Demografi upozoravaju da je u Hrvatskoj, prije nekoliko godina, započeo proces zamjene stanovništva. Najkraće rečeno, koliko se stanovnika iseljava iz Hrvatske, toliko ih se u nju useljava.
Hrvatska je država bez politika, bez sjećanja, bez planova, bez povijesti i bez budućnosti. Ona će, zbog porasta svjetskog stanovništva preživjeti kao država, jer ljudi naprosto negdje moraju živjeti, ali će biti zamijenjena nekom drugom Hrvatskom u kojoj će biti neko drugo sjećanje, neke druge politike i neki drugi građani. U ovome ne vidim ništa loše, loše bi bilo da nas nema tko zamijeniti.
Oni koji iz Hrvatske iseljavaju, sjećaju se razloga iseljavanja, a oni su, uglavnom, sjećanja nevrijedni i prijezira vrijedni. To je sjećanje na državu koja ih je izdala, ostavila, osiromašila i ponizila. To je sjećanje na očaj. Takvu državu se rado napušta.
Oni koji u Hrvatsku useljavaju, ovu državu vide kao zemlju koja im nudi bolji život. Istina je i jedno i drugo, zato je budućnost ove države u onima koji dolaze, koji nas smjenjuju i koji, u konačnici, u njoj i prema njoj razvijaju pozitivna sjećanja.
Koliko smo nesposobni za sjećanje i koliko smo zreli da nas drugi zamjene, bit će vidljivo za nekoliko dana kada ekipe političara bezumno i beskrupulozno nahrle prema Vukovaru i Škabrnji.
Oni tamo neće doći kao ljudska bića pogođena patnjom stradalih, nego kao nekrofilni paraziti koji uspostavljaju dominaciju nad ubijenima kako bi i dalje mogli razvijati politike ubijanja, nestanka, dominacije, neprijateljstva i nestanka, našeg nestanka.
Takvi se ne sjećaju drugih jer sjećanje na druge počiva na uvažavanju drugih. Takvi se sjećaju samo sebe, a druge, zbog sebe i vlastite ugode, instrumentaliziraju, neovisno jesu li ti drugi živi ili mrtvi. Njihove politike su, najkraće, politike ubijanja drugih. To što će ponekad druge ubijati ratom, a ponekad politikama nestanka i iživljavanja u miru, mala je razlika.
Vijest o zamjeni takvih politika je, dakle, utješna, ohrabrujuća i duboko humana – svi koji dolaze bolji su od nas, svi koji odlaze bolji su od nas. Najgori od najgorih smo mi koji stojimo i promatramo one koji nam oduzimaju život i sjećanje. Ostali smo bez vlastitog sjećanja. Zato ne postojimo kao ljudi jer ljudi bez sjećanja nisu ljudi, zato nismo.
Da postojimo kao ljudi, Vukovar i Škabrnja ne bi bila mjesta koja izazivaju asocijaciju na prividni dualizam između Plenkovića i Milanovića i na to tko će od njih kamo otići jer obojica ne mogu biti na istom mjestu, u istom gradu, u istom sjećanju. Oni ne mogu biti na istom mjestu jer mjesta doživljavaju kao nešto njihovo.
Plenković će ove godine dobiti Vukovar, a Milanović Škabrnju, dogodine bi Plenković mogao dobiti Škabrnju, a Milanović Vukovar jer je trajni dualizam, kako sam to istaknuo, samo prividan.
Žrtve Vukovara i Škabrnje su u ovoj nekrofilnoj, nehumanoj i do krajnjih granica potpuno ogavnoj optici nebitne, njima je namijenjeno ne-mjesto i nestanak u kojem jesu zbog politika i političara koji su se borili da tuđa mjesta budu upravo i jedino njihova mjesta.
Nekrofilne politike su ogavne. Ogavna nekrofilna srpska politika je te 1991. godine ubijala kako bi Vukovar i Škabrnja postali njihovo mjesto.
