Karamarko je rano pokazao da njegov HDZ u nastojanju da se dočepa vlasti neće zazirati od metoda podzemne politike. No otimanje Mirka Raškovića SDSS-u moglo bi mu se obiti o glavu jer je priču odlučio istražiti Uskok, a sve je više dokaza o njihovoj povezanosti iz vremena Karamarkovog upravljanja POA-om
Kada je novoizabrani saborski zastupnik srpske nacionalne manjine Mirko Rašković prošlog četvrtka došao na konzultacije kod predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović odvojeno od stranačkih kolega i bez znanja vrha svoje stranke, bila je to kulminacija operacije razbijanja SDSS-a koju je HDZ pokrenuo nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora. Otimanje Raškovića činilo se prvih dana kao veliki dobitak za Tomislava Karamarka, no nakon što je Uskok ovog utorka naložio policiji provođenje istrage o prijetnjama izabranim zastupnicima i kupovanju saborskih mandata, postoji velika mogućnost da se predsjedniku HDZ-a taj potez obije o glavu, jer je sve više dokaza o njegovoj direktnoj povezanosti s Raškovićem, koji se odnose na vrijeme Karamarkovog upravljanja Protuobavještajnom agencijom (POA). Bude li Uskok temeljito istraživao razloge Raškovićeve izdaje SDSS-a, morat će raščistiti kakav je status taj čovjek imao u hrvatskim tajnim službama dok je njima rukovodio Karamarko, kao i to kojim se metodama HDZ poslužio kako bi ga pridobio na svoju stranu.
Karamarko je vrlo rano, u slučaju Vukovara, pokazao da njegov HDZ u nastojanju da se dočepa vlasti neće zazirati od upotrebe metoda podzemne politike, kao što nije zazirao ni od izazivanja međunacionalnih tenzija u najosjetljivijim sredinama. Karamarko je još kao kandidat za predsjednika HDZ-a sredinom 2012. izjavio da je koalicija sa SDSS-om u prethodnim vladama bila sramotna za HDZ i da se više nikada neće ponoviti. Iako je i sam, kao ministar unutarnjih poslova, sudjelovao u dvjema HDZ-ovim koalicijskim vladama sa SDSS-om, kao predsjednik stranke izvršio je zaokret prema antimanjinskoj politici kojom se, prije svega na pitanju ćirilice, koristio u svrhu obnove nacionalističkog duha u opozicijskom HDZ-u. Bilo mu je to potrebno kako bi zbio redove poljuljane stranke, no samo od sebe nije donosilo naročite izborne rezultate, pa je HDZ, nakon što na lokalnim izborima 2013. nije uspio u Vukovaru svrgnuti SDP-ovog gradonačelnika Željka Sabu, posegnuo za drugim sredstvima. Ona su uključivala preotimanje SDP-ovog vijećnika Željka Pinjuha radi izazivanja prijevremenih izbora i diskreditiranje Sabe tajnim snimkama kada je ovaj pokušao učiniti sličnu stvar sa HDZ-ovom vijećnicom Marijom Budimir. Tek nakon toga je Sabo bio svrgnut, da bi Marija Budimir, koja ga je tajno snimala, dobila na ovim parlamentarnim izborima visoko mjesto na HDZ-ovoj listi i ušla u Sabor.
Pred ove se izbore HDZ, koji je antisrpskom politikom u međuvremenu otuđio nekadašnjeg koalicijskog partnera, počeo služiti istom vrstom sredstava u odnosu na SDSS. Trogodišnja antimanjinska kampanja onemogućavala je obnovu ranijeg povjerenja između čelnih ljudi dviju stranaka, premda se pragmatična suradnja ponegdje održala na nižim razinama, pa tako i u Šibensko-kninskoj županiji, gdje je SDSS na čelu s Mirkom Raškovićem osiguravao HDZ-ovu većinu u skupštini. No SDSS se sve više približavao vladajućem SDP-u, na čijoj je listi na parlamentarnim izborima u IX. jedinici nastupio SDSS-ov kandidat Boris Milošević. SDSS je na taj način uz tri zastupnika u manjinskoj XII. jedinici namjeravao dobiti i četvrtog putem preferencijskog glasanja na SDP-ovoj listi, ali taj je izgledan plan bio osujećen i to, kako se sada čini, iznutra.
