Pola stoljeća solističke karijere i 75 godina života Arsena Dedića, koji po opsegu i raznolikosti produkcije te kontinuitetu popularnosti ima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj kulturi, protječe do sada neobilježeno.
Arsenova solistička povijest počinje na Zagrebačkom festivalu popularne glazbe 1963, koji pod nazivom Zagrebfest krajem studenoga ove godine retrospektivno obilježava svojih šest desetljeća. Ona je, međutim, samo jedna nit u karijeri koju još čine raznolike djelatnosti skladatelja, pjesnika, producenta, dirigenta, svirača... No ni ono što je uobičajeno dostatno za nekoliko uspješnih karijera, nije sve što Arsen "može da da". Naime, ovo je njegova druga "pedesetica", budući je prije pet godina proslavio pola stoljeća umjetničkog rada i sedamdesetu obljetnicu života.Kad smo ga nazvali da nam kaže stoji li ta obljetnice, uputio nas je u svoja estradna iskustva starija od pola stoljeća – pjevača u vokalnim skupinama Prima, Zagrebački vokalni kvartet, Melos ..., svirača u ansamblima popularne i jazz muzike, voditelja vlastitog instrumentalnog Kvarteta flauta – i potvrdio solistički početak na Zagrebačkom festivalu, te bezuspješan pokušaj iste godine na Splitskom festivalu.I dok je o tome govorio tonom kao da recitira svoje Negve, završio je ironijski: "Šta hoćeš, Lučiću? Gabi mi je na moru, sam sam tu i nemam što jesti". Taj "tihi obrt" u komunikaciji poznavatelji ističu, uz iznimnu kreativnu snagu i Arsenovu svestranost, bitnim oblježjem njegove pojavnosti.
Šansonjer koji je rekreirao žanr
Rođen je u Šibeniku 1938. gdje je završio gimnaziju i srednju muzičku školu, svirao flautu na vatrogasnim zabavama te s ocem i bratom na sprovodima. U Zagrebu je potom počeo pa prekinuo studij prava, te 1959. upisao Muzičku akademiju na kojoj je u veljači 1964. diplomirao flautu.
Umjetnička karijera mu počinje objavom prvih pjesama u časopisu Prisutnosti, 1958. godine. Dvije godine kasnije počinje skladati šansone, u kojima su se srela, kako je i sam kazao, njegova dva ključna izraza: glazba i pjesme. I postao je zaštitni znak hrvatske šansone, koju on radije zove autorskom pjesmom.
Njegove šansone su zahtjevne forme koje trebaju biti posebno evaluirane s obzirom na njihovu delikatnu strukturu koja uključuje glazbu, tekst, izvedbu, glas, jednom rječju ono što se u popularnoj glazbi zove – autentičnost. Jedno je ući u žanr, a drugo u žanr upisati svoj glazbeni kod, a to je učinio Dedić, kazala je za Hinu muzikologinja Diana Grgurić.
On je rekreirao žanr izbjegavajući standardizirana rješenja, dajući svaki put novog sebe. Tako je snaga njegove šansone mjerljiva u parametrima intermedijalne forme, a to znači stupnju na kojem se muzikalnost investira u poetski jezik, domeće Diana Grgurić.
Prema podacima s mrežnih stranica Croatia Recordsa, Arsen je u ovih pedeset godina objavio više od 30 albuma, uključujući klapske skladbe i popevke, te skladbe za djecu i za film.
Istodobno, prema podacima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, objavio je 20 zbirki pjesama od kojih se prva, Brod u boci, pojavila u sedam ili osam izdanja.
Arsenov celuloidni panteon
Od 1967. sklada i scensku te filmsku i TV glazbu, te glazbu za dokumentarne TV filmove. Jednom je kazao da najveći dio njegova rada čini ta "primijenjena glazba". Prema ranijim podacima, vlastoručno je napisao partiture za više od 110 kazališnih predstava i više od 100 igranih, dokumentarnih i animiranih filmova i TV serija, odnosno CD-a.