Ogavne nekrofilne hrvatske politike Vukovar i Škabrnju promatraju kao mjesta njihovog ritualnog pohoda i beskrupuloznog nadmetanja. Zato nisu u stanju suosjećati s patnjom stradalih, jer da su to bili u stanju, Hrvatska bi bila država izgrađenih institucija, počinitelji zločina u Vukovaru i Škabrnji bi bili otkriveni i kažnjeni, baš kao što bi bili kažnjeni i počinitelji zločina u Gruborima.
Ono što se dogodilo u Vukovaru i Škabrnji nije strašno zbog Vukovara i Škabrnje, nego zbog zločinačkog djelovanja i patnje stradalnika. Ono što se dogodilo u Gruborima, nije strašno zbog Grubora nego zbog zločinačkog djelovanja i patnje stradalnika.
Država koja je mogla kazniti zločince, a to ne želi, nije država pijeteta prema stradalnicima. Ova država je nesretno mjesto patnje i bestijalnog iživljavanja nad mrtvima i živima.
U petak ćemo slušati i gledati političare, pristat ćemo uz naše političare, osudit ćemo njihove, iako je riječ o istim nekrofilima kronično nesposobnima za sućut i istinski pijetet.
Teolog Johan Baptist Metz pitao se o tome kako opravdati Boga u svijetu čije je temeljno obilježje povijest trpljenja. On ide korak dalje i Boga dovodi pred sudište istinskih povijesnih autoriteta, a to su oni autoriteti koji u ovakvoj povijesti trpe.
Autoriteti u Vukovaru i Škabrnji, ali, podsjećam, i u Gruborima, su svi ubijeni, ranjeni, silovani, poniženi i potjerani, pred njima se ova država treba opravdati, a ne pred Plenkovićem, Milanovićem ili Banožićem.
Nekrofilni političari zaboravljaju patnju i patnike, oni ih istiskuju iz povijesti, njima odgovara povijest umnažanja i rasta patnje, njihova povijest je povijest zaborava patnje i stradanja, jer ta povijest obvezuje da se pred njom opravdaju. Ako nam stradalnici i patnici nisu autoriteti pred kojima se trebamo opravdati kao ljudi, onda ne živimo u ljudskom svijetu. Čovjek ne zaboravlja patnju, ona obvezuje na djelovanje.
Kad sam već spomenuo Metza, u njegovim djelima pronalazimo promišljanja o tjeskobi, odnosno o pozivu da budemo istinski tjeskobni u ovakvom svijetu.
Mnogi od nas su neiskreno tjeskobni, odnosno, mnogi od nas će, zbog zabrinutosti za ono što nam se može dogoditi, pristati da netko nad nama uspostavi vlast. Takva tjeskoba je, navodi Metz, izvor neslobode i neiskrenosti, osobne i povijesne.
Gotovo smo se navikli da, primjerice, rektori sveučilišta, zbog zabrinutosti za vlastiti položaj, iskazuju servilnost prema političarima. Istu neiskrenu tjeskobu dijele državni odvjetnici i suci. Zbog toga su neslobodni i zbog toga sudjeluju u formiranju svijeta povijesti neslobode.
Za razliku od ove tjeskobe, iskrena tjeskoba nas potiče na djelovanje, to je tjeskoba koja nastaje iz same pomisli da nam netko može uzeti slobodu i nad nama uspostaviti vlast.
Nama, zapravo, kronično nedostaje istinske tjeskobe. Da je ima više, u petak bismo kleknuli pred žrtvama Vukovara i Škabrnje, ne bi nas bilo briga gdje je Milanović a gdje Plenković, potom bismo ustali kao opunomoćenici autoriteta iz Vukovara i Škabrnje čije živote su zaustavile bezumne nekrofilne politike i nad čijom smrću se bezočno iživljavaju neke, vrlo slične nekrofilne politike zaborava njihove patnje, te bismo, napokon, izgradili državu vrijednu života i vrijednu sjećanja.
