Političke mrkve i batine

Dvije ključne stranke u dominantnom već tri desetljeća RH političkom duopolu predizborno su se predstavile biračima manje-više istovjetnim programom - naprednije gospodarstvo, bolji životni standard, više plaće i mirovine, stotinu tisuća novih radnih mjesta, stanovi mladim obiteljima, demografski preporod, manja/učinkovitija državna uprava, bolji školski, zdravstveni, pravosudni, socijalni..., etc. sustav, iskorjenjivanje korupcije, veći ugled/uloga zemlje u međunarodnoj zajednici, itsl. - koji je program težak desetke i čak stotine milijardâ nečega. U oba je slučaja mutan i financijski neuvjerljiv put do te "zasluženo sretne" surogat Švicarske ili Norveške na balkanskom kifliću - još neostvarene, a obećane već za autoritarne vlasti tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i osobito hvalospjevno u inaugurativnom slovu bivše predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović - pa ozbiljniji ekonomisti ironično ocjenjuju sva ta nova/stara obećanja s bradom zapravo računom bez krčmara.

Nije problem nabacivati se mrkvama/obećanjima jer to se uvijek radi u istim predizbornim uvjetima - upalilo ili ne - ali jest itekakav ukloniti se batinama budući da iza obećanja uglavnom ne postoji politička volja ni poslijeizborni ekonomski realiteti. Pa se, je li, proračunski prioriteti slažu po kriterijima koji nemaju blage veze s proklamiranim programom. Neka od duopolnih političkih opcija, HDZ s jamačno poznatim trgovcima iz tzv. stabilne saborske većine neki dan raspuštenog Devetog saziva ili SDP-ova tzv. Restart koalicija, ako u ne kritičnom slučaju kada vrag u nuždi i muhe jede HDZ i SDP zajedno u tzv. velikoj koaliciji, bit će opet nakon 5. srpnja u prilici - pogaziti programsku riječ. Što birački korpus u pravilu higijenski, pedagoški, demokratski, etc. ne sankcionira.

Dvama ili zapravo jednom, istovjetnom predizbornom programu kojim/a se HDZ i SDP svaki put iznova trse hipnotizirati što više među tih cca 50 posto izašlih na birališta ovog se puta ponovo suprotstavlja radikalna tzv. desnica. Sada znatno organiziranije/okrupnjenije i pod vidljivijim vođom Miroslavom Škorom - lakonotnim pjevačem, gubitnikom već prvog kruga predsjedničkih izbora, HDZ-ovim saborskim zastupnikom i diplomatom kojem zamjeraju "bijeg" u SAD za vrijeme Domovinskog rata i još koješta - ali opet jalovo i naivno: budućnosti i ekonomiji suprotstavljaju prošlost i nacionalizam, razvitku zemlje, demokraciji i međuetničkoj snošljivosti pak ideologiju i svjetonazor koje je odavno pregazilo vrijeme. Na toj platformi, Domovinski pokret Miroslava Škore okupio je šarenu družbu koja se čak ne dâ svesti na zajednički ideološki nazivnik - od apolitičnih je aspiranata na unosne državne apanaže, pa tih koji samo simpatiziraju Škorine pjesme i "neozbiljnost" u komunikaciji do tvrdokornih tzv. suverenista što mrze Srbe, komuniste i ateiste, rehabilitiraju ustaštvo i tzv. NDH te pljuju na partizane, Josipa Broza Tita i svaku Jugoslaviju - ali ta družba ima stanovitu rejtinšku potporu. Iako nema program, vjerodostojnu stranačku infrastrukturu ni ljude od imena, prezimena i struke koji bi bili kadri jamčiti bolju Hrvatsku od aktualne i, osobito, one što se fatamorgančno zrcali iz konkurentnih/og programa političkog duopola.

Je li biračko tijelo nakon gotovo tri desetljeća od stjecanja međunarodne licencije državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti dovoljno zrelo - za dugoročno svoje i dobro zemlje, ne njezinih samozvanih mesija - odlučiti se na izborima za budućnost utemeljenu na demokraciji, radu i stvaralaštvu za zajedničko dobro, zdravom i čistom životnom prostoru, toleranciji i produktivnom zajedništvu različitih u svom bogatstvu razlika ili će i dalje mjesečariti zazornim prostorima nečasne prošlosti, gdje se homologno biju davno izgubljene ili dobivene bitke.i gdje zločin i kazna nisu to što je povijest presudila da jesu? Ticalo se to 1941.-1945. ili pak 1991.-1995., sasvim svejedno. Tragedija je ove disfunkcionalne zemlje - kojoj ni razvojno niti moralno baš ne ide pa ne ide - sažeta u simbolici što (pred)izborno desetljećima dijeli ljude i Hrvatsku na "naše/u" i "njihove/u": ti što ih porezni obveznici masno plaćaju jer su "preuzeli odgovornost" (sic transit) ne znaju uvjerljivo objasniti kako je moguće da genocidan ustaški poklič "Za dom spremni" jest krvav samo u tzv. NDH, a kristalno blistav u Domovinskom ratu. Kojim je deterdžentom oprana tolika krv!?