"Arsen je uz Alfija Kabilja jedan od najistaknutijih filmskih skladatelja sedamdesetih i osamdesetih godina", ocjenjuje Diana Grgurić.
Ne samo da je napisao glazbu ili pjesme za veliki broja filmova, nego je u svojoj inoj produkciji okupiran filmovima. Analizirajući njegovu filmografiju Daniel Rafaelić sumira da Arsenov panteon čini trinaest redatelja koji su u pjesmama poimence spomenuti i time uzdignuti na razinu oltara, i niz glumaca koji upotpunjuje uvid u Arsenovu "celuloidnu religiju".
Bruno Kragić napominje da filmovi u Arsenovoj glazbi imaju ulogu individualnog pamćenja, znak su vremena, dio slike bolje prošlosti, element tvorbe nostalgije, ali i možda ponajprije element samog izraza.
Starija glazba ili poezija
To je moguće, prema glazbenom uredniku i producentu Siniši Škarici, jer je Arsen enciklopedijski obrazovana osoba koja u sebi okuplja talente skladatelja, pjesnika, slikara, flautista, pjevača; ali ga na prvom mjestu smatra "vrhunaravnim glazbenikom".
I poetska kritika visoko vrednuje Arsenov rad. Krešimir Bagić ističe njegovu off-poziciju koju ustrajno gradi od 1958. predstavljajući se 'pjesnikom opće prakse' ili 'pjesnikovim bratićem', no u te i slične izraze prigodne skromnosti, priznaje Bagić, već dugo je malo tko sklon povjerovati. "Poezija Arsena Dedića jedno je od autentičnih i provokativnih iskustava našega recentnog pjesništva. Njegova su glavna obilježja: zarazna nostalgija, duhovitost, izravnost govora, humorni obrati i fina ironija. Arsen je pjesnik lakog stiha i brze misli sposoban ritmizirati kaotično i rimovati suprotstavljeno te pritom nuditi pogled na svijet", zaključuje Bagić.
Objavljujući njegovu prvu zbirku, Brod u boci, Zvonimir Golob je u nju polagao misijsku nadu da će poezija Arsenovom zaslugom steći priličan broj novih čitatelja među ljubiteljima zabavne glazbe. I to se obistinilo.
I dok Škarica i Grgurić smatraju da je kod Dedića "starija" glazba od poezije, akademik Tonko Maroević tvrdi da je Arsen izborio nezamjenjivo mjesto u hrvatskoj književnosti, sve da nikad nije otpjevao niti jedan ton niti skladao ikoju kompoziciju. Čak što više, drži Maroević, premda je u glazbi poznatiji njegov pjesnički "još je izravniji seizmogram emotivnih reakcija čovjeka u prostoru i vremenu negoli je to njegova glazba".
Prisjećajući se vremena svojih početaka, Arsen je jednom podsjetio da je odlaskom u popularnu glazbu za kolege s Akademije postao izgubljeni sin, da je izišao na čistinu na kojoj je lov stalno otvoren. Pa, reći tada "čovjek kao ja" – to je za mnoge tada bilo svetogrđe, podsjetio je.
Razliku između njegove kantautorske pozicije i zabavnog mainstreama jednom je objasnio gastronomskom metaforikom: Ono što Gabi ili Ivo Robić pjevaju je srce na žaru; ono što ja pjevam je mozak s jajima.
Samoljubivi dobrotvor
U tih pedeset godina, sagledavan najrazličitije od pomodnog estradnjaka do "pisca narodnih pjesama", nametnuo se kao jedna od ključnih pojava hrvatske glazbe, i u nju gotovo nitko više ne sumnja. Njegovu individulanost, koja po mnogima nerijetko dodiruje "samoljubljivost", gotovo svi opravdavaju i dodaju kako je prati i samokritičnost.
Izuzetak je književni kritičar Nikola Petković. On je Arsenovu pojavu nazvao "umišljenim i marnim karijeristički predumišljenim te prefabriciranim autsajderstvom jednoga od monopolista hrvatske estradno-servisne industrije".
