Pop scriptum Denisa Leskovara
Svi vole obljetnice. Posebno ih obožava diskografska industrija, koja ih je odavno pretvorila u jednu od omiljenih marketinških poluga. Ako je pak riječ o okruglih pedeset (!) godina od objavljivanja nekog „klasičnog“ albuma, to je nova prilika za prisjećanje na neka iznimno vrijedna i na svim razinama izvanvremenska ostvarenja probrana iz svjetske i domaće arhive. Valja podsjetiti da smo ušli u razdoblje kad pedeseta obljetnica „pada“ na ključno albumsko doba, na 1970-e – eru u kojoj se (kako navodi kritičar David Hepworth) „albumski format nametnuo kao optimalan okvir unutar kojeg glazbenik govori ono što u tom trenutku ima reći. Ploča je u svojem mediju postala nešto poput cjelovečernjeg filma... ili knjige kad je riječ o literaturi.“
Ivica Krajač, Brane Lambert Živković, Karlo Metikoš i Josipa Lisac
Godine 1973. diskografske karijere započinjali su Bruce Springsteen (debijem Greetings from Asbury Park, N. J.) i Tom Waits (Closing Time). Iggy & The Stooges potpisuju još jedno mahnito (ne)djelo, Raw Power, a Roxy Music redefiniraju art-rock-izdanjem For Your Pleasure. Nabrajati važne albume iz te godine oduzelo bi previše prostora. Ipak, u globalnim okvirima teško je pronaći bolji primjer zaokruženoga konceptualnog ostvarenja od epohalnog (i u komercijalnom smislu monstruozno velika) albuma Pink Floyda The Dark Side of the Moon.
Besprijekorno snimljen na 16-kanalnoj opremi u studiju Abbey Road, The Dark Side širom je otvorio vrata dotad nepoznatu slušalačkom iskustvu. Zloslutne Watersove teme o ljudskoj pohlepi, sazrijevanju i starenju, prolasku vremena, mentalnom propadanju, ludilu i smrti nijedan rock-sastav prije njih nije uspio ugraditi u tako melodiozan i magnetski privlačan audiovizualni paket: tko može, uza sve drugo, zaboraviti prepoznatljivu prizmu na ovitku LP-a, koja bijelu zraku svjetlosti dijeli u spektar boja?
Gotovo istovremeno, 22-godišnja Josipa Lisac u Jugotonovu studiju u Jadran filmu dovršava vlastiti prvijenac Dnevnik jedne ljubavi. (Jugoton / Croatia Records, 1973/2023). Pedeseti rođendan proslavljen je očekivano i primjereno: vinilnim reizdanjem, remasteriranim upravo u londonskim studijima Abbey Road. Razloge svih komplimenata na račun njezina pjevačkog umijeća i sve laskave (i ne odveć maštovite) Josipine titule poput one o „našoj najvećoj divi“ valja tražiti u deset tematski povezanih pjesama koje se, poput konciznih poglavlja knjige stapaju u zaokruženu cjelinu. U dnevnik jedne ljubavne veze.
Iako je riječ o debiju, Josipa Lisac 1973. nije bila bez iskustva – stekla ga je šezdesetih u sastavu O’Hara i Zlatnim akordima te nastupima na brojnim festivalima zabavne glazbe, od Opatije do Splita, prije negoli je ljubav prema Karlu Metikošu – „donositelju rock and rolla u naše krajeve“, poznatu pod pseudonimom Matt Collins – pretočila i u kreativnu suradnju. Dnevnik je, dakako, snimila uz potporu vrhunske suradničke ekipe. Osim Metikoševih skladateljskih prinosa, album je nezamisliv bez dojmljivih stihova Ivice Krajača, osnivača vokalne skupine 4M. Pijanist i flautist Brane Lambert Živković pobrinuo se za aranžmanski dio priče, a jezgru sviračke postave činili su i drugi članovi grupe Time, uključujući Dadu Topića koji svira tamburin! Nezamjenjivu ulogu odigrao je i gitarist Indexa Slobodan Kovačević, a zvučna tekstura dopunjena je puhačima i gudačima; na albumu, primjerice, sudjeluje cijeli Zagrebački gudački kvartet. Dodamo li tomu podatak da je ženske prateće vokale predvodila Zdenka Kovačiček, postaje jasnije koliko je energije, vremena i truda uloženo u projekt.
Premda uvodna elegija O jednoj mladosti ostaje neupitni vrhunac albuma – i jedan od najimpresivnijih, himnički lijepih trenutaka domaće pop-rock-diskografije uopće – cjelina funkcionira od početne do završne note, podjednako u baladama i u energičnim brojevima kao što su Po prvi put ili Ležaj od suza. Standardne rock-forme miješaju se s pop-obrascima, kantautorskom poetikom, boogiejem i funk-soulom, pa čak i s elementima folka, koji se prepoznaje u temi Srela sam se s njim, odsviranoj u neparnoj (7/8) mjeri. Kristalno čista, organska produkcija podcrtava izniman autorski rukopis, omogućavajući glazbi i ekspresivnim vokalnim stilizmima da slobodno i prirodno dišu. Nedvojbeno, Josipa je temelje svojega pjevačkog vokabulara postavila upravo ovdje.
Godine 2023. rođendan svojeg Dnevnika Josipa proslavlja radno, ne samo vinilnim reizdanjem nego i na koncertnom podiju. Doduše, od dva najavljena prigodna nastupa u dvorani Vatroslava Lisinskog održan je tek jedan (21. veljače), dok je drugi zbog zdravstvenih tegoba morao biti pomaknut za svibanj.
Mnogo je razloga za proslavu: na produkcijskoj, aranžmanskoj i autorsko-izvođačkoj razini, Dnevnik jedne ljubavi hrvatsku je glazbu već ranih sedamdesetih približio svjetskim standardima. Mnogo godina poslije autorici je za taj album dodijeljen Porin za antologijsko ostvarenje hrvatske rock-glazbe, ali iz današnje perspektive lako je previdjeti okolnosti u kojima su se Lisica, Metikoš i ekipa smiono i ambiciozno udružili 1973. u zajedničkom pothvatu. „Kad razmišljam o tom albumu, nije me briga za bilo kakve nagrade, niti što će ljudi govoriti o tome – ne marim za njegovu komercijalnost“, pojašnjava pjevačica u Jurkasovoj knjizi Bez rocka trajanja, posvećenoj antologijskim albumima. „Bilo je to traganje za neobičnim, a sve savršeno u sebi mora imati nešto nesavršeno“, dodaje, podsjećajući na činjenicu da je vrijednost Dnevnika rasla iz desetljeća u desetljeće. „Stvoren je za buduća vremena.“
Raskošno opremljeno reizdanje LP-ploče sadrži i arhivske zanimljive novinske isječke iz 1973, koji pokazuju da su početne reakcije ondašnjih vodećih kritičara bile pozitivne („osvježenje u žabokrečini“, piše Dražen Vrdoljak), ali donekle rezervirane. „Hoće li prvi album Josipe Lisac značiti korak naprijed u domaćoj pop-glazbi?“ zapitao se tada jedan novinar. Eh, da je tada mogao znati...