Pa se, je li, odlučio neki dan Visoki prekršajni sud RH, čavoglavi pjevač smije nekažnjeno drekenjati s pozornice "Za dom..." i svršavati na eho iz mahom mlađahne publike "...spremni!", ali isti taj Marko Perković ili Štef iz Cvetlina može biti prekršajno kažnjen uzvikne li "Za dom spremni" na ulici ili kakvom lokalnom derneku. Pa se, je li, dvojica ucrnjenih u majici s tim ustaškim sloganom smiju prsiti uz sada tehničkog premijera Andreja Plenkovića i stanoviti Marko Skejo smije "crnce" postrojavati usred Knina na obljetnicu VRA Oluje, gdje mjere visinu kukuruza i također se iz svega glasa deru "Za dom spremni" - prosvjeduju međunarodne organizacije, srpske, židovske i romske udruge u RH, demokratrska javnost, ali nikom ništa - a Izvorišne osnove Ustava RH kriminaliziraju tzv. NDH i ustaštvo te priznaju državotvorne odluke ZAVNOH-a i antinacifašističku pobjedu.

Na tom su se ideološkom bojnom polju partizani - ustaše, "naši" - "vaši", RH - SFR Jugoslavija, Hrvati - Jugoslaveni, katolici - ateisti/"komunisti", etc. vodila sva dosadašnja (pred)izborna novačenja u kojima je svaka od angažiranih strana optuživala drugu da je "nehrvatska/nedomoljubna",da zlorabi "dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata" i da nema nikakve kvalitete - čak ni biračku potporu? - za upravljati zemljom. U igri su političke/politikantske mrkve i batine kao ljepak za krivolovno, je li, hvatanje ideoloških češljugara po pasivnijim krajevima i dijaspori. I dâ se nahvatati tih kojima je važnije tko je čijeg ćaću naganjao po šumama i gorama 1941.-1945. ili "gdje si bio 1991. dok sam ja krvave gaće nos'o po Veleb'tu", nego što će sutra djeci staviti u tanjur i čime će platiti režije. Ta je provjereno toksična agenda ideoloških podjela, razdora i političke impotencije upravo u punom optjecaju, iako službeni početak kampanje tek predstoji. Kada god političke/politikantske opcije zapravo nemaju što ponuditi biračima, istinski ih animirati radi općeg dobra, prosperitetnijega RH i povesti prema boljem životu, neodgovorno im nude kost ideologije i prošlost jer jednostavno nisu sposobni ponuditi izgledniju budućnost.

Četiri puta se u prošla tri desetljeća trgnulo biračko tijelo i otklonilo na stranu ideološku agresiju (prošlosti i nacionalizma) iz HDZ-a te tzv. desnijih od desnih opcija koje neskriveno koketiraju s (pro)ustaštvom: dvaput izborom SDP-ove koalicijske vlasti (2000.-2003. s premijerom Ivicom Račanom; 2012.-2015. s premijerom Zoranom Milanovićem) te dvaput izborom tzv. lijevo-liberalnog predsjednika RH Stjepana Mesića (od 18. veljače 2000. do 18. veljače 2010.). U svim je tim slučajevima društvo malo odahnulo od nacionalističke paranoje, ali ne i od radikalne invazije iz pasivnih krajeva ("Ivice i Račane, pojest će vas crne vrane"), stožerašenja i šatorašenja 2013.-2015. po Vukovaru i Zagreba ("Oba su pala, oba će pasti"; "100% za Hrvatsku"; "1991. protiv Jugoslavije, 2014. protiv Jugoslavena"; "Hrvatski branitelji i narod na ulici, agresori i dezerteri u foteljama"), plinskih boca posred Savskoj cesti, pokušaja državnog udara s Markovog trga, etc.

