Živi se u poretku reklamokaracije i ultimativne merkantilizacije, dominacije nacionalnog kiča, ozakonjenog izrabljivanja i hijerhijalizacije društva; mozgove podvlašćenih oblači se u uniforme, ratne pokliče režiraju izrabljivači i diskriminatori drugih. Bio bi dobar početak za slobodarski preokret sve to doživjeti i smatrati kao vrijedostima koje ne vrijede „više od traga uzice na vratu psa“, ali koja podsjeća da se uzica više nikada ne smije vratiti.
Kako ćeš od crvenog napraviti bijelu točku na crnome?
Crncu uguraš crvenu rotkvicu u guzicu i odgrizeš je.
(Vitomil Zupan – Levitan)
Toliko citirana misao da svijet želi biti prevaren, najmasovniju i najspektakularniju potvrdu dobiva za vrijeme izbora. Izbori su proces čiji je ishod ovjerena potvrda o ponovnom produžavanju starateljstva nad građanima. Iluzija o tome da sami biraju onoga tko će u njihovo ime odlučivati o njima, o tome da samostalno biraju nadmetalačke političke stranke koje će nakon pobjede u izbornoj utrci izražavati „opću volju i interes“ – naziva se najvišim oblikom građanske slobode. Izbori su jedan od sakramenata sekularne religije, poznatije pod imenom „politika“, čiji su svećenici akumulatori političke moći, a biračka pastva, omeđena granicama mediokritetstva, zarobljene svijesti, masa koja prisustvuje misnim slavljima. Birači sami sebi izdaju potvrdu da će biti pod starateljstvom političara.
Sintagma „izborna utrka“ svoje korijenje ima u sportu. U tom smislu podsjećamo na deset engleskih sportskih pravila:
1. Sportaš se ne razmeće
2. Sportaš ne odustaje
3. Sportaš ne traži izgovor za neuspjeh
4. Sportaš zna mirno izgubiti
5. Sportaš zna mirno pobijediti
6. Sportaš igra fair
7. Sportaš igra kako najbolje zna
8. Sportaš uživa u privlačnosti rizika
9. Sportaš u dvojebenim situacijama daje prednost protivniku
10. Sportaš više cijeni igru nego rezultat.
Da bi se proniknulo u bit „izborne utrke“, navedena sportska pravila, treba izokrenuti u potpuno suprotna, tako da bi za političara/staratelja glasila:
1.Kandidat za staratelja birača se razmeće
2. Staratelj odustaje -
10. Kandidat za staratelja birača više cijeni rezultat nego igru.
Ljudi govore laži, govore o istini, vodama, hrani, planinama, protivnicima, saveznicima, o ratu, pobjedi, ćirilici, prošlosti, cijenama, nekretninama, štrajkovima, gradonačelnicima, o korupciji, o generalima, o invalidima... i zamišljaju da posjeduju samovlasnu svijet, da su barem u svojoj svijesti gospodari. Ne osjećaju, ne razumiju, ne prihvaćaju da je njihova svijest industrijski oblikovana, da je black out između njih i stvarne stvarnosti. Istina se relativizira i preoblikuje uz pomoć sustava obrazovanja, medija i propagande, vrši se neprekidno ideološko-interesno apsolutiziranje povijesti (povijest je počela jučer!), a nakon znanstvenosti ideologije servira im se i ideologičnost znanosti. A intelektualci za groš najveći su pomagači industrijalizacije svijesti, pomagači cemetiranja vlasti nad ljudima ma tko je imao. Camus piše: između vrlo općenitog straha od rata koji svi pripremaju i posve posebnog straha od ubilačkih ideologija, mi zapravo živimo u teroru. Živimo u teroru, jer uvjeravanje više nije moguće, jer je čovjek potpuno prepušten povijesti i jer se više ne može obratiti onom dijelu sebe sama, podjednako istinitom kao što je i povijesni dio, a koji pronalazi pred ljepotom svijeta i ljudskih lica; jer živimo u svijetu apstrakcije, svijetu ureda i strojeva, apsolutnih ideja i mesijanizma bez nijansa.
Kandidati za staratelje i staratelji citiraju Bolivara koji je rekao da je raditi za narod isto što i orati more. Ti likovi koji prodaju narkomansku ovisnost o kolektivnim vrednotama, proizvodeći amorfnu masu zvanu „narod“, lomeći kičmu slobodi, samostalnosti i otporu pojedinaca na putu prema vlastitom dostojanstvu, ti iluzionisti, prevaranti s batinom u ruci za one koji bi se tijekom seanse probudili, kupuju atribute dobrote, poštenja, virilnosti i vitalnosti kojima žele impresionirati domaćice i delta mužjake - zaslužuju prezir i podsmjeh kao odgovore ravnoteže kojom bi se dokinulo ponižavajuće strateljstvo temeljeno na eksploataciji zajedničkog bogatstva. Ako oni misle da je masa pokusni kunić za njihov politički cinizam i moralni nihilizam, odgovor mora biti buka i bijes nezadovoljnika takvim scenarijem.
Živi se u poretku reklamokaracije i ultimativne merkantilizacije, dominacije nacionalnog kiča, ozakonjenog izrabljivanja i hijerhijalizacije društva; mozgove podvlašćenih oblači se u uniforme, ratne pokliče režiraju izrabljivači i diskriminatori drugih. Bio bi dobar početak za slobodarski preokret sve to doživjeti i smatrati kao vrijedostima koje ne vrijede „više od traga uzice na vratu psa“, ali koja podsjeća da se uzica više nikada ne smije vratiti. Uz napomenu, da treba biti oprezan, jer se engleskih sportskih pravila ne pridržavaju ni sportaši.
