Nastavak izvanrednog stanja u Francuskoj i šire nesumnjivo šalje poruku da se rat (nekome) isplati te da je vojno-industrijski te sigurnosni kompleks taj koji ubire benefite.
Teroristički napadi u Parizu notornog petka 13. o.g. izazvali su šok ne samo zbog razmjera krvoprolića već i zbog mjesta na kojemu se dogodili. Nije da džihadisti tzv. Islamske države do sada već nisu ubili na tisuće i tisuće nedužnih ljudi, nego se to sada desilo ovdje, u srcu Europe. Europa i SAD svojom su nepromišljenom i agresivnom vojnom strategijom u arapskom svijetu otvorile više frontova nego što su zatvorile, otvorivši time bok ekstremistima. Rat je ovoga puta, ako ćemo se pozvati na rječnik francuskog predsjednika Françoisa Hollandea, došao i na tlo EU-a. Ne bi nam to trebalo biti toliko iznenađenje koliko je – nažalost – bilo sigurnosnim službama prije ovog tragičnog napada. Od tada slušamo o policijskim akcijama u Francuskoj, Belgiji i drugdje, ali i svjedočimo najavama pojačanog izdavanja za vojsku te novim napadima zapadnih snaga na pozicije Islamske države (uz UN-ovu rezoluciju koja je poduprla borbu protiv Islamske države).
Politički postupci predsjednika Hollandea lako su objašnjivi iz perspektive političke ekonomije. Nadalje, postupci koje je zadnjih dana povukla Francuska samo naglašavaju slabosti koordinacije makroekonomskih politika na nivou Europske unije (Europskog semestra) te njihovo ugrađeno licemjerje s obzirom na prioritiziranje "izvanrednih” u odnosu na socijalne izdatke.
Teško je u ovome slučaju osporiti potrebu vojne intervencije, ali ostaju pitanja neće li ona izazvati daljnja stradanja nedužnih civila odnosno što slijedi nakon nje. Osiguranje razvojne pomoći siromašnim i ratom opustošenim zemljama trebao bi biti prvorazredni politički cilj koji bi prevenirao procvat terorizma i izbjegličku krizu. Međutim politički je očito lakše osigurati pojačano vojno trošenje te vojno intervenirati nego što je imati dugoročnu viziju razvoja tih zemalja, koja će se provesti u djelo. Za to su političari ograničeni svojim 4 ili 5-godišnjim mandatima.
Foto: Hina/Epa
Ako se radi o takvome ratu, onda će cijelo društvo patiti. Maksimalni stupanj opasnosti koji je ovih dana na snazi u Bruxellesu dobrano je paralizirao normalni život u gradu (danas su zatvorene škole, metro ne prometuje, na ulicama ima teško naoružane vojske i policije, mnogi skupovi i događaji su otkazani). Francuska je neki dan donijela mjere produžetka izvanrednog stanja u zemlji, ali i ostale, koje umnogome ograničavaju civilne slobode te demokraciju. Za koji dan, 30. studenoga, u Parizu nas očekuje početak COP21 UN konferencije o klimatskim promjenama, ali demonstracije aktivist(ic)a za klimu su već otkazane. Ako će ovakve mjere značiti zatvaranje usta svim kritičarima postupaka demokratski izabrane vlade i njenih represivnih organa (samo)cenzurom – za što već znamo da se dešava – onda moramo reći zbogom otvorenom, demokratskom društvu. Ako je to jedinstvo kakvo se u takvim vremenima zaziva – onda je na djelu distopija.
Ratovi su omiljena sredstva političkih lidera za dizanje popularnosti, a to predsjednik Hollande i premijer Manuel Valls očito sada znaju i iz najnovijeg ispitivanja javnog mnijenja. Nema sumnje da im ovaj rast popularnosti znači veliku potporu prije predstojećih lokalnih odnosno predsjedničkih izbora. Kroz militarističku retoriku i vojne akcije ujedno preuzimaju (potencijalni) diskurs nacionalističke/konzervativne partije Front national od Marine Le Pen dokidajući tako komparativnu prednost spomenute stranke. Već vidimo da su civilne slobode stradale te da se pritom desni birači svrstavaju uz vodstvo države koje predlaže drastične mjere kontrole.
Legitimitet predsjednika s druge strane trebaju podržavati i ekonomski pokazatelji. Stoga je premijer Valls prije par dana odlučno izjavio da Francuska ne može ispoštovati restrikcije u vidu nametanja limita proračunskog deficita pravilima EU-a. Pojačano trošenje za sigurnosne i antiterorističke mjere, kako je objasnio u svojoj izjavi, bit će glavni "krivci" za to. A fiskalnom ekspanzijom, makar za vojne svrhe, dolazimo i do većeg bruto domaćeg proizvoda i veće zaposlenosti u zemlji. Nije slučajno vojno-industrijski odnosno sigurnosni kompleks u fokusu najavljenih investicija – Francuska je, naime, jedna od država koja, u postotku BDP-a, najviše troši za obrambene svrhe. (Naravno, dionice svjetskih korporacija koje se bave proizvodnjom oružja nakon napada u Parizu iznimno su pozitivno reagirale.)
Koliko god to bilo dopušteno napraviti u sklopu EU fiskalnih pravila, ona u sebi ipak imaju ugrađeno licemjerje. Na stranu sada s time što se upravo za Francusku Vijeće Europske unije do sada pokazalo široke ruke - naime iako je ta zemlja od 2009. u proceduri prekomjernog deficita, Vijeće joj je dva puta produživalo rok za korekciju deficita. Ali inače, koliko god Europska komisija bila svjesna loših odnosno pogoršavajućih socijalnih indikatora u mnogim zemljama članicama, jedino je izvjesno da će njene preporuke uključivati "konsolidaciju" rashoda proračuna. Dakle povećanje socijalnih rashoda se niti u ludilu ne "utjeruje" na isti način na koji se to čini s presijom na rezanje javnih rashoda. Povrh toga, pravila po kojima se izlazi u susret državama u fiskalnim teškoćama su krajnje restriktivna odnosno ne postoji pravilo po kojemu se javne investicije uvijek izuzimaju iz obračuna deficita. Za zemlje zone eura Vijeće Europske unije još k tome djeluje nekonzistentno u vezi uravnoteživanja fiskalnih politika zemalja članica eurozone, jer se desilo da zemljama dobre fiskalne pozicije ne predlaže da potiču domaću potražnju na isti način na koji restringira one druge da režu javne rashode. Time se onemogućava brzi opravak ekonomije u tim državama članicama te prolongira kriza.
Postupci Francuske zadnjih dana, ako se i mogu opravdati upotrebom vojne sile odnosno represivnog aparata u sigurnosno teškim okolnostima, ipak predstavljaju političku igru na skliskom terenu. Daljnji nastavak ovakvog izvanrednog stanja u Francuskoj i šire nesumnjivo šalje poruku da se rat (nekome) isplati te da je vojno-industrijski te sigurnosni kompleks taj koji ubire benefite. A pravila Pakta o stabilnosti i rastu svojom su neopravdanom rigidnošću tome sasvim sigurno (in)direktno pridonijela.
h-alter