Nacionalizam i mržnja gadno su se izborno osvetili HDZ-u (i Tomislavu Karamarku) relativnom pobjedom koncem 2015., a kolateralno i cijeloj zemlji profućkanom 2016. godinom i najnakaradnijom koalicijom na vlasti otkad je tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene (HDZ-Most, s izmišljenim premijerom iz Kanade Tihomirom Oreškovićem, čiji je hrvatski izazivao javni podsmijeh). Nacionalizam i jaka radikalizacija društveno-političkih odnosa u zemlji, koji jamačno široj javnosti idu na živce jer joj ustaše i partizani, odnosno "domoljubi" i "komunjare" odavno više nisu u modi, osvetili su se HDZ-u i drugi put zaredom na izvanrednim parlamentarnim izborima 2016. godine na kojima je relativna pobjeda ZNA SE opcije - sada s Andrejem Plenkovićem umjesto Tomislava Karamarka - usrećila politički i društveno disfunkcionalni RH tzv. žetončić-vladom koja upravo nudi projekt Amazone meda i mlijeka u zamjenu za drugi mandat. Tko to može, kako i otkud platiti, nije važno? Prazna riječ ionako ništa ne košta?

I vidi sad ironije sudbine: HDZ-ovom projektu Amazone meda i mlijeka kontrira se opet istim sepetom dobrano već pretrule mrkve nacionalizma i (protusrpske/protukomunističke) mržnje pod provokativnom agendom Domovinskog pokreta Miroslava Škore. Ta vrst "domoljublja" imala bi, je li, animirati "Hrvatice i Hrvate u domovini i iseljeništvu" da konačno sruše dominantan polit-ideološki duopol u zemlji i dovedu za državno kormilo "nacionalno osviještene svoje najbolje sinove" (valjda i kćeri). I Hrvatska će procvjetati brže, ljepše i bogatije no što je ikad cvjetala. Ako uopće i jest, a nije, tvrde domovinskopokretnici tzv. suverenističkih očitovanja. To na čemu je HDZ godinama alkemičario i dobivao izbore - nacionalizam i zloporaba braniteljsko-domovinskoratnih sentimenata, ove ili one "žrtve" i izmišljene nacionalne mitologije ili krivotvorenih tzv. narodnih tradicijapa - Škorini mu suverenistički desničari sada sinergijski višestruko vraćaju. Računaju što više zagrabiti iz istog biračkog bazena, pa i šire, gdje tzv. lijeva liberala nije dovoljno budna ili im apstinencija otvori prostor.

Kolumnist Telegrama Goranko Fižulić, jedan od utemeljitelja HSLS-a i ministar gospodarstva u vladi Ivice Račana (2000.-2003.), potom pak poduzetnik, pisao je u povodu uhićenja državne tajnice u Ministarstvu uprave, bivše kninske gradonačelnice Josipe Rimac, o koruptivnoj naravi HDZ-a koji se otpočetka ciljano hrani nacionalizmom i manipulacijom tzv. domoljubljem, braniteljima i Domovinskim ratom eda bi se prikazivao kao neupitan vlasnik Hrvatske i svega što ona znači kod kuće, u dijaspori i šire u svijetu. "Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i njegovi tadašnji medijski savjetnici trudili su se vratiti Hrvatsku u 1945. kako bi spriječili tadašnje posvemašnje rasulo HDZ-a", tvrdi Goranko Fižulić, "jer ništa drugo osim nacionalizma, revizionizma, lustracije i klijentelizma, svome demoraliziranom i demotiviranom članstvu nisu ni mogli ponuditi. Djelomični debakl takbe politike bila je dobra prilika da Andrej Plenković pomakne HDZ prema centru i oslobodi krajnji desni politički prostor za novu političku opciju koja će predstavljati one kojima je neskrivena ljubav prema endehaziji, što zbog snova o ljepoti i nevinosti obiteljskoga stabla, što zbog nekih drugih iracionalnih razloga, ipak važnija od svega.

Nažalost, taj pomak se nije dogodio jer se političke stranke i u ovim krajevima mogu mijenjati i transformirati samo kada su, nakon izgubljenih izbora, poslane u opozicijske klupe. Budući da je Josipi Rimac oporbena klupa samo nepotrebno gubljenje dragocjenog vremena, a Josipa Rimac je pokazno model vladajuće partije, Andreju Plenkoviću nije bilo suđeno da provede toliko puta najavljenu transformaciju HDZ-a nakon koje će biti transformirana i sama Hrvatska. Iskreno, što je HDZ bez Josipe Rimac i kome treba HDZ u kojem više nema Josipe? Ako u novome i transformiranom HDZ-u nema mjesta za sve Josipe koje naštimavaju javne nabave i natječaje, za sve nećake u agencijama i prijateljice u ministarskim kabinetima, za sva srdačna i prijateljska javna i nejavna partnerstva, onda takav HDZ treba dokinuti jer još žešći nacionalizam i još veću endehazijsku nostalgiju na političkome tržištu mogu ponuditi i drugi."