Da se u SDSS-u nešto čudno događa postalo je jasno kada su uoči početka predizborne kampanje iz stranke izbačeni karlovački dožupan Siniša Ljubojević i vukovarski dogradonačelnik Srđan Milaković zbog toga što su istaknuli samostalne kandidature u XII. jedinici. Riječ je o mlađim ljudima koji su brzo napredovali u stranci, prvi do pozicije predsjednika SDSS-a Karlovačke županije, a drugi do one predsjednika vukovarskog SDSS-a, ali čije ambicije time očito nisu bile zadovoljenje. Njih dvojica organizirala su zajednički nastup na izborima i pokušala za sobom povući dio članstva SDSS-a, ali je ta operacija ostala ograničenog dometa. Još puno prije njihovog istupa do vrha SDSS-a počele su stizati informacije da se pojedinim stranačkim čelnicima pristupa iz HDZ-a i uvjerava ih se da Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović vode stranku u pogrešnom smjeru, da je suradnja sa SDP-om promašena, da vodstvo SDSS-a nije uspjelo osigurati ni funkcije u vladi ni provedbu projekata i da bi se sve to lakše ostvarilo u suradnji s HDZ-om. Uz to je prije početka službene kampanje vršen pritisak na dio istaknutih ljudi SDSS-a da utječu na odluke glavnog odbora svoje stranke koje bi išle u korist HDZ-a.
- Ta kampanja počela je nekoliko mjeseci prije izbora. Nije se s ponudama pristupalo ni meni ni Pupovcu nego drugim SDSS-ovcima, a mislim da je bio cilj da se naša stranka razbije na tri regionalna dijela - kaže za ‘Novosti’ predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović, dodajući da su prema informacijama kojima raspolaže ljudi iz HDZ-a i propagandno pomagali kampanju dvojice odmetnutih SDSS-ovaca.
Oni nisu uspjeli ugroziti mandate SDSS-a na manjinskoj listi, ali stranka nije ostvarila izborni cilj osvajanja četvrtog mandata u IX. jedinici, čemu je trebao doprinijeti upravo Rašković. Stranački je naputak bio da se u toj jedinici vodi kampanja za Borisa Miloševića, dok bi se glasovi za manjinsku listu osigurali u ostatku zemlje, no na području Raškovićeve županije dobar je dio glasova ipak bio usmjeren prema njegovom imenu na manjinskoj listi.
- Tada smo počeli sumnjati u njegov postupak, ali dobili smo opravdanje, koje je izgledalo smisleno, da se bojao kako bez tih glasova neće biti izabran na manjinskoj listi, iako smo mu mi garantirali da će to biti ostvareno. Nakon izbora održali smo sastanak na kojem su se sva tri naša zastupnika složila da ćemo dati podršku SDP-u, a takvu je odluku zatim jednoglasno donijelo i predsjedništvo stranke, na osnovu čega je Pupovac ovlašten da se tako izjasni na konzultacijama - kaže Stanimirović.
On navodi da je SDSS odlučio dati prethodnu podršku Zoranu Milanoviću za sastavljanje vlade zbog svega onoga što je HDZ radio u protekle tri godine, zbog antimanjinske kampanje, zbog sprječavanja provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i umanjivanja čitavog niza manjinskih prava nakon HDZ-ovog preuzimanja vlasti u Vukovaru. Posljednji razlog bila je upravo upletenost HDZ-a u predizborni pokušaj razbijanja SDSS-a, zbog čega je Pupovac tokom kampanje javno opominjao Karamarka, ali ovaj to nije zaustavio. Kada Karamarkova strategija HDZ-u ipak nije donijela očekivani rezultat na parlamentarnim izborima, a sabotiranje SDSS-ovih mandata u XII. jedinici nije uspjelo, šef HDZ-a je brzo pogazio svoje obećanje da HDZ više nikada neće ići u ‘sramotnu’ koaliciju sa SDSS-om. Stanimirovića je kontaktirao jedan HDZ-ov stranački dužnosnik tražeći da se održi sastanak s Karamarkom, koji se interesirao za mogućnosti dobivanja podrške zastupnika manjina. Na razgovor je otišao Pupovac, koji je Karamarku iznio navedene razloge zbog kojih je SDSS odlučio dati prednost Milanoviću.
