Mislim da je jedina budućnost, bilo kakvog suvislog, smislenog i energičnog otpora, ta da ne postoji više strah od stranačkog organiziranja. A sa druge strane, istovremeno, da ukoliko postoji bilo kakva stranka, postoji energija pokreta koja tu stranku može regulirati. Pokret bez stranke je na neki način impotentan, što se pokazalo u posljednjih nekoliko godina. Na primjer, u Egiptu smo imali milione ljudi na ulicama, ali na kraju niste imali stranku koja je deset ili dvadeset godina radila na terenskom organiziranju, nego su to radila Muslimanska braća po selima, koja su na kraju poentirala. Dok se ljevica bojala iskoračiti i izbore je shvaćala kao nešto što možda nikad neće ni doći. Ista je stvar sa Wall Street pokretom u New Yorku gdje je Obama opet pobijedio, a sve što se događalo tamo, sav taj entuzijazam, to uopšte nije iskorišteno. Ali, stranka bez pokreta je takođe opasna, to upravo pokazuje primjer socijaldemokracije i Zelenih u Njemačkoj
Filozof i sociolog Srećko Horvat u razgovoru za Dane govori o posljednjim događanjima u vezi s referendumom o definiciji braka koji je podigao mnogo bure u Hrvatskoj, zabrani ćirilice u Vukovaru, budućnosti Evropske unije, te odgovornosti ljevice u Hrvatskoj i EU za političke procese u kojima participira.
DANI: Građani Hrvatske su se na referendumu o ustavnom definisanju braka kao zajednice muškarca i žene, u velikom procentu, izjasnili da su za da se brak upravo tako definiše. Kako Vi komentarišete ovu činjenicu, te šta ona uopšte znači za samu Hrvatsku?
HORVAT: Ja bih ponudio jedan mali misaoni eksperiment kao odgovor. Zamislite situaciju da prije mjesec dana u Njemačkoj na jednom od najvećih stadiona jedan igrač, nakon utakmice, uzme mikrofon i kaže: Heil Hilter! i na to tridest tisuća ljudi odgovori: Heil. Onda zamislite da se dogodi referendum na kojem 65 odsto Nijemaca glasa za uskraćivanje prava jednoj manjini, u ovom slučaju gayevima. I onda zamislite da se istovremeno sa tim referendumom odvija prikupljanje potpisa da se u Njemačkoj zabrani jidiš.
Kako biste nazvali tu situaciju u Njemačkoj? Vjerujem da bi sve države svijeta tada reagirale i prozvale Njemačku da kreće u jednom opasnom smjeru koji ima naznake razvoja nacizma i podsjeća na ono što se događalo početkom 20. stoljeća. Slična situacija se događa u Hrvatskoj. Joe Šimunić je, kao što znamo, uzvikivao: Za dom spremni! - što je, premda on tvrdi drugačije, pozdrav koji asocira na razdoblje ustaštva u Hrvatskoj. Na referendumu je 65 odsto građana glasalo za pomenutu definiciju braka. A istovremeno se prikupljaju potpisi da se zabrani ćirilica kao pismo u službenim institucijama. To je ono što se događa u Hrvatskoj.
Ja mislim da je taj razvoj situacije jako opasan. Zato jer se jedino sredstvo direktne demokracije zapravo koristi za antidemokratske mjere, za uskraćivanje prava drugima. Dok se istovremeno troši 48 milijuna kuna da bi se nešto što već postoji u obiteljskom zakonu prepisalo u Ustav, umjesto da se ti novci iskoriste za neke korisnije stvari kao što je otvaranje vrtića ili škola u Vukovaru, zapošljavanje medicinskih radnika, na primjer, jer u tom gradu postoji samo jedan klinički psiholog. Ili da budemo radikalniji, da odemo korak dalje, zašto se ne raspravlja o trenutnim izmjenama Zakona o radu, zašto se ne raspravlja o monetarizaciji autocesta, ili zašto se ne glasa protiv privatizacije Croatia Airlinesa, protiv privatizacije četiri luke što je sada Vlada Hrvatske najavila? Stoga, mislim da su teze pomiješane i da se zapravo jedan veliki gnjev i očaj koji hrvatski narod osjeća kanalizirao i usmjerio u potpuno krivu stranu.
DANI: Možemo reći da je na jedan način desnica u ovoj priči poentirala i fokus sa suštinskih problema građana usmjerila na teme koje su u ovom trenutku, ipak, nešto marginalnije?