Škarica međutim, u ocjeni za Hinu kaže da je Arsen nesebičan kao prijatelj, kolega, suradnik i učitelj, koji će te spremno podariti svojim znanjem i savjetom. Čak štoviše, za Škaricu je Arsen Dedić "neporecivi ultimativni dobrotvor koji kao da desetljećima bdije nad sudbinom (o)siromaš(e)ne hrvatske estrade darivajući je nevjerojatnom životnom aktivnošću i svim svojim mnogim talentima".
Kao osoba koja cijeli život povezuje popularno i autorsko, u glazbi, kazalištu, filmu i poeziji, Arsen je doticao beskrajno mnoštvo sudbina, sudjelovao u gradnji njihovih intima ali i društva koje je iz ruralnog zakoračilo u svijet modernosti. Arsen sa svim njegovim darovima i ulogama, koja se najviše stapaju u licu kabaretiste.
Šansonjer koji je rekreirao žanr
Rođen je u Šibeniku 1938. gdje je završio gimnaziju i srednju muzičku školu, svirao flautu na vatrogasnim zabavama te s ocem i bratom na sprovodima. U Zagrebu je potom počeo pa prekinuo studij prava, te 1959. upisao Muzičku akademiju na kojoj je u veljači 1964. diplomirao flautu.
Umjetnička karijera mu počinje objavom prvih pjesama u časopisu Prisutnosti, 1958. godine. Dvije godine kasnije počinje skladati šansone, u kojima su se srela, kako je i sam kazao, njegova dva ključna izraza: glazba i pjesme. I postao je zaštitni znak hrvatske šansone, koju on radije zove autorskom pjesmom.
Njegove šansone su zahtjevne forme koje trebaju biti posebno evaluirane s obzirom na njihovu delikatnu strukturu koja uključuje glazbu, tekst, izvedbu, glas, jednom rječju ono što se u popularnoj glazbi zove – autentičnost. Jedno je ući u žanr, a drugo u žanr upisati svoj glazbeni kod, a to je učinio Dedić, kazala je za Hinu muzikologinja Diana Grgurić.
On je rekreirao žanr izbjegavajući standardizirana rješenja, dajući svaki put novog sebe. Tako je snaga njegove šansone mjerljiva u parametrima intermedijalne forme, a to znači stupnju na kojem se muzikalnost investira u poetski jezik, domeće Diana Grgurić.
Prema podacima s mrežnih stranica Croatia Recordsa, Arsen je u ovih pedeset godina objavio više od 30 albuma, uključujući klapske skladbe i popevke, te skladbe za djecu i za film.
Istodobno, prema podacima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, objavio je 20 zbirki pjesama od kojih se prva, Brod u boci, pojavila u sedam ili osam izdanja.
Arsenov celuloidni panteon
Od 1967. sklada i scensku te filmsku i TV glazbu, te glazbu za dokumentarne TV filmove. Jednom je kazao da najveći dio njegova rada čini ta "primijenjena glazba". Prema ranijim podacima, vlastoručno je napisao partiture za više od 110 kazališnih predstava i više od 100 igranih, dokumentarnih i animiranih filmova i TV serija, odnosno CD-a.
"Arsen je uz Alfija Kabilja jedan od najistaknutijih filmskih skladatelja sedamdesetih i osamdesetih godina", ocjenjuje Diana Grgurić.
Ne samo da je napisao glazbu ili pjesme za veliki broja filmova, nego je u svojoj inoj produkciji okupiran filmovima. Analizirajući njegovu filmografiju Daniel Rafaelić sumira da Arsenov panteon čini trinaest redatelja koji su u pjesmama poimence spomenuti i time uzdignuti na razinu oltara, i niz glumaca koji upotpunjuje uvid u Arsenovu "celuloidnu religiju".
Bruno Kragić napominje da filmovi u Arsenovoj glazbi imaju ulogu individualnog pamćenja, znak su vremena, dio slike bolje prošlosti, element tvorbe nostalgije, ali i možda ponajprije element samog izraza.