Međutim, u HDZ-u su očigledno pripremali i rezervnu varijantu. Nakon što su SDSS i četiri druga zastupnika manjina objavili da podržavaju Milanovića, najprije je predsjednik HSLS-a Darinko Kosor izvršio na njih javni pritisak s tezom da zastupnici manjina ne bi trebali utjecati na stvaranje saborske većine, a uskoro je s istim stavom izašao i Karamarko. Kuda to vodi pokazalo se kada je vrh SDSS-a dva dana uoči konzultacija izgubio kontakt s Raškovićem. Umjesto sa stranačkim kolegama, on se u srijedu, dan prije konzultacija zakazanih za četvrtak poslijepodne, sastao u jednom zagrebačkom hotelu s HDZ-ovim Božidarom Kalmetom. Da je Karamarko znao kako će Rašković izdati svoju stranku pokazao je time što je već u četvrtak ujutro javno napao Pupovca tvrdeći da on ne može sam ići kod predsjednice i jamčiti za sva tri zastupnika SDSS-a. Pupovac je na poslijepodnevnim konzultacijama obavijestio predsjednicu da SDSS podržava Milanovića, ali se nakon njega na Pantovčaku pojavio Rašković i kazao joj da on ne podržava nikoga. Potom je izašao pred novinare izjavivši da je od predsjednice tražio zaštitu ‘od pritisaka koji su stvoreni u javnosti’. Kazao je da ga ‘puno njih’ pritišće da se priključi jednoj ili drugoj opciji i da preuzme odgovornost ‘mimo svoje savjesti, mimo odluke svoje stranke’ te dodao da će svoj potpis dati onog trenutka kada kao ‘manjinac’ osjeti da netko ima većinu. Postupio je dakle prema Kosorovom i Karamarkovom učenju, a sve je to mirisalo na smišljenu akciju u kojoj je i predsjednica odigrala sumnjivu ulogu, primajući Raškovića odvojeno od službenog stranačkog predstavnika Pupovca. Iako joj se Pupovac požalio na pritiske kojima je SDSS izložen, ona ga o skorom Raškovićevom dolasku nije ni obavijestila ni pitala za mišljenje.
Rašković je u naknadnoj izjavi medijima kazao da pritisci na njega dolaze sa srpske strane, no bila je to samo još jedna u nizu njegovih kontradiktornih izjava. On se odmetnuo od vlastite stranke nakon što je na njenoj listi ušao u Sabor, ne samo da je postupio suprotno jednoglasnoj odluci predsjedništva nego je u ponedjeljak i istupio iz SDSS-a, a taj drastični potez govori o njegovim očitim obavezama prema nekom drugom. Već na dan konzultacija počele su se u javnosti pojavljivati informacije o tome kako je Rašković, iako je u vrijeme rata bio šef kninske kasarne, obavještajnim radom zadužio hrvatske vlasti i dobio braniteljsku mirovinu od 7312 kuna, koju mu je navodno kao ministar unutarnjih poslova potpisao Karamarko. Međutim, šibenski portal Tris.com objavio je ove nedjelje dokumentaciju iz sudskog spora koji je HZZMO pokrenuo protiv Raškovića jer je od 2007. do 2009. godine istovremeno s mirovinom primao i plaću kao zaposlenik splitske tvrtke Eurodaus. Iz te se dokumentacije vidi da je Rašković u mirovinu otišao u svibnju 2006. godine, kada Karamarko još nije bio ministar, nego ravnatelj POA-e. To je tim zanimljivije što se Rašković u odgovoru na tužbu HZZMO-a branio da je mirovinu dobio po Zakonu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, i to navodeći da je mirovinu dobio s pravom na rad, po naputku iz POA-e. ‘Barem su mi u to vrijeme kazali odgovorni iz MUP-a, POA Zagreb, čak toliko daleko, kolege iz POA su mi predložili poslodavca kod kojeg sam trebao raditi’, navodi Rašković, dodajući da je novac koji je tako primao ‘smatrao za nagradu’.
Ta priča sama po sebi sadrži čitav niz potencijalno kriminalnih elemenata, a bude li Uskok ozbiljno krenuo u rasvjetljavanje ovog slučaja političke korupcije, to bi moglo imati ozbiljne implikacije za samog Karamarka, jer sudska dokumentacija pokazuje da je Rašković ustvari umirovljen u statusu djelatnika Protuobavještajne agencije kojom je u to vrijeme ravnao Karamarko. Da vodstvo SDSS-a neće samo tako prijeći preko pokušaja razbijanja stranke Pupovac je dao naslutiti kada je u ponedjeljak to nazvao pljačkom mandata i najavio da će tražiti zaštitu nadležnih tijela, nakon čega je uslijedila reakcija Državnog odvjetništva i Uskoka.
