Neposredno uoči Božića, hrvatski je premijer na nacionalnoj televiziji, odgovarajući na sve agresivnije kritike što dolaze iz crkvenih redova na uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, jasno i bez ikakvih rezervi postavio Crkvu tamo gdje joj je i mjesto – baš onako kako on to zna. Na sam dan Božića, premijer i predsjednik, jedan ateist, drugi agnostik, na misi u zagrebačkoj katedrali morali su odslušati kardinala Bozanićakoji se s oltara potužio na “uvrede i omalovažavanja” kojima su tjednima izvrgnuti visoki predstavnici Crkve, a od najviših državnih dužnosnika. Na koga je mislio, svakome je bilo jasno.
Najkasnije od tog trenutka, vizija pretvaranja sekularne hrvatske države u vjersku, neki bi rekli talibanizacije Hrvatske, nije više samo noćna mora. A ipak, premijer je novinarima tek objasnio kako inicijatori uvođenja zdravstvenog odgoja imaju “časne i plemenite namjere”, potom prešao na drugi kolosijek tvrdnjom da i oni koji imaju takve namjere mogu pogriješiti, da bi zatim vratio priču na prvi kolosijek, izražavajući uvjerenje kako “radimo pravu stvar”. Baš onako kako on to zna. U isto vrijeme, njemački ministar, član Kršćansko-demokratske unije, poručuje crkvama da bi “bilo prihvatljivije kada bi se držale vjeronauka umjesto da jednostrane političke komentare proglašavaju postulatima”. Što je u političkoj Hrvatskoj ostalo, divna li čuda, nezapaženo.
Hrvatska politička elita ne prepoznaje boje politike, odnosno u spektru tih političkih boja pokazuje zabrinjavajuće nesnalaženje. Nije pretjerano nazvati to političkim daltonizmom. Već spomenuti premijer ne tako davno pohvalio se da u razgovoru s papom nijednom riječju nije spomenuta mogućnost revizije za državu financijski krajnje nepovoljnih ugovora sa Svetom Stolicom. I to u trenutku kada Hrvatska grca u gospodarskim problemima. Nedugo nakon toga, pohvalit će se da je sa svojim slovenskim kolegom ćaskao o skorom Božiću, o zimi i skijanju, i to onog dana kada je šef slovenske diplomacije otvoreno zaprijetio Hrvatskoj blokadom njezina ulaska u Evropsku uniju. Hrvatska diplomacija, pak, najavljuje kako pitanje ulaska u Uniju u predviđenom roku u prvom redu ovisi o spremnosti Hrvatske na kompromis s Ljubljanom po pitanju štediša Ljubljanske banke.
Pritom javnosti jedva da je jasno kako je trenutni predmet spora štednja one manjine koja je svoje knjižice prebacila na hrvatske banke i primila od njih umanjene iznose, a te banke sada od Slovenije traže povrat isplaćenog novca. Posebno je pitanje većina štediša, njih 130.000, koji su svoj novac ostavili u Ljubljanskoj banci (kao što su mogli u bilo kojoj drugoj, njemačkoj ili austrijskoj) i nakon raspada Jugoslavije. Njima Slovenija desetljećima uskraćuje isplatu tog novca, diskriminirajući ih, bez obzira na to kako se to pokušavalo prikriti, na nacionalnoj osnovi. Praviti kompromise na račun tih ljudi i njihova novca – tko to smije? Nije li politički daltonizam proglasiti politikom spremnost na kompromise umjesto zauzimanja jasnih i načelnih stanovišta, ma kako se visoki ciljevi tom spremnošću željeli postići?
Na sastanku u Tunisu potpredsjednik hrvatske Vlade priznat će u skupini tzv. prijatelja Sirije tamošnje pobunjenike kao jedine legitimne predstavnike sirijskoga naroda (što će u Hrvatskoj biti prilično sramežljivo registrirano). Zatvorit će pritom oči pred činjenicom da su prije godinu dana u Siriji održani izbori sa 57 posto izlaznosti (u susjednoj demokratskoj Sloveniji na nedavne predsjedničke izbore nije izašlo ni 50 posto birača). “Zaboravit” će onih više od 75 posto za predsjednika Asada, kao i mjesec dana ranije proveden referendum na kojem su prihvaćeni promjena Ustava i uvođenje višestranačkog sustava (što je primijenjeno odmah na izborima i kod formiranja nove vlade). “Previdjet” će izjavu predstavnika parlamentarne oporbe u Siriji (ne onih, a ima ih odasvuda, koji s oružjem u ruci nasrću na režim), koji je rekao da su “prijatelji Sirije zapravo neprijatelji Sirije”, a “zaboravit” će i to da je vođa najjače oporbene stranke danas potpredsjednik vlade u Damasku, uz trojicu ministara iz oporbenih redova. Sve to hrvatskoj politici u njezinom daltonizmu nije bilo razlog da makar dovede u pitanje potrebu tako hitnog i bespogovornog pristajanja na politiku koja sve više postaje repriza “libijskog slučaja”, sa svim njegovim implikacijama. I da se zapita kakvu će korist Hrvatska imati od takvog slijepog svrstavanja uz koaliciju “prijatelja promjene nepoćudnih režima širom svijeta”.
Na kraju ove “Božićne priče” o nesposobnosti hrvatske političke elite da raspoznaje boje politike spomenimo opet Božić. Naime, na misu polnoćku u katoličkoj crkvi u Beogradu došli su i predsjednik i premijer Republike Srbije. Vijest za kategoriju udarnih po svim kriterijima profesionalnog novinarstva, onog koje vijest zna najprije prepoznati, a potom je i analizirati. No, ona je u Hrvatskoj registrirana tek usputno. A da bi itko od inače sveprisutnih tzv. političkih analitičara, preko isto tako tzv. istraživačkih novinara, pa do diplomacije i politike, kojima više iz uljudnosti nego zbog ičeg drugog nećemo pridodati pridjev “takozvani”, pokušao analizirati što znači činjenica da su u današnjoj Srbiji predsjednik (a zna se njegova politička biografija) i premijer (čija politička biografija također nije nepoznanica) došli na katoličku božićnu polnoćku, to – čini se – spada u područje znanstvene fantastike ili željenih a neostvarivih snova.
Sudeći po onome što se čuje, zna i vidi, Hrvatska ni u regiji ne prepoznaje političke boje, već propušta sve šanse da zaigra onu ulogu koju objektivno može igrati, koju i jest igrala (ili barem počela igrati) u vrijeme drugoga hrvatskog predsjednika, i koju bi i Evropska unija željela da nastavi igrati. Učinci političkog daltonizma i tu su posve očiti. Zato ostaje tek satiričarima da se izruguju činjenici što vrh države izbjegava čak i okvir koji nudi udruga nevladinih organizacija Igmanska inicijativa da bi ostvario susret s novim predsjednikom Srbije, dok se političkom polusvijetu (i podzemlju) prepušta prepričavanje nepotvrđene storije o tome kako hrvatski premijer izbjegava (čak) i telefonske pozive svojeg kolege iz Beograda.
Ako Hrvatska stvarno želi postati ono što može biti – zbog sebe, zbog regije, ali i zbog svojeg statusa u EU-u – onda je krajnje vrijeme da se nađe lijeka daltonizmu, koji postaje opasna bolest domaće politike, a time i cijele zemlje i svih nas. Ili želimo zaista bolovati?
Izvor: Novosti