Starija glazba ili poezija
To je moguće, prema glazbenom uredniku i producentu Siniši Škarici, jer je Arsen enciklopedijski obrazovana osoba koja u sebi okuplja talente skladatelja, pjesnika, slikara, flautista, pjevača; ali ga na prvom mjestu smatra "vrhunaravnim glazbenikom".
I poetska kritika visoko vrednuje Arsenov rad. Krešimir Bagić ističe njegovu off-poziciju koju ustrajno gradi od 1958. predstavljajući se 'pjesnikom opće prakse' ili 'pjesnikovim bratićem', no u te i slične izraze prigodne skromnosti, priznaje Bagić, već dugo je malo tko sklon povjerovati. "Poezija Arsena Dedića jedno je od autentičnih i provokativnih iskustava našega recentnog pjesništva. Njegova su glavna obilježja: zarazna nostalgija, duhovitost, izravnost govora, humorni obrati i fina ironija. Arsen je pjesnik lakog stiha i brze misli sposoban ritmizirati kaotično i rimovati suprotstavljeno te pritom nuditi pogled na svijet", zaključuje Bagić.
Objavljujući njegovu prvu zbirku, Brod u boci, Zvonimir Golob je u nju polagao misijsku nadu da će poezija Arsenovom zaslugom steći priličan broj novih čitatelja među ljubiteljima zabavne glazbe. I to se obistinilo.
I dok Škarica i Grgurić smatraju da je kod Dedića "starija" glazba od poezije, akademik Tonko Maroević tvrdi da je Arsen izborio nezamjenjivo mjesto u hrvatskoj književnosti, sve da nikad nije otpjevao niti jedan ton niti skladao ikoju kompoziciju. Čak što više, drži Maroević, premda je u glazbi poznatiji njegov pjesnički "još je izravniji seizmogram emotivnih reakcija čovjeka u prostoru i vremenu negoli je to njegova glazba".
Prisjećajući se vremena svojih početaka, Arsen je jednom podsjetio da je odlaskom u popularnu glazbu za kolege s Akademije postao izgubljeni sin, da je izišao na čistinu na kojoj je lov stalno otvoren. Pa, reći tada "čovjek kao ja" – to je za mnoge tada bilo svetogrđe, podsjetio je.
Razliku između njegove kantautorske pozicije i zabavnog mainstreama jednom je objasnio gastronomskom metaforikom: Ono što Gabi ili Ivo Robić pjevaju je srce na žaru; ono što ja pjevam je mozak s jajima.
Samoljubivi dobrotvor
U tih pedeset godina, sagledavan najrazličitije od pomodnog estradnjaka do "pisca narodnih pjesama", nametnuo se kao jedna od ključnih pojava hrvatske glazbe, i u nju gotovo nitko više ne sumnja. Njegovu individulanost, koja po mnogima nerijetko dodiruje "samoljubljivost", gotovo svi opravdavaju i dodaju kako je prati i samokritičnost.
Izuzetak je književni kritičar Nikola Petković. On je Arsenovu pojavu nazvao "umišljenim i marnim karijeristički predumišljenim te prefabriciranim autsajderstvom jednoga od monopolista hrvatske estradno-servisne industrije".
Škarica međutim, u ocjeni za Hinu kaže da je Arsen nesebičan kao prijatelj, kolega, suradnik i učitelj, koji će te spremno podariti svojim znanjem i savjetom. Čak štoviše, za Škaricu je Arsen Dedić "neporecivi ultimativni dobrotvor koji kao da desetljećima bdije nad sudbinom (o)siromaš(e)ne hrvatske estrade darivajući je nevjerojatnom životnom aktivnošću i svim svojim mnogim talentima".
Kao osoba koja cijeli život povezuje popularno i autorsko, u glazbi, kazalištu, filmu i poeziji, Arsen je doticao beskrajno mnoštvo sudbina, sudjelovao u gradnji njihovih intima ali i društva koje je iz ruralnog zakoračilo u svijet modernosti. Arsen sa svim njegovim darovima i ulogama, koja se najviše stapaju u licu kabaretiste.
Izvor: SEEbiz