- Mi prave razloge Raškovićevog postupka ne znamo, ali mislimo da on to nije uradio svojom slobodnom voljom - kaže Stanimirović.
Raškovićev potez sporan je i bivšoj premijerki i predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor, koja za ‘Novosti’ kaže da ga on teško može obrazložiti nezadovoljstvom u stranci.
- Svakako je čudno što je išao na izbore na listi SDSS-a, da bi prije konstituiranja Sabora izašao iz stranke. Iz stranke se izlazi kada je čovjek nezadovoljan, no on u SDSS-u ne može biti nezadovoljan jer je izabran za zastupnika, a to je čast koja se u strankama ukazuje rijetkima - kaže Jadranka Kosor, dodajući da je riječ o jednoj vrsti presedana.
Što se tiče tvrdnji da zastupnici manjina ne bi trebali sudjelovati u formiranju vlasti, ona kaže da Ustav ne razlikuje zastupnike s obzirom na to u kojoj su izbornoj jedinici izabrani i da je Darinko Kosor zadnja osoba koja bi o tome trebala govoriti jer je njegov HSLS napustio HDZ-ovu vladu u vrijeme evropskih pregovora, kada su upravo manjinski zastupnici odbili pozive za rušenjem vlade i pomogli da se ti pregovori uspješno zaključe. Dodaje da ni Karamarku kao tadašnjem ministru nije smetala koalicija sa SDSS-om, za koju je kasnije izjavio da je bila ‘sramotna’.
- Činjenica je da je on to rekao, kao što je činjenica da bi mu Rašković sada bio jako drag zastupnik u koaliciji. Koja je prava istina o stajalištima te osobe, to su sada pitanja za njegovu stranku i suradnike - kaže Jadranka Kosor.
portalnovosti
Kada je novoizabrani saborski zastupnik srpske nacionalne manjine Mirko Rašković prošlog četvrtka došao na konzultacije kod predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović odvojeno od stranačkih kolega i bez znanja vrha svoje stranke, bila je to kulminacija operacije razbijanja SDSS-a koju je HDZ pokrenuo nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora. Otimanje Raškovića činilo se prvih dana kao veliki dobitak za Tomislava Karamarka, no nakon što je Uskok ovog utorka naložio policiji provođenje istrage o prijetnjama izabranim zastupnicima i kupovanju saborskih mandata, postoji velika mogućnost da se predsjedniku HDZ-a taj potez obije o glavu, jer je sve više dokaza o njegovoj direktnoj povezanosti s Raškovićem, koji se odnose na vrijeme Karamarkovog upravljanja Protuobavještajnom agencijom (POA). Bude li Uskok temeljito istraživao razloge Raškovićeve izdaje SDSS-a, morat će raščistiti kakav je status taj čovjek imao u hrvatskim tajnim službama dok je njima rukovodio Karamarko, kao i to kojim se metodama HDZ poslužio kako bi ga pridobio na svoju stranu.
Karamarko je vrlo rano, u slučaju Vukovara, pokazao da njegov HDZ u nastojanju da se dočepa vlasti neće zazirati od upotrebe metoda podzemne politike, kao što nije zazirao ni od izazivanja međunacionalnih tenzija u najosjetljivijim sredinama. Karamarko je još kao kandidat za predsjednika HDZ-a sredinom 2012. izjavio da je koalicija sa SDSS-om u prethodnim vladama bila sramotna za HDZ i da se više nikada neće ponoviti. Iako je i sam, kao ministar unutarnjih poslova, sudjelovao u dvjema HDZ-ovim koalicijskim vladama sa SDSS-om, kao predsjednik stranke izvršio je zaokret prema antimanjinskoj politici kojom se, prije svega na pitanju ćirilice, koristio u svrhu obnove nacionalističkog duha u opozicijskom HDZ-u. Bilo mu je to potrebno kako bi zbio redove poljuljane stranke, no samo od sebe nije donosilo naročite izborne rezultate, pa je HDZ, nakon što na lokalnim izborima 2013. nije uspio u Vukovaru svrgnuti SDP-ovog gradonačelnika Željka Sabu, posegnuo za drugim sredstvima. Ona su uključivala preotimanje SDP-ovog vijećnika Željka Pinjuha radi izazivanja prijevremenih izbora i diskreditiranje Sabe tajnim snimkama kada je ovaj pokušao učiniti sličnu stvar sa HDZ-ovom vijećnicom Marijom Budimir. Tek nakon toga je Sabo bio svrgnut, da bi Marija Budimir, koja ga je tajno snimala, dobila na ovim parlamentarnim izborima visoko mjesto na HDZ-ovoj listi i ušla u Sabor.
