu!) i Mitja Gaspari, tadašnji guverner Slovenske banke, koji je iskustvo stekao u Svjetskoj banci u Washingtonu.
To bi značilo da sada njihovi counterparts, homolozi u Hrvatskoj moraju reagirati, a to su ministar financija Marko Primorac i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić.
A i cijela vlada Andreja Plenkovića mogla bi sada iskoristiti trenutak da građanima olakša život smanjenjem PDV-a, poreza na dodanu vrijednost, koji je ionako najviši u Europskoj uniji i takvu stopu PDV-a imaju samo najrazvijenije, skandinavske zemlje.
Hrvatski sabor je svojevremeno, 25. ožujka 2022. godine, usvojio Izmjene i dopune Zakona o porezu na dodanu vrijednost koje su stupile na snagu 1. travnja 2022. godine, ali bi sada smanjenje najviših stopa PDV-a u uvjetima ovakve inflacije, generirane s jedne strane svjetskom energetskom krizom, a s druge strane špekulacijama iza krinke uvođenja eura, poslalo jaki signal građanima čiji je standard ugrožen.
A uz to bi trebalo lansirati i mjere javne štednje, primjerice, ukidanjem ovog sustava županija (protiv kojih se izjasnila i EU) i reducirati broj općina, gradova i drugih teritorijalnih zajednica koje generiraju ogromne proračunske troškove.
Sada je dobar trenutak za to, i vlada Andreja Plenkovića bi to mogla izvesti i tako vratiti poljuljano povjerenje građana u Vladu i institucije hrvatskog političkog sustava, i tako popraviti svoj poljuljani imidž i ugled, a hrvatskim građanima olakšati život.
