Ne mogu skrivati da mi je sve teže pisati. Sve češće ponavljam teme i citate. Tekst nastojim započeti nekim mirnim uvodom koji će ublažiti bijes koji osjećam, završavam nečijim citatom ili poukom, pa upadam u neku maniru u kojoj se ne osjećam udobno i sigurno.
Da, Drago moj, naš predani urednik nema neugašenu vatru za borbom, idealima silnim i vječitim, pa daje primjer, odustao bih. Sad kad me sram kasniti i prestati, moram dalje.
Ne pišem ni za novac, a ni za slavu, jer mnogima se činim u tekstovima kao zabrinuti fantast koji dira u svetinje. Slaba je to slava.
Sve to se nadoknadi kad petkom pogledam Facebook. Puno dobrih komentara i jedan koji me ispunjava zabrinutošću. Kažu ”može on i bolje, žešće”. Ne mogu. Ne mogu žešće.
Sam sebi izgledam bijesan, nikad zadovoljan. A kako bih i bio kad se izjalove dobre ideje, iskrive ispravni zakoni, a ja samo njurgam, prigovaram i ljutim se.
Kad slušam današnje govore protiv korupcije, nadam se da ćete razumjeti zašto ponekad sve primam srcu i osobno. Dok se o korupciji u Hrvatskoj šutjelo, imao sam zadatak prekinuti tu šutnju.
Puno sam pisao, ozbiljnih tekstova i nekoliko zakonskih prijedloga. Zakon o sukobu napisao sam za jedno popodne i noć, na narudžbu udruge poslodavaca, kasnije doradio uz asistenciju Siniše Petrovića.
Pisao sam u kuhinji, ponekad se smijao, kao kad sam ubacio odredbu o zabrani dužnosnika da nose zlato (vidi Platon!), da ne smiju primati darove ni ulaznice za sportska natjecanja (to je brzo izmijenjeno).
Zapravo nisam nikad mislio da će napisano postati zakon, nisam pazio na nomotehniku.
Onda je, pomalo neočekivano, SDP pobijedio na izborima.
Kurtoazno sam došao čestitati dragom prijatelju koji je postao ministar pravosuđa, lobirajući za donošenje strategije suzbijanja korupcije koja će antikorupciju proglasiti sistematskim grijehom (dao sam tada već objavljen tekst kao autorski rad po naslovom The Evil of Corruption).
Nakon dva tjedna nazvao me ministar i rekao da je zakon u proceduri. Ja sam nešto prtljao da ga treba doraditi, a on je dodao da je nacrt prošao sva ministarstva i da nema primjedbi.
Račan me pozvao da na sjednici vlade branim zakon i onda sam tek shvatio koliki otpori postoje, da je problem interesni a ne tehnički.
U saborskoj proceduri sve je stalo, jedni su tvrdili da je to imitacija američkog sistema, drugi da je plod socijalističkog mentaliteta, treći da je to atak na poduzetnike i privatni život.
Uz Račana nisu bili mnogi članovi njegove koalicije, i procedura se otezala.
Meni je teško pala primjedba jedne glasne zastupnice da nema povjerenja u zakon koji sam ja pisao.
Velika i neočekivana pomoć stigla je od HSP-a (Tadić, Rožić). Oni su predložili svoju varijantu zakona, a ja sam vodio radnu skupinu koja je trebala uskladiti razlike. To je bilo iznimno lako jer su razlike bile nevažne, koncepcija ista.
Trebao sam voditi povjerenstvo, no na sam dan izbora saznao sam da nije uvažen moj prijedlog da jedan od članova bude Tonči Tadić. Podnio sam ostavku i izabrani su drugi. Nije mi bilo žao, ali nisam dobro prihvatio činjenicu da se ne prihvaća pošten čovjek. Politički protivnik nije neprijatelj.
Prvi sastav povjerenstva uopće nije razumio koja je njegova svrha. Kasnije sve do dolaska Dalije Orešković, bilo je sve gore. Ne uz pomoć, već često, protiv vlade, bila je to iznimna institucija koja je dovodila do smjena premijera i ministara, otkrića afera.
Neke stvari ostale su nezamijećene, na primjer, to da dužnosnici ne mogu dobivati dvije plaće. Neke zabrane – darovi, na primjer – uopće se nisu primijetile, jer se zapravo nisu poštivale.