HORVAT: Tu se potpuno slažem s Vama i mislim da je to krucijalni problem. Međutim, ono što bi ovdje trebalo ipak napomenuti jeste da su mnogi, i liberalni komentatori i kritičari, rekli ili će reći: evo, to pokazuje fašizoidne tendencije hrvatskoga naroda, to pokazuje regres u devedesete. Neki će ići toliko daleko da će ustvrditi da to pokazuje da se Hrvatska opet vratila na Balkan sa kojeg je kao otišla, u posljednja četiri mjeseca, jer je postala dio Europske unije.
No, ja mislim da je ovaj referendum između ostalog bio i referendum o nezadovoljstvu i sa trenutnom i sa onom prijašnjom vlašću na neki način. I da se ta energija, zahvaljujući manipulaciji Željke Markić i ovih krugova koji su organizirali referendum, krivo kanalizirala. Ja ne bih ustvrdio, i mislim da je to važno reći, da su tih 65 odsto ljudi, koji su glasali za definiciju braka protiv gayeva, svi neke nove ustaše i fašisti koji samo čekaju priliku da zakolju svog susjeda. Mislim da to nije tako. Dodamo li tome da je brojka izlaska građana na referendum bila prilično mala, to opet potvrđuje da većina Hrvata nisu ustaše iz prikrajka koje čekaju da se njihove fantazije ostvare.
DANI: Znači li to da građane Hrvatske ipak mnogo više zanimaju one teme koje su od egzistencijalnog značaja, i da se svojevrsnoj manipulaciji po kojoj je tema istospolnih brakova jedna od najvažnijih?
HORVAT: Pa da. Mislim, naravno, da je na neki način žalosno da su u Hrvatskoj do sada postojala samo tri referenduma. Prvi ‘91 o nezavisnosti, drugi 2012. o pristupanju EU i sada imamo referendum o definiranju braka. Po tome bi ispalo da je Hrvatska prosperitetno društvo i da nema nijedan drugi problem pa se sada, eto, može baviti definicijom braka. Kao i nekakvim drugim problemima, hajdemo reći, kojima se bavi Zapadna Europa.
Ali, evo, baš ovo posljednje što sam rekao me dovodi do kritike onih koji sada tvrde da se Hrvatska vratila na Balkan. Ja sam i na početku ovog razgovora, s ovim svojim pokušajem zamišljanja da se takvo nešto dešava u Njemačkoj, upozorio na to da to nosi jednu stanovitu vrstu velike opasnosti. Ali nikako se ne bih složio s onima koji sada tvrde da je Hrvatska, eto, time pokazala svoj ustašluk i prije svega to da se ona vratila na Balkan.
Nedavno je izašao jako zanimljiv izvještaj Europske komisije o zemljama koje bi se trebale pridružiti EU, pa se tu između ostalih našlo šest balkanskih zemalja, plus Island i Turska. I sada kada to čitate jako su zanimljivi problemi koje oni navode da imaju države koje bi trebale pristupiti. Za Kosovo je problem korupcija, za Albaniju takođe, za Srbiju između ostalog je jedan od problema odnos spram seksualnih manjina, za BiH je problem da se još uvijek nisu riješila međuetnička pitanja i rascjepljenost bh. društva, za Tursku je problem nedostatak demokratizacije i korištenje prevelike sile prilikom protesta na trgu Taksim.
Kada to sve preokrenemo postavlja se pitanje zašto ne bismo iste te kriterijume primjenili na samu EU? Sve ovo što je u izvještaju navedeno za te zemlje, i korupcija, i prevelika primjena sile, i problem seksualnih manjina, može se primjeniti i prisutno je kao problem i u samoj EU. Mislim da su stoga oni koji, na neki način slavodobitno, izjavljuju da je Hrvatska dio Balkana i da nama ponovo treba ta civilizacijska misija EU, potpuno u krivu. Jer se pokazuje da i u toj EU postoji problem sa seksualnim manjinama, sa emigrantima, dakle drugim manjinama, postoji problem korupcije, postoji problem nedostatka demokratizacije. Dakle, to je EU danas.
DANI: U pogledu budućnosti EU-a, stava ste da je njen opstanak moguć tek ukoliko ona postane Evropa socijalne države. Kako, u okolnostima potpunog divljanja neoliberalnog kapitalizma i bankarskih lobija, doći do takve Evrope? Imamo li na umu, kako filozof Brian Massumi kaže, da je kapitalizam već prevazišao logiku totalizujuće normalnosti i usvojio logiku nasumičnog ekscesa?
HORVAT: Mislim da je važno spomenuti da imamo dva trenda. Jedan trend je ovaj o kojem smo upravo pričali, a to je bujanje desnog ekstremizma i to ne samo nekih marginalnih fašista izvan institucija, već institucionalnoj fašizaciju, kao što je to slučaj u Mađarskoj i Grčkoj. Dakle, radi se o desnom ekstremizmu koji postaje legalan. Međutim, s druge strane ipak bih rekao da istovremeno ta kriza rađa i jedan veliki pokrete, odnosno pokrete koji se usprotivljuju.
