S početkom tzv. demokratskih promjena, 1990. godine, vrlo malo ljudi je shvaćalo što se događa. U Hrvatskoj i Sloveniji, građani su uglavnom smatrali da će odvajanje od zajedničke države i socijalističkog političkog sistema automatski donijeti životni standard za kakav smo smatrali da postoji na Zapadu, ali i prilike da se svatko, sa svojim sposobnostima, u društvu pozicionira bolje nego do sada. U Srbiji je bio posijan strah od istrebljenja Srba izvan granice Srbije.
Zahvaljujući tom strahu, regrutirano je dovoljno neupućenih ljudi da se pokrenu mitinzi i demonstracije, izazove reakciju straha kod ostalih naroda i na kraju, izazove rat. Među neupućenim ljudima svih zaraćenih strana skrivali su se ratni zločinci, vrlo malobrojni, ali utoliko efikasniji u zločinačkoj aktivnosti.
Gotovo nitko nije pretpostavljao da se cijeli projekt rušenja “željezne zavjese” odvija samo zbog globalne dominacije, i u užim okvirima, okupacije naših novih, malih državica. Što bismo mogli učiniti, što trebamo shvatiti danas, da ne bismo bili osuđeni na razumijevanje situacije tek nakon što smo još gore okupirani i porobljeni?
Naš okupator i njegov projekt globalne dominacije gubi bitke u cijelom svijetu. Ako se pobjedom smatra uspješno razaranje neke suverene države i bacanje njenog naroda u bijedu, tada okupator širom svijeta dobiva bitke. Međutim, te bitke imaju svoju cijenu. Na vlastitom terenu okupator gubi podršku, sve veći broj njegovih ljudi shvaća što se događa. Isto tako, na ekonomskom planu, financiranje ratova otimačinom tuđih resursa i zloupotrebom vlastitih ljudi, dovodi do zaduženosti, neriješenih ekonomskih pitanja, gubitka monetarne dominacije. Procesi će se odviti kako moraju, svaki globalni osvajač gubi svoj primat na donekle sličan način. Pitanje je što tada radi, i što očekuje nas.
Kada su se Nijemci povlačili s Balkana, uglavnom su svoje aktivnosti koncentrirali u dva smjera. Prvo, stvarali su jake koncentracije vojnih snaga za zaštitu odstupnice (Sremski front), i drugo, iza sebe su uništavali sve što su mogli. Posebno pripremljeni vagoni, zadnji u kompoziciji zadnjih vlakova, jakom su kukom čupali željezničke pragove. Rušili su se mostovi, ceste, ali i tvornice. Okupator se nadao da će biti u stanju držati granice vlastite države, a ako dovoljno uništi i osiromaši dojučerašnje okupirane narode, oni mu se neće biti u stanju suprotstaviti.
Naš okupator još ima iluziju da bi mogao osvojiti istok, i ponaša se malo drugačije. Svjestan da gubi ideološku i ekonomsku bitku, okupator se pokušava koncentrirati na sve svirepije i kratkoročno “korisne” aktivnosti. Razori zemlju ovdje (Makedonija), izgradi bazu tamo (Crna Gora), uništi, privatiziraj i proglasi svojim (elektroprivreda i rudnici Kosova). Međutim, nisu više vremena ranih devedesetih, kada bi se oko uništavanja riječke Tvornice papira dijelile ogromne pare, s dugoročnim ciljem, pomaganjem tvornicama cigaretnog papira u Skandinaviji i drugdje, da budu “konkurentne na slobodnom tržištu”. Okupator danas dijeli manje, i razmišlja kratkoročno, jer je u sve težoj situaciji, i jer gubi podršku sve većeg broja stručnih i sposobnih ljudi.
Već danas, na Balkanu, okupator ima samo dva glavna strateška cilja, iako se bavi i mnogim sporednim aktivnostima podrške.
Prvi je strateški cilj okupatora osigurati nesmetan protok opojnih droga balkanskom rutom, uz pomoć lokalne narkomafije, povezane s političkim procesima u balkanskim državicama. Što su državice manje, i što su u njima veća politička previranja, utoliko je narkomafija moćnija, i povezanija s politikom i vojskom. Narkobiznis ostvaruje interese okupatora razarajući nacije srednje i zapadne Evrope, a donosi i veliki “crni” prihod za financiranje protuzakonitih obavještajnih i terorističkih operacija.
Drugi je strateški cilj okupatora što više osiromašiti i baciti u bijedu domaće stanovništvo, s dvije posljedice sukladne namjerama okupatora. Osiromašeno i bijedno stanovništvo će seliti s Balkana, i ostavljati slobodan teritorij i prirodne resurse. Oni koji ostanu, bit će ucijenjeni egzistencijom. Obitelji koje će htjeti preživjeti glad i neimaštinu, morat će dati sina u vojsku, koju već sada okupator formira da osvoji istok, pozicionirajući vojne jedinice na granicama Rusije, Kine i Irana.