Ono što se vidi jest registar imovine, jedna trivijalna birokratska rutina koja je dala izvrsne efekte jer je pokazala naviku dužnosnika da lažu.
Kako im je uspjelo istovremeno hvaliti se institucijom sprečavanja korupcije, i paralelno i podmuklo, učiniti je sve manje značajnom, ponekad sasvim praznom ljušturom. Institucija je dala efekte bolje od očekivanja. Dok je nisu stisnuli za vrat i utišali.
HDZ je smislio rečenicu ”neka institucije rade svoj posao”. Rečenica je postala besmislena zbog toga što je ponavljaju u svakoj aferi, i služi vlastima za zataškavanje i skretanje pažnje.
A kako bi institucije radile svoj posao kad ih javno osporavate, tražite žalbe, tužbe i trikove, samo da prikrijete istinu. Nije važno ako je netko tražio i primio mito, ali je, kažu vladajući, nedopustivo da podaci cure iz tijela istrage.
Pa oni su ti koji, ne prvi puta, odaju svojim ljudima da ih se prisluškuje, da ih se provjerava. Za njih nisu važne loše vijesti već su krivci glasnici koji ih šire.
Zato se boje medija i javnosti jer se otkrije kad lažu, jer se ne može sve zaboraviti i ljude smatrati sklonima zaboravu njihovih skandala. Toliko ih je da se poneki u mnoštvu i mogu zaboraviti, ali se ne mogu svi oprostiti.
Valjda se grešnici nadaju da se grijeh neće otkriti, i da će dobiti oprost uz par Očenaša. Politički grijeh nije ispovjedna tajna, uvijek se otkrije, teško oprosti.
U političkoj teoriji postoji izraz izgradnja institucija. HDZ je svojim praktičkim političkim djelovanjem iskovao izraz razgradnja institucija.
Koje god reforme se prihvatili, uz gromke najave i obećanja da će sve biti bolje, sve namjere zaborave, institucije povjere nepoštenim i nesposobnim ljudima, pa se onda čude kad one ne daju učinka.
Njih smetaju pravila, pa i onda kada ih sami smisle, jer njihov prirodni okoliš je mutna voda i društvo u kojem je moć isto što i pravda. Primjera ima napretek. I to licemjerno pozivanje na zakon kojeg se iskrivljuje, zaobilazi i ne poštuje, mene vrijeđa i ljuti.
Politika bezvlađa se provodi pod krinkom stabilnosti. Vlada koja je govorila o stabilnosti stalno se tresla na rubu pada, a spašavala se kupnjom glasova. To ne samo da je politički grijeh, jer se sve troši na ostanak vlade, a ništa za promjene.
Ova je vlast majka stotinama skandala i otac sumnje u to jesmo li kao društvo zaslužili bolju vlast.
No sada građani i javnost traže promjene i perspektive. Vlada je simbol prošlosti, vrludanja umjesto smjera, starog umjesto promjene.
Vaše vrijeme je prošlo, pa ću ponoviti riječi Olivera Cromwella kod raspuštanja engleskog parlamenta, 20. travnja 1653. godine:
”Je li kod vas ostala ijedna vrlina? Ima li koji grijeh kojeg ne posjedujete? Imate vjere koliko i moj konj: zlato je vaš Bog, tko od vas nije prodao savjest za mito? Ima li između vas netko tko imalo brine o dobrobiti zajednice?
Vi, prljave prostitutke, niste li ispraznili od vrijednosti ovo sveto mjesto, i pretvorili u Gospodinov hram u jazbinu lopova, po svojim nemoralnim načelima i opakim običajima? Vi ste izrasli u soj nepodnošljivo odvratan za cijelu naciju. Odlazite i zaključajte vrata! Zaboga odlazite!”
Doista, raspuštanje parlamenta je nekad bilo popraćeno žestokim riječima. Danas ne bi trebalo tako.
Dragi moji čitatelji koji me silite na žestok ton, nemojte – zadržimo dostojanstvo. Veselimo se izborima. Eto, kad se razjarim lakše mi je pisati, ali pretjeram.
autograf
Da, Drago moj, naš predani urednik nema neugašenu vatru za borbom, idealima silnim i vječitim, pa daje primjer, odustao bih. Sad kad me sram kasniti i prestati, moram dalje.
