Nema te diktature niti demokratske zemlje koja oponente nije slala u - ludnicu. Od srpskih kraljeva, talijanskih fašista i njemačkih nacista preko američkih demokrata do sovjetskih komunista, uključujući i sve one između. Premda takva praksa često nije sistematska i dugotrajna - političkog protivnika poslati u ludnicu nerijetko je efikasnije rješenje od progona ili ubojstava. Masovnih zatvaranja u ludnice više nema, no moćni, bilo ekonomski ili politički, od opasnih ideja još uvijek se štite koristeći diskutabilne kvalifikacije. Najutjecajniji izvori u psihologiji ostavljaju pak dovoljno prostora da se i danas gotovo svakoga proglasi ludim i pošalje na lječenje ukoliko je to nekome u interesu.
Nema te diktature niti demokratske zemlje koja oponente nije slala u - ludnicu. Od srpskih kraljeva, talijanskih fašista i njemačkih nacista preko američkih demokrata do sovjetskih komunista, uključujući i sve one između. Premda takva praksa često nije sistematska i dugotrajna - političkog protivnika poslati u ludnicu nerijetko je efikasnije rješenje od progona ili ubojstava.
"Protivnika svesti na luđaka znači predstaviti njegove ideje delirijem, ismijati ga pred drugima i uništiti mu kredibilitet u potpunosti", tumači Matteo Petracci u svojoj knjizi "Dučeovi luđaci" gdje istražuje ulogu psihijatrije u političkoj represiji fašističke Italije.
Jedan od začetnika ove teorije bio je talijanski kriminalist, Cesare Lombroso. U svoje doba iznimno cijenjeni liječnik Lomborso je tvrdio da se kriminalac rađa te kako je jedini lijek za rođenog kriminalca klinički tretman. Od svih Lambrosovih teorija do današnjih su se dana održala samo opažanja o tome kako je (političkim) protivnicima lakše manipulirati ako ih proglasimo ludima nego ako ih mučimo po zatvorima. Ostatak doktorovih tvrdnji završio je u slijepom crijevu pseudoznanosti koju danas znamo kao fiziognomika. To, a ni činjenica da je Lombroso Židov, talijanskim fašistima nije smetalo da svoje političke protivnike makne s ulica i njima popuni stotine ludnica. Prema Petraccijevoj knjizi, čak je 45 tisuća antifašista za Mussolinijeva režima završilo na psijihatrijskom liječenju.
U međuvremenu, Američko udruženje psihijatara lani je izdalo novi priručnik za mentalne poremećaje. Među pacijentima su primijetili "organised stalking disorder", odnosno poremećaj organiziranog praćenja. Riječ je o poremećaju raspoloženja uslijed kojega osoba osjeća da ga prati država ili poslodavac. U društvu koje uz sve veće nominalne slobode nadgleda sve više službi, od državnih do korporacijskih, ovakav poremećaj možda i nije posve neprirodna reakcija.
"Protivnika svesti na luđaka znači predstaviti njegove ideje delirijem, ismijati ga pred drugima i uništiti mu kredibilitet u potpunosti" (Foto: Gary Cycles/Flickr.com)
Osim paranoje praćenja, krovna udruga američkih psihijatara naišla je na još jedan zanimljiv poremećaj kojeg zovu "Oppositional defiant disorder", pojednostavljeno "poremećaj neposlušnosti". Prema psihijatrijskoj bibliji za dijagnosticiranje mentalnih problema, ovo je poremećaj kod djece koja pokazuju iznimnu neposlušnost uključujući drsko odgovaranje roditeljima, odnosno autoritetu, ne poštivanje pravila, provociranje... Iako se radi o poremećaju koji se dijagnosticira tek kada traje dulje od šest mjeseci, teško je ne primijetiti da gotovo svaki pubertetlija pati od ovakvog poremećaja.
Premda na granici bizarnosti, ova dva izdvojena slučaja ne mogu biti argument kako bi se itko okrivio za trpanje naroda u ludnice. Prije svega to je dijagnoza društvu u kojem živimo. Društva u kojem, premda ne postoji sistematsko trpanje političkih protivnika u "ludare", postoje pojedinačni slučajevi na koje nismo imuni.
Samo je u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina zabilježeno više slučajeva nezakonitog ponašanja u psihijatrijskim ustanovama. Izvješće Vijeća Europe iz 2007. godine upozoravalo je na to, a samo godinu dana kasnije SDP se žalio na rad tadašnje HDZ-ove Vlade u slučaju prisilne hospitalizacije Mirjane Pukanić. No, da ni trenutna Vlada nije imuna na slične afere govori nam i prošlogodišnji slučaj Marka Franciškovića. Premda je ovaj javno prijetio Ranku Ostojiću, da bi mu potom policija uistinu pronašla oružje u kući zbog čega je na kraju proveo devet mjeseci hospitaliziran na lijekovima. Činjenica je ipak da je sa psihijatrije pušten ovog proljeća uz dijagnozu da nije bolovao od nikakve psihičke bolesti.
"Uništiti ću ti obitelj i narediti premetačinu stana, a tebe zatvoriti i proglasiti ludim kako bi vidio koliko sam moćan“, pred svjedocima je govorio sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, Marko Benčić, prijeteći zaposleniku Suda na kojem i sâm radi. Dodajmo kako je riječ upravo o sucu koji je i Franciškovića, vidjeli smo neosnovano, poslao u Popovaču. Isti je sudac još 2008. godine na psihijatrijsko vještačenje htio poslati i Tončija Majića, javnosti poznatog po zauzimanju za žrtve zločina u Lori tijekom '90-ih.
Vremena talijanskog fašizma koji je kroz tamošnje mentalne ustanove proveo, kako navodi Matteo Petracci, gotovo 45 tisuća antifašista ne bi li ih u očima javnosti sveo na marginalnu skupinu danas su srećom prošlost. Masovnih zatvaranja u ludnice više nema, no moćni, bilo ekonomski ili politički, od opasnih ideja još uvijek se štite koristeći diskutabilne kvalifikacije. Najutjecajniji izvori u psihologiji, poput Priručnika za mentalne poremećaje, ostavljaju dovoljno prostora da se i danas gotovo svakoga proglasi ludim i pošalje na liječenje ukoliko je to nekome u interesu.
lupiga
