Politika kao ruganje

Hrvatska ne može odgovarati za ustaške zločine, jer nije pravna sljednica Nezavisne države Hrvatske (NDH), nego Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), nedvosmisleno su u ponedjeljak poručili iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP), u prvoj reakciji na skupnu tužbu kojom potomci žrtava NDH pred američkim sudom od Hrvatske traže 3,5 milijarde dolara odštete zbog zločina ustaškog režima. I ne bi s tim odgovorom bilo baš nikakvoga problema, da nije neiskren do točke u kojoj politika degradira do ruganja vlastitim građanima: kada zemlji zbog ustaških zločina priprijeti sudsko oduzimanje petine proračuna, Vlada se odjednom sjeti da ni partizani nisu tako loši; ali u svim drugim slučajevima, ista će ta vlada učiniti sve da osloboditelje Hrvatske u Drugome svjetskom ratu ponizi, prešuti i krivotvori, dopuštajući istodobno da revizionizam i ustaštvo poput poplave potapaju društvo. Ne, nije to politika – to je institucionalizirani cinizam, za društvenu atmosferu štetan ništa manje od crnokošuljaša koji siju strah po trgovima.

Proteklih pet godina, posve je jasno, razdoblje je nezapamćenoga povijesnog revizionizma i rehabilitacije ustaštva kakvo od najtežih ratnih godina nismo vidjeli. Val ekstremne šovinističke desnice koji se upravo valja – od negiranja ustaških zločina do sve masovnijih crnokošuljaških marševa – dokida pokriće koje su sljedbenici ustaša, poput nekih postrojba HOS-a, možda i mogli imati sudjelujući u neravnopravnome i neizvjesnom obrambenom ratu 1991. godine. No umjesto da država i društvo te ideološke ekscese – ako su bili ekscesi – kontekstualiziraju i konfiniraju kao neprihvatljive, ali shvatljive i kratkotrajne ekstreme u situaciji esktremne opasnosti, danas, četvrt stoljeća kasnije, crnokošuljaši iz 1941. i 1991, te njihovi današnji nasljednici i zagovornici, sve se agresivnije nameću kao kriterij patriotizma, proglašavajući istinske patriote – Titove partizane – zločincima i izdajnicima. A sve je to moguće zato što im dopuštaju, čak ih i potiču – predsjednica Republike i vlada, i ova sadašnja i ona prethodna, Oreškovićeva.

I kako sve to samo brzo napreduje! Tko je još donedavno mogao i zamisliti da će u Jasenovcu, na zgradi dječjeg vrtića, koju su ustaše 1941, na početku okupacije, otele srpskome industrijalcu da u nju smjeste zapovjedništvo jasenovačkoga logora, stajati mramorna ploča s ustaškim pozdravom? I tko je – još mnogo gore – donedavno mogao i zamisliti da će predsjednica države, 28. članice Europske unije, isti taj ustaški pozdrav nazvati »legalnim logom koji nikad dosad nije doveden u pitanje«?! A baš je to, u intervjuu RTL-u 8. ožujka, izjavila Kolinda Grabar-Kitarović.

Tko je donedavno mogao i zamisliti da će u Hrvatskoj, u kojoj je antisemitizam u svojim bestijalnim, smrtonosnim formama divljao samo za te četiri tragične godine nacističko-ustaške okupacije, židovska zajednica bojkotirati službenu državnu komemoraciju u Spomen-području Jasenovac, te da će joj se u tome pridružiti i Srbi? I tko je – još mnogo gore – još donedavno mogao i pretpostaviti da će se taj bojkot, taj izraz dubokoga nepovjerenja najsenzibilnijih manjina u vlastitu državu, s toliko bešćutne ravnodušnosti ponoviti, evo, već treći put? Tko bi još donedavno i pomislio da nitko, ama baš nitko, u vlasti neće ni prstom mrdnuti da preispita vlastito ponašanje, ne bi li se bar potrudio razumjeti kako se Židovi i Srbi u Hrvatskoj osjećaju, kad se dopušta relativizacija i veličanje ustaštva? A onda – još gore – nepunu godinu kasnije, hrvatski Židovi bojkotiraju i državno obilježavanje Dana sjećanja na holokaust, 27. siječnja ove godine. A onda – da li kao odgovor Židovima? – točno mjesec kasnije, u središtu Zagreba postroji se sto ustaša, pozdravljaju »Za dom spremni«, i urlaju koga treba protjerati iz Hrvatske. I sve to, ovu kontinuiranu rijeku mržnje, predsjednica Republike nazvat će »pojedinačnim incidentima kojima ne treba pridavati pozornost«, dok će se Vlada, osnivajući nekakvo povjerenstvo, ponosno hvastati kako je »osudila sramotno postrojavanje stranačke vojske«. Osudila?! Ali što, zaboga, znači da je Vlada »osudila« tako očigledno prijeteći i protuzakonit skup? Ta Vladina »osuda«; ta bešćutnost predsjednice, bila namjerna ili ne; ta ravnodušnost zajednice prema alarmantnim porukama što ih židovska i srpska zajednica šalju, evo, već treći put u godinu dana, bojkotirajući najozbiljniju komemoraciju što je jedna zemlja uopće može imati, svjedoče, nažalost, da nismo ni svjesni do koje je mjere hrvatsko društvo oboljelo. I zato, u ovakvim okolnostima, odgovor Stierova ministarstva na tužbu ustaških žrtava – da Hrvatska nije sljednica NDH, nego ZAVNOH-a – premda istinit, može zvučati samo kao ruganje istini, povijesti i, što je najgore – vlastitim građanima.

novilist