Ne pišem ni za novac, a ni za slavu, jer mnogima se činim u tekstovima kao zabrinuti fantast koji dira u svetinje. Slaba je to slava.
Sve to se nadoknadi kad petkom pogledam Facebook. Puno dobrih komentara i jedan koji me ispunjava zabrinutošću. Kažu ”može on i bolje, žešće”. Ne mogu. Ne mogu žešće.
Sam sebi izgledam bijesan, nikad zadovoljan. A kako bih i bio kad se izjalove dobre ideje, iskrive ispravni zakoni, a ja samo njurgam, prigovaram i ljutim se.
Ne pišem ni za novac, a ni za slavu, jer mnogima se činim u tekstovima kao zabrinuti fantast koji dira u svetinje. Slaba je to slava
Kad slušam današnje govore protiv korupcije, nadam se da ćete razumjeti zašto ponekad sve primam srcu i osobno. Dok se o korupciji u Hrvatskoj šutjelo, imao sam zadatak prekinuti tu šutnju.
Puno sam pisao, ozbiljnih tekstova i nekoliko zakonskih prijedloga. Zakon o sukobu napisao sam za jedno popodne i noć, na narudžbu udruge poslodavaca, kasnije doradio uz asistenciju Siniše Petrovića.
Pisao sam u kuhinji, ponekad se smijao, kao kad sam ubacio odredbu o zabrani dužnosnika da nose zlato (vidi Platon!), da ne smiju primati darove ni ulaznice za sportska natjecanja (to je brzo izmijenjeno).
Zapravo nisam nikad mislio da će napisano postati zakon, nisam pazio na nomotehniku.
Onda je, pomalo neočekivano, SDP pobijedio na izborima.
Kurtoazno sam došao čestitati dragom prijatelju koji je postao ministar pravosuđa, lobirajući za donošenje strategije suzbijanja korupcije koja će antikorupciju proglasiti sistematskim grijehom (dao sam tada već objavljen tekst kao autorski rad po naslovom The Evil of Corruption).
Nakon dva tjedna nazvao me ministar i rekao da je zakon u proceduri. Ja sam nešto prtljao da ga treba doraditi, a on je dodao da je nacrt prošao sva ministarstva i da nema primjedbi.
Račan me pozvao da na sjednici vlade branim zakon i onda sam tek shvatio koliki otpori postoje, da je problem interesni a ne tehnički.
U saborskoj proceduri sve je stalo, jedni su tvrdili da je to imitacija američkog sistema, drugi da je plod socijalističkog mentaliteta, treći da je to atak na poduzetnike i privatni život.
Uz Račana nisu bili mnogi članovi njegove koalicije, i procedura se otezala.
Meni je teško pala primjedba jedne glasne zastupnice da nema povjerenja u zakon koji sam ja pisao.
Velika i neočekivana pomoć stigla je od HSP-a (Tadić, Rožić). Oni su predložili svoju varijantu zakona, a ja sam vodio radnu skupinu koja je trebala uskladiti razlike. To je bilo iznimno lako jer su razlike bile nevažne, koncepcija ista.
Trebao sam voditi povjerenstvo, no na sam dan izbora saznao sam da nije uvažen moj prijedlog da jedan od članova bude Tonči Tadić. Podnio sam ostavku i izabrani su drugi. Nije mi bilo žao, ali nisam dobro prihvatio činjenicu da se ne prihvaća pošten čovjek. Politički protivnik nije neprijatelj.
Ne mogu skrivati da mi je sve teže pisati. Sve češće ponavljam teme i citate. Tekst nastojim započeti nekim mirnim uvodom koji će ublažiti bijes koji osjećam, završavam nečijim citatom ili poukom, pa upadam u neku maniru u kojoj se ne osjećam udobno i sigurno
Prvi sastav povjerenstva uopće nije razumio koja je njegova svrha. Kasnije sve do dolaska Dalije Orešković, bilo je sve gore. Ne uz pomoć, već često, protiv vlade, bila je to iznimna institucija koja je dovodila do smjena premijera i ministara, otkrića afera.
Neke stvari ostale su nezamijećene, na primjer, to da dužnosnici ne mogu dobivati dvije plaće. Neke zabrane – darovi, na primjer – uopće se nisu primijetile, jer se zapravo nisu poštivale.