Kampanja je počela nekoliko mjeseci prije izbora. Mislim da je bio cilj da se naša stranka razbije na tri regionalna dijela – kaže za ‘Novosti’ predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović
Pred ove se izbore HDZ, koji je antisrpskom politikom u međuvremenu otuđio nekadašnjeg koalicijskog partnera, počeo služiti istom vrstom sredstava u odnosu na SDSS. Trogodišnja antimanjinska kampanja onemogućavala je obnovu ranijeg povjerenja između čelnih ljudi dviju stranaka, premda se pragmatična suradnja ponegdje održala na nižim razinama, pa tako i u Šibensko-kninskoj županiji, gdje je SDSS na čelu s Mirkom Raškovićem osiguravao HDZ-ovu većinu u skupštini. No SDSS se sve više približavao vladajućem SDP-u, na čijoj je listi na parlamentarnim izborima u IX. jedinici nastupio SDSS-ov kandidat Boris Milošević. SDSS je na taj način uz tri zastupnika u manjinskoj XII. jedinici namjeravao dobiti i četvrtog putem preferencijskog glasanja na SDP-ovoj listi, ali taj je izgledan plan bio osujećen i to, kako se sada čini, iznutra.
Da se u SDSS-u nešto čudno događa postalo je jasno kada su uoči početka predizborne kampanje iz stranke izbačeni karlovački dožupan Siniša Ljubojević i vukovarski dogradonačelnik Srđan Milaković zbog toga što su istaknuli samostalne kandidature u XII. jedinici. Riječ je o mlađim ljudima koji su brzo napredovali u stranci, prvi do pozicije predsjednika SDSS-a Karlovačke županije, a drugi do one predsjednika vukovarskog SDSS-a, ali čije ambicije time očito nisu bile zadovoljenje. Njih dvojica organizirala su zajednički nastup na izborima i pokušala za sobom povući dio članstva SDSS-a, ali je ta operacija ostala ograničenog dometa. Još puno prije njihovog istupa do vrha SDSS-a počele su stizati informacije da se pojedinim stranačkim čelnicima pristupa iz HDZ-a i uvjerava ih se da Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović vode stranku u pogrešnom smjeru, da je suradnja sa SDP-om promašena, da vodstvo SDSS-a nije uspjelo osigurati ni funkcije u vladi ni provedbu projekata i da bi se sve to lakše ostvarilo u suradnji s HDZ-om. Uz to je prije početka službene kampanje vršen pritisak na dio istaknutih ljudi SDSS-a da utječu na odluke glavnog odbora svoje stranke koje bi išle u korist HDZ-a.
- Ta kampanja počela je nekoliko mjeseci prije izbora. Nije se s ponudama pristupalo ni meni ni Pupovcu nego drugim SDSS-ovcima, a mislim da je bio cilj da se naša stranka razbije na tri regionalna dijela - kaže za ‘Novosti’ predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović, dodajući da su prema informacijama kojima raspolaže ljudi iz HDZ-a i propagandno pomagali kampanju dvojice odmetnutih SDSS-ovaca.
Oni nisu uspjeli ugroziti mandate SDSS-a na manjinskoj listi, ali stranka nije ostvarila izborni cilj osvajanja četvrtog mandata u IX. jedinici, čemu je trebao doprinijeti upravo Rašković. Stranački je naputak bio da se u toj jedinici vodi kampanja za Borisa Miloševića, dok bi se glasovi za manjinsku listu osigurali u ostatku zemlje, no na području Raškovićeve županije dobar je dio glasova ipak bio usmjeren prema njegovom imenu na manjinskoj listi.