Od protesta u Bugarskoj koji se odvijaju posljednjih nekoliko godina, do protesta u Rumunjskoj protiv privatizacije hitne pomoći, zatim protesta u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj... Hoću reći da postoji jedan pozitivan trend, sad je naravno pitanje na koji način tu energiju usmjeriti, zapravo na koji način pokreti mogu vršiti pritisak na institucije. Da li kroz institucije, da li kroz političke partije kao što je Siriza u Grčkoj...
Što se Europe tiče, ja mislim da samo pitanje socijalne države postaje danas jako interesantno, zato jer znamo da je socijalna država, kao što tvrde i neki stručnjaci koji su se time bavili ozbiljnije nego ja, bila odgovor Europe na Oktobarsku revoluciju i na komunizam, u smislu da je to bio način da se primiri i radništvo i građanstvo u Europi, tako što će im se dati ipak nekakvi minimalni uvjeti za egzistenciju. To je taj kompromis rada i kapitala.
Ono što danas doživljavamo u Europi jeste da vidimo da i to što smo nekoć kritizirali je sada nešto za što se, u ovoj fazi krize, valja boriti. Dakle, tu vidimo taj jedan historijski paradoks i zapravo vidimo koliko je situacija loša. A loša je iz tog razloga jer se danas svi bore protiv socijalne države. Tako da mi moramo čitav naš vokabular reformulirati i promisliti samo pitanje socijalne države. Da, treba se boriti za socijalnu državu. Treba imati na umu taj historijski kompromis rada i kapitala.
DANI: Postoji li uopšte neki alternativni, da kažemo, ljevičarski odgovor na aktuelna zbivanja u Evropi?
HORVAT: Usponom Sirize u Grčkoj sa tri odsto na 27 odsto na posljednjim izborima, pokazuje da se na neki način energija pokreta može usmjeriti, ne samo u borbu protiv vlasti, nego i u borbu za vlast. Na što je ljevica do sada najčešće odmahivala rukom, zapravo se toga bojala i fetišizirala, za razliku od toga, direktnu demokraciju. Mislim da je Siriza pokazala da se tek kroz neku vrstu dijalektike, ali u vulgarnom smislu, ne hegelovskom, između pokreta i partije može vršiti pravi pritisak.
To je nešto što se pokazalo još u Porto Alegreu, s kraja 80-tih, kada se izborio participativni budžet, ali upravo na taj način da ste imali društveni pokret, koji se borio za participativni budžet i da ste imali partiju, koja se borila za njega, koja je potom došla na vlast i onda ga implementirala. Naravno, ta partija se kasnije degradirala i postoje mnogi kritičari toga. Međutim, ja mislim da je jedina budućnost, bilo kakvog suvislog, smislenog i energičnog otpora, ta da ne postoji više strah od stranačkog organiziranja. A sa druge strane, istovremeno, da ukoliko postoji bilo kakva stranka, postoji energija pokreta koja tu stranku može regulirati.
Pokret bez stranke je na neki način impotentan, što se pokazalo u posljednjih nekoliko godina. Na primjer, u Egiptu smo imali milione ljudi na ulicama, ali na kraju niste imali stranku koja je deset ili dvadeset godina radila na terenskom organiziranju, nego su to radila Muslimanska braća po selima, koja su na kraju poentirala. Dok se ljevica bojala iskoračiti i izbore je shvaćala kao nešto što možda nikad neće ni doći. Ista je stvar sa Wall Street pokretom u New Yorku gdje je Obama opet pobijedio, a sve što se događalo tamo, sav taj entuzijazam, to uopšte nije iskorišteno. Ali, stranka bez pokreta je takođe opasna, to upravo pokazuje primjer socijaldemokracije i Zelenih u Njemačkoj.
Svi oni šezdesetosmaši koji su krenuli kroz taj dugi marš kroz institucije, sada u negativnom smislu, nemaju više zaleđe, u smislu pokreta, koje na njih može uticati, nego oni postaju ti koji provode politiku. U tom smislu mislim da se u Europi ipak nešto promijenilo, i tu ne mislim samo na Sirizu. Ono što ja vidim kao nužnost jeste da različiti pokreti širom Europe, koji se bore za iste ciljeve, treba da dobiju neki univerzalniji karakter na europskom nivou i da na taj način dođe do ponovnog reafirmiranja europske ljevice.
Izvor: e-novine