Ono što se vidi jest registar imovine, jedna trivijalna birokratska rutina koja je dala izvrsne efekte jer je pokazala naviku dužnosnika da lažu.
Kako im je uspjelo istovremeno hvaliti se institucijom sprečavanja korupcije, i paralelno i podmuklo, učiniti je sve manje značajnom, ponekad sasvim praznom ljušturom. Institucija je dala efekte bolje od očekivanja. Dok je nisu stisnuli za vrat i utišali.
HDZ je smislio rečenicu ”neka institucije rade svoj posao”. Rečenica je postala besmislena zbog toga što je ponavljaju u svakoj aferi, i služi vlastima za zataškavanje i skretanje pažnje.
A kako bi institucije radile svoj posao kad ih javno osporavate, tražite žalbe, tužbe i trikove, samo da prikrijete istinu. Nije važno ako je netko tražio i primio mito, ali je, kažu vladajući, nedopustivo da podaci cure iz tijela istrage.
Pa oni su ti koji, ne prvi puta, odaju svojim ljudima da ih se prisluškuje, da ih se provjerava. Za njih nisu važne loše vijesti već su krivci glasnici koji ih šire.
Zato se boje medija i javnosti jer se otkrije kad lažu, jer se ne može sve zaboraviti i ljude smatrati sklonima zaboravu njihovih skandala. Toliko ih je da se poneki u mnoštvu i mogu zaboraviti, ali se ne mogu svi oprostiti.
Valjda se grešnici nadaju da se grijeh neće otkriti, i da će dobiti oprost uz par Očenaša. Politički grijeh nije ispovjedna tajna, uvijek se otkrije, teško oprosti.
U političkoj teoriji postoji izraz izgradnja institucija. HDZ je svojim praktičkim političkim djelovanjem iskovao izraz razgradnja institucija.
Koje god reforme se prihvatili, uz gromke najave i obećanja da će sve biti bolje, sve namjere zaborave, institucije povjere nepoštenim i nesposobnim ljudima, pa se onda čude kad one ne daju učinka.
Njih smetaju pravila, pa i onda kada ih sami smisle, jer njihov prirodni okoliš je mutna voda i društvo u kojem je moć isto što i pravda. Primjera ima napretek. I to licemjerno pozivanje na zakon kojeg se iskrivljuje, zaobilazi i ne poštuje, mene vrijeđa i ljuti.
Politika bezvlađa se provodi pod krinkom stabilnosti. Vlada koja je govorila o stabilnosti stalno se tresla na rubu pada, a spašavala se kupnjom glasova. To ne samo da je politički grijeh, jer se sve troši na ostanak vlade, a ništa za promjene.
Sam sebi izgledam bijesan, nikad zadovoljan. A kako bih i bio kad se izjalove dobre ideje, iskrive ispravni zakoni, a ja samo njurgam, prigovaram i ljutim se
Ova je vlast majka stotinama skandala i otac sumnje u to jesmo li kao društvo zaslužili bolju vlast.
No sada građani i javnost traže promjene i perspektive. Vlada je simbol prošlosti, vrludanja umjesto smjera, starog umjesto promjene.
Vaše vrijeme je prošlo, pa ću ponoviti riječi Olivera Cromwella kod raspuštanja engleskog parlamenta, 20. travnja 1653. godine:
”Je li kod vas ostala ijedna vrlina? Ima li koji grijeh kojeg ne posjedujete? Imate vjere koliko i moj konj: zlato je vaš Bog, tko od vas nije prodao savjest za mito? Ima li između vas netko tko imalo brine o dobrobiti zajednice?
Vi, prljave prostitutke, niste li ispraznili od vrijednosti ovo sveto mjesto, i pretvorili u Gospodinov hram u jazbinu lopova, po svojim nemoralnim načelima i opakim običajima? Vi ste izrasli u soj nepodnošljivo odvratan za cijelu naciju. Odlazite i zaključajte vrata! Zaboga odlazite!”
Doista, raspuštanje parlamenta je nekad bilo popraćeno žestokim riječima. Danas ne bi trebalo tako.
Dragi moji čitatelji koji me silite na žestok ton, nemojte – zadržimo dostojanstvo. Veselimo se izborima. Eto, kad se razjarim lakše mi je pisati, ali pretjeram.
autograf