- Tada smo počeli sumnjati u njegov postupak, ali dobili smo opravdanje, koje je izgledalo smisleno, da se bojao kako bez tih glasova neće biti izabran na manjinskoj listi, iako smo mu mi garantirali da će to biti ostvareno. Nakon izbora održali smo sastanak na kojem su se sva tri naša zastupnika složila da ćemo dati podršku SDP-u, a takvu je odluku zatim jednoglasno donijelo i predsjedništvo stranke, na osnovu čega je Pupovac ovlašten da se tako izjasni na konzultacijama - kaže Stanimirović.
On navodi da je SDSS odlučio dati prethodnu podršku Zoranu Milanoviću za sastavljanje vlade zbog svega onoga što je HDZ radio u protekle tri godine, zbog antimanjinske kampanje, zbog sprječavanja provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i umanjivanja čitavog niza manjinskih prava nakon HDZ-ovog preuzimanja vlasti u Vukovaru. Posljednji razlog bila je upravo upletenost HDZ-a u predizborni pokušaj razbijanja SDSS-a, zbog čega je Pupovac tokom kampanje javno opominjao Karamarka, ali ovaj to nije zaustavio. Kada Karamarkova strategija HDZ-u ipak nije donijela očekivani rezultat na parlamentarnim izborima, a sabotiranje SDSS-ovih mandata u XII. jedinici nije uspjelo, šef HDZ-a je brzo pogazio svoje obećanje da HDZ više nikada neće ići u ‘sramotnu’ koaliciju sa SDSS-om. Stanimirovića je kontaktirao jedan HDZ-ov stranački dužnosnik tražeći da se održi sastanak s Karamarkom, koji se interesirao za mogućnosti dobivanja podrške zastupnika manjina. Na razgovor je otišao Pupovac, koji je Karamarku iznio navedene razloge zbog kojih je SDSS odlučio dati prednost Milanoviću.
Međutim, u HDZ-u su očigledno pripremali i rezervnu varijantu. Nakon što su SDSS i četiri druga zastupnika manjina objavili da podržavaju Milanovića, najprije je predsjednik HSLS-a Darinko Kosor izvršio na njih javni pritisak s tezom da zastupnici manjina ne bi trebali utjecati na stvaranje saborske većine, a uskoro je s istim stavom izašao i Karamarko. Kuda to vodi pokazalo se kada je vrh SDSS-a dva dana uoči konzultacija izgubio kontakt s Raškovićem. Umjesto sa stranačkim kolegama, on se u srijedu, dan prije konzultacija zakazanih za četvrtak poslijepodne, sastao u jednom zagrebačkom hotelu s HDZ-ovim Božidarom Kalmetom. Da je Karamarko znao kako će Rašković izdati svoju stranku pokazao je time što je već u četvrtak ujutro javno napao Pupovca tvrdeći da on ne može sam ići kod predsjednice i jamčiti za sva tri zastupnika SDSS-a. Pupovac je na poslijepodnevnim konzultacijama obavijestio predsjednicu da SDSS podržava Milanovića, ali se nakon njega na Pantovčaku pojavio Rašković i kazao joj da on ne podržava nikoga. Potom je izašao pred novinare izjavivši da je od predsjednice tražio zaštitu ‘od pritisaka koji su stvoreni u javnosti’. Kazao je da ga ‘puno njih’ pritišće da se priključi jednoj ili drugoj opciji i da preuzme odgovornost ‘mimo svoje savjesti, mimo odluke svoje stranke’ te dodao da će svoj potpis dati onog trenutka kada kao ‘manjinac’ osjeti da netko ima većinu. Postupio je dakle prema Kosorovom i Karamarkovom učenju, a sve je to mirisalo na smišljenu akciju u kojoj je i predsjednica odigrala sumnjivu ulogu, primajući Raškovića odvojeno od službenog stranačkog predstavnika Pupovca. Iako joj se Pupovac požalio na pritiske kojima je SDSS izložen, ona ga o skorom Raškovićevom dolasku nije ni obavijestila ni pitala za mišljenje.