Zbog relativno dobrog trenutnog stanja svojih resursa, okupator ni sam sebi ne priznaje da su ovo jedini strateški ciljevi koji su mu važni, ali to će se uskoro promijeniti. Naravno, okupator to za sada ne priznaje ni svojim suradnicima na Balkanu, jer bi tim priznanjem izgubio mnogo podrške.
Svaka politička aktivnost na Balkanu, svaka kazališna predstava i njome izazvani sukobi, svaki sportski susret s ekscesom i svaka priča o reformi obrazovanja, svaki protest nevladinih organizacija i svaka urednička odluka u medijima, trebaju se promatrati kroz ta dva strateška cilja okupatora: osiguranje narkorute prema Evropi i pripremu terena za vojno osvajanje istoka. Tko tim ciljevima pomaže, a tko ih svojim djelovanjem sprečava?
Svojom dobrom ukorijenjenošću u politički život balkanskih država, okupator je postigao situaciju u kojoj često obje sukobljene strane poduzimaju korake sukladne njegovim interesima. Ustaše i četnici, homoseksualci i njihovi protivnici, partizani i komunisti protiv kapitalizma, liberali suprostavljani socijalizmu i komunizmau, uglavnom se bave političkim aktivnostima koje posredno ili neposredno pomažu okupaciji. Jasno, mnogi toga nisu svjesni. Ako nikako drugačije, mnogi okupatoru pomažu na način da se domaći politički život u balkanskim državicama pretvori u ruglo, i simulaciju političke volje građana, a ne pravi izraz interesa i potreba domaćih ljudi.
Okupator, u konačnici, neće uspjeti ostvariti svoje ciljeve i morat će se povući. Pitanje za nas glasi: koliko trebamo kompromisa i koliko suprotstavljanja da bismo se izvukli iz ove situacije što prije, i sa što manje žrtava? Taktička prednost i borbene efektive nisu na našoj strani, a loša nam je i politička priprema, pa bi svaka nasilna aktivnost značila uglavnom borbu sirotinje protiv sirotinje, mnogo zla i zle krvi, i “neriješene račune” koji bi se morali rješavati u budućim generacijama.
Po mom mišljenju, od dva strateška cilja okupatora, mi bismo jedan mogli kompromisno prihvatiti, a drugi spriječiti. Kao male nacije, moramo rješavati probleme svojih ljudi, njihovu egzistenciju i opstanak, i njihov pristup prirodnim resursima. Tuđe probleme nismo uzrokovali, pa neka ih netko drugi, čiji to problemi jesu, sam i rješava. Za rješenje naših problema potrebna nam je, najkraće rečeno, nesvrstana politika, i vrlo jake demokratske snage, što znači visoka demokratska svijest i ideološka pripremljenost građana. Na tome možemo raditi bez nasilja, ali isključivo ako nam je jasna politička situacija na Balkanu.
Zahvaljujući tom strahu, regrutirano je dovoljno neupućenih ljudi da se pokrenu mitinzi i demonstracije, izazove reakciju straha kod ostalih naroda i na kraju, izazove rat. Među neupućenim ljudima svih zaraćenih strana skrivali su se ratni zločinci, vrlo malobrojni, ali utoliko efikasniji u zločinačkoj aktivnosti.
Gotovo nitko nije pretpostavljao da se cijeli projekt rušenja “željezne zavjese” odvija samo zbog globalne dominacije, i u užim okvirima, okupacije naših novih, malih državica. Što bismo mogli učiniti, što trebamo shvatiti danas, da ne bismo bili osuđeni na razumijevanje situacije tek nakon što smo još gore okupirani i porobljeni?
Naš okupator i njegov projekt globalne dominacije gubi bitke u cijelom svijetu. Ako se pobjedom smatra uspješno razaranje neke suverene države i bacanje njenog naroda u bijedu, tada okupator širom svijeta dobiva bitke. Međutim, te bitke imaju svoju cijenu. Na vlastitom terenu okupator gubi podršku, sve veći broj njegovih ljudi shvaća što se događa. Isto tako, na ekonomskom planu, financiranje ratova otimačinom tuđih resursa i zloupotrebom vlastitih ljudi, dovodi do zaduženosti, neriješenih ekonomskih pitanja, gubitka monetarne dominacije. Procesi će se odviti kako moraju, svaki globalni osvajač gubi svoj primat na donekle sličan način. Pitanje je što tada radi, i što očekuje nas.
Kada su se Nijemci povlačili s Balkana, uglavnom su svoje aktivnosti koncentrirali u dva smjera. Prvo, stvarali su jake koncentracije vojnih snaga za zaštitu odstupnice (Sremski front), i drugo, iza sebe su uništavali sve što su mogli. Posebno pripremljeni vagoni, zadnji u kompoziciji zadnjih vlakova, jakom su kukom čupali željezničke pragove. Rušili su se mostovi, ceste, ali i tvornice. Okupator se nadao da će biti u stanju držati granice vlastite države, a ako dovoljno uništi i osiromaši dojučerašnje okupirane narode, oni mu se neće biti u stanju suprotstaviti.