HDZ se ne može promijeniti i transformirati dok je god na vlasti, pa neki ozbiljniji politički analitičari drže upravo objavljena programska obećanja zemlje meda i mlijeka - ali u zatraženom nastavku upravljanja državom - "nečim najluđim što se dosad čulo" u predizbornim gloženjima aspiranata na vlast. Dosad se pokazalo da se HDZ ne može promijeniti ni kada nije na vlasti, jer nacionalizam, gruba manipulacija nacionalnim osjećajem, braniteljima, stradalnicima, Domovinskim ratom, izmišljenim nacionalnim mitovima i tzv. hrvatskim tradicijama (bez povijesnog pokrića) baš tada poprimaju čak patološke forme. Sa svim jezivim folklorom kakav su žitelji RH i međunarodna zajednica imali prigodu gledati u uličnim cirkusima, preformansima prostakluka, agresije, proustašijade, čekićanja ćirilice, otvorenog protusrpstva, etc. subverzivno organiziranih HDZ-ovih tzv. hrvatskih branitelja, drastičnije od 18. studenoga 2013. i do kraja 2015. godine po Vukovaru, Zagrebu... Stožerašenje, šatorašenje, govor mržnje i prijetnje likvidacijama, svete slike, molitve u funkciji potiranja biračke volje građana Bijedne Naše...

HDZ je HDZ, interesna družba u koju se 1999./1990. učlanilo 100.000 bivših članova Saveza komunista Hrvatske (SKH/SKJ) i koja je kasnije jedina politička stranka prvostupanjski osuđena za pljačlanje vlastitog naroda. Jedina među cca 170 registriranih u RH. Zlobnici bi kazali: sve se vraća, sve se plaća. Među političkim mrkvama  i batinama, HDZ će s domovinskopokretne Škorine tzv. suverenističke desnice fasovati na   srpanjskim izborima (pre)obilnu porciju retorički nešto kultiviranijea, ali isto tako toksično/ubojito manipulativnog nacionalizma, mržnje i podjela. Sijali su oluju, ne civilizacijski podnošljiv vjetar, a morat će žeti hurricane. Tzv. Restart koalicija, dakako, nije predizborno pošteđena te razornosti zdesna, ali glavni udar je na HDZ budući da se okupljanjem radikalnijih konzervativaca u Domovinskom pokretu Miroslava Škore na tzv. desnici povela ključna bitka za prevlast u biračkom korpusu koji zazire od SDP-a i njegovih ideoloških srodnika.

Restarteri u tom "obiteljskom nasilju", doduše, nisu puki kibici sa strane, ali ne žele se kompromitirati uplitanjem u Plenković-Škorino otimanje za monopolom nad "hrvatstvom" i "domoljubljem", "hrvatskim braniteljima" i "Domovinskim ratom". Hrvat jesi ili nisi, možeš i ne moraš biti domoljub, koga briga!? Nitko nije ni bolji niti gori pripadnik svog naroda i državne zajednice, ako jest ili nije Hrvat, jest ili nije domoljub. Domovinski rat je povijesna činjenica - bez obzira na to kako ga tretirao pobjednik, a kako gubitnik - a povijesna činjenica nije moneta za potkusurivanje. Pogotovo nema tu validnost u predizbornim svojatanjima, odnosno međusobnom vađenju crijeva suparnicima, gdje oponenti ne prežu ni od najnečasnijih manipulacija. Političke mrkve i batine najčešće znaju postizborno opako zamijeniti svojstva.

P.S. Josip Manolić je još u ožujku navršio svojih prvih 100 godina života. Sa stotinu uzvanika, proslavit će ga kada epidemiolozi zbog pobjede nad virusom SARS-CoV-2 upale zeleno svjetlo za ta druženja. Bivši najbliži suradnik i Franje Tuđmana i Josipa Broza Tita, političar koji je među nekolicinom najvažnijih stvarao tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu, u šrem antinacifašističkom društvu (naj)važnijih i prethodnu socijalističku državu, kazao je u prigodnom ekskluzivnom razgovoru s novinarkom Sabinom Tandara-Knezović u Dnevniku Nove TV da će SDP sastavljati vladu nakon izbora 5. srpnja, da Škoro nema potencijala te da bi Tuđman bio nesretan sa sadašnjim HDZ-om. "Sve je drugo u rasulu", tvrdi. (Ne)realna procjena iskusnog stogodišnjaka?

h-alter