Dokumentacija iz sudskog spora s HZZMO-om pokazuje da je Rašković ustvari umirovljen 2006. u statusu djelatnika POA-e kojom je u to vrijeme ravnao Karamarko
Rašković je u naknadnoj izjavi medijima kazao da pritisci na njega dolaze sa srpske strane, no bila je to samo još jedna u nizu njegovih kontradiktornih izjava. On se odmetnuo od vlastite stranke nakon što je na njenoj listi ušao u Sabor, ne samo da je postupio suprotno jednoglasnoj odluci predsjedništva nego je u ponedjeljak i istupio iz SDSS-a, a taj drastični potez govori o njegovim očitim obavezama prema nekom drugom. Već na dan konzultacija počele su se u javnosti pojavljivati informacije o tome kako je Rašković, iako je u vrijeme rata bio šef kninske kasarne, obavještajnim radom zadužio hrvatske vlasti i dobio braniteljsku mirovinu od 7312 kuna, koju mu je navodno kao ministar unutarnjih poslova potpisao Karamarko. Međutim, šibenski portal Tris.com objavio je ove nedjelje dokumentaciju iz sudskog spora koji je HZZMO pokrenuo protiv Raškovića jer je od 2007. do 2009. godine istovremeno s mirovinom primao i plaću kao zaposlenik splitske tvrtke Eurodaus. Iz te se dokumentacije vidi da je Rašković u mirovinu otišao u svibnju 2006. godine, kada Karamarko još nije bio ministar, nego ravnatelj POA-e. To je tim zanimljivije što se Rašković u odgovoru na tužbu HZZMO-a branio da je mirovinu dobio po Zakonu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, i to navodeći da je mirovinu dobio s pravom na rad, po naputku iz POA-e. ‘Barem su mi u to vrijeme kazali odgovorni iz MUP-a, POA Zagreb, čak toliko daleko, kolege iz POA su mi predložili poslodavca kod kojeg sam trebao raditi’, navodi Rašković, dodajući da je novac koji je tako primao ‘smatrao za nagradu’.
Ta priča sama po sebi sadrži čitav niz potencijalno kriminalnih elemenata, a bude li Uskok ozbiljno krenuo u rasvjetljavanje ovog slučaja političke korupcije, to bi moglo imati ozbiljne implikacije za samog Karamarka, jer sudska dokumentacija pokazuje da je Rašković ustvari umirovljen u statusu djelatnika Protuobavještajne agencije kojom je u to vrijeme ravnao Karamarko. Da vodstvo SDSS-a neće samo tako prijeći preko pokušaja razbijanja stranke Pupovac je dao naslutiti kada je u ponedjeljak to nazvao pljačkom mandata i najavio da će tražiti zaštitu nadležnih tijela, nakon čega je uslijedila reakcija Državnog odvjetništva i Uskoka.
- Mi prave razloge Raškovićevog postupka ne znamo, ali mislimo da on to nije uradio svojom slobodnom voljom - kaže Stanimirović.
Jadranka Kosor: Rašković nije mogao biti nezadovoljan u SDSS-u
Raškovićev potez sporan je i bivšoj premijerki i predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor, koja za ‘Novosti’ kaže da ga on teško može obrazložiti nezadovoljstvom u stranci.
- Svakako je čudno što je išao na izbore na listi SDSS-a, da bi prije konstituiranja Sabora izašao iz stranke. Iz stranke se izlazi kada je čovjek nezadovoljan, no on u SDSS-u ne može biti nezadovoljan jer je izabran za zastupnika, a to je čast koja se u strankama ukazuje rijetkima - kaže Jadranka Kosor, dodajući da je riječ o jednoj vrsti presedana.
Što se tiče tvrdnji da zastupnici manjina ne bi trebali sudjelovati u formiranju vlasti, ona kaže da Ustav ne razlikuje zastupnike s obzirom na to u kojoj su izbornoj jedinici izabrani i da je Darinko Kosor zadnja osoba koja bi o tome trebala govoriti jer je njegov HSLS napustio HDZ-ovu vladu u vrijeme evropskih pregovora, kada su upravo manjinski zastupnici odbili pozive za rušenjem vlade i pomogli da se ti pregovori uspješno zaključe. Dodaje da ni Karamarku kao tadašnjem ministru nije smetala koalicija sa SDSS-om, za koju je kasnije izjavio da je bila ‘sramotna’.
- Činjenica je da je on to rekao, kao što je činjenica da bi mu Rašković sada bio jako drag zastupnik u koaliciji. Koja je prava istina o stajalištima te osobe, to su sada pitanja za njegovu stranku i suradnike - kaže Jadranka Kosor.
portalnovosti