Naš okupator još ima iluziju da bi mogao osvojiti istok, i ponaša se malo drugačije. Svjestan da gubi ideološku i ekonomsku bitku, okupator se pokušava koncentrirati na sve svirepije i kratkoročno “korisne” aktivnosti. Razori zemlju ovdje (Makedonija), izgradi bazu tamo (Crna Gora), uništi, privatiziraj i proglasi svojim (elektroprivreda i rudnici Kosova). Međutim, nisu više vremena ranih devedesetih, kada bi se oko uništavanja riječke Tvornice papira dijelile ogromne pare, s dugoročnim ciljem, pomaganjem tvornicama cigaretnog papira u Skandinaviji i drugdje, da budu “konkurentne na slobodnom tržištu”. Okupator danas dijeli manje, i razmišlja kratkoročno, jer je u sve težoj situaciji, i jer gubi podršku sve većeg broja stručnih i sposobnih ljudi.
Već danas, na Balkanu, okupator ima samo dva glavna strateška cilja, iako se bavi i mnogim sporednim aktivnostima podrške.
Prvi je strateški cilj okupatora osigurati nesmetan protok opojnih droga balkanskom rutom, uz pomoć lokalne narkomafije, povezane s političkim procesima u balkanskim državicama. Što su državice manje, i što su u njima veća politička previranja, utoliko je narkomafija moćnija, i povezanija s politikom i vojskom. Narkobiznis ostvaruje interese okupatora razarajući nacije srednje i zapadne Evrope, a donosi i veliki “crni” prihod za financiranje protuzakonitih obavještajnih i terorističkih operacija.
Drugi je strateški cilj okupatora što više osiromašiti i baciti u bijedu domaće stanovništvo, s dvije posljedice sukladne namjerama okupatora. Osiromašeno i bijedno stanovništvo će seliti s Balkana, i ostavljati slobodan teritorij i prirodne resurse. Oni koji ostanu, bit će ucijenjeni egzistencijom. Obitelji koje će htjeti preživjeti glad i neimaštinu, morat će dati sina u vojsku, koju već sada okupator formira da osvoji istok, pozicionirajući vojne jedinice na granicama Rusije, Kine i Irana.
Zbog relativno dobrog trenutnog stanja svojih resursa, okupator ni sam sebi ne priznaje da su ovo jedini strateški ciljevi koji su mu važni, ali to će se uskoro promijeniti. Naravno, okupator to za sada ne priznaje ni svojim suradnicima na Balkanu, jer bi tim priznanjem izgubio mnogo podrške.
Svaka politička aktivnost na Balkanu, svaka kazališna predstava i njome izazvani sukobi, svaki sportski susret s ekscesom i svaka priča o reformi obrazovanja, svaki protest nevladinih organizacija i svaka urednička odluka u medijima, trebaju se promatrati kroz ta dva strateška cilja okupatora: osiguranje narkorute prema Evropi i pripremu terena za vojno osvajanje istoka. Tko tim ciljevima pomaže, a tko ih svojim djelovanjem sprečava?
Svojom dobrom ukorijenjenošću u politički život balkanskih država, okupator je postigao situaciju u kojoj često obje sukobljene strane poduzimaju korake sukladne njegovim interesima. Ustaše i četnici, homoseksualci i njihovi protivnici, partizani i komunisti protiv kapitalizma, liberali suprostavljani socijalizmu i komunizmau, uglavnom se bave političkim aktivnostima koje posredno ili neposredno pomažu okupaciji. Jasno, mnogi toga nisu svjesni. Ako nikako drugačije, mnogi okupatoru pomažu na način da se domaći politički život u balkanskim državicama pretvori u ruglo, i simulaciju političke volje građana, a ne pravi izraz interesa i potreba domaćih ljudi.
Okupator, u konačnici, neće uspjeti ostvariti svoje ciljeve i morat će se povući. Pitanje za nas glasi: koliko trebamo kompromisa i koliko suprotstavljanja da bismo se izvukli iz ove situacije što prije, i sa što manje žrtava? Taktička prednost i borbene efektive nisu na našoj strani, a loša nam je i politička priprema, pa bi svaka nasilna aktivnost značila uglavnom borbu sirotinje protiv sirotinje, mnogo zla i zle krvi, i “neriješene račune” koji bi se morali rješavati u budućim generacijama.
Po mom mišljenju, od dva strateška cilja okupatora, mi bismo jedan mogli kompromisno prihvatiti, a drugi spriječiti. Kao male nacije, moramo rješavati probleme svojih ljudi, njihovu egzistenciju i opstanak, i njihov pristup prirodnim resursima. Tuđe probleme nismo uzrokovali, pa neka ih netko drugi, čiji to problemi jesu, sam i rješava. Za rješenje naših problema potrebna nam je, najkraće rečeno, nesvrstana politika, i vrlo jake demokratske snage, što znači visoka demokratska svijest i ideološka pripremljenost građana. Na tome možemo raditi bez nasilja, ali isključivo ako nam je jasna politička situacija na Balkanu.
