„HDZ je zainteresiran da se do krajnjeg roka, travnja 2026., popune tri mjesta u Ustavnom sudu RH, i to će biti vezana imenovanja: ići ćemo u proces izbora predsjednika/ce Vrhovnog suda RH samo budemo li birali ustavne suce po načelu da ih dvoje bira parlamentarna većina (HDZ-ova, op. a.), a jednog oporba“, ultimativno je objavio domaćoj javnosti šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković nakon sastanka stranačkog vrha te izazvao pravu buru u stručnoj i široj društvenoj sredini. „U protivnom, nema ništa od izbora.“ Pravda se – doduše ne prvi put – opet našla na trgovačkoj tezgi neodgovornih političara, koji misle jedno, govore drugo, a čine treće. Ne mareći za razmjere štete kršenjem Ustava RH i zakona.
Nema veze, je li, što glava pravosudnog sustava u zemlji, tzv. treći stup vlasti (uz zakonodavnu i izvršnu) već 10 mjeseci nema predsjednika, a Ustavni sud RH, koji nije dio pravosudnog sustava, radi u nepotpunom sastavu, gdje po 50-postotni politički upliv dviju najvećih stranaka, HDZ-a i SDP-a, izvrgava ruglu ionako umjetnu i licemjernu tzv. demokraciju. Koja preživljava na aparatima, je li, upogonjenim upražnjavanjem volje političke sljedbe mandatnoga polit-ideološkog tzv. alfa mužjaka. Sada je to, trećemandatno, Andrej Plenković, prepoznatljiv po golemom egu bez pokrića i arogantnoj lujevskoj praksi tipa „država, to sam ja“ (L’état, c’est moi!), formuliranoj svojedobno novinaru Mislavu Bagi: „Mogu što hoću, itekako mogu…“ I ćup može na vodu, tvrdi mudar pûk, dok se ne razbije.
„Svjedočimo nastavku okupacije države od strane jedne političke partije“, kazala je saborska zastupnica Dalija Orešković novinarki Nataši Božić u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska o Plenkovićevu „vezanom“ izboru predsjednika/ce Vrhovnog suda RH i troje ustavnih sudaca (dva bliska vlasti, jedan oporbi). „Govorimo li o društvenim i političkim podjelama, u 2026. godini će se očito ta linija razgraničenja povući između onih koji žele partijski zarobljenu državu i onih koji se bore protiv tog modela i sustava. Plenkovićev ultimatum je potkopavanje demokratskih temelja države. Diktatura jednog čovjeka koji bez zadrške kaže da želi zadržati kontrolu nad Ustavnim sudom RH ispada iz konteksta suradnje, dijaloga i kompromisa političkih grupacija.
Hrvatska v.d. država
Tako nešto je ispalo ranije i prigodom izbora aktualnih desetero ustavnih sudaca. Plenkovićev ultimatum je poraz nad porazima. On želi zarobljeni Ustavni sud kao što želi zarobljene sve druge državne funkcije i grane vlasti. Na takav ultimatum je jedini ispravan odgovor – odbiti ponudu.“
CRO premijeru i nije osobito stalo hoće li oponenti u pravosuđu i politici odbiti njegov ultimatum, jer je sasvim zadovoljan time kako Hrvatska, je li, funkcionira kao – v.d. država. On je prezauzet samozvanim/jalovim soliranjima po sastancima tzv. koalicije voljnih, uzajamnim tv-grljenjem s ukrajinskim ratnim gubitnicima iz Kijeva, Bruxellesa i Londona te neki dan novim odbijanjem od usta hrvatskim obiteljima radi navrat-nanos slanja „vladina“ 15. (!?) paketa pomoći glavnom krivcu za rat u Ukrajini, intimusu Volodimiru Oleksandroviču Zelenskom.
Nema veze, je li, što već šest godina hrvatska veleposlanstva i konzulati rade u leru!? Nema urednih diplomatskih zamjena jer se premijer inati šefu države, a ovaj ustraje na svojim diplomatskim adutima. Svijet se pak smijulji v.d. državi, koju čak u najvažnijim državama zastupaju kojekakvi otpravnici poslova i diplomati niskog ranga, što slušaju upute s HDZ-ova Zrinjevca. Ustavni sud RH radi bez troje sudaca, Vrhovni sud bez glave pravosudnog sustava, Državni inspektorat bez ravnatelja (HDZ-ov je Andrija Mikulić iza rešetaka, sic transit) etc. Premijer tvrdi kako državne institucije uredno funkcioniraju i bez neophodnih izbora ljudi na najviše dužnosti, a oponenti kako to nije istina: „Kako bi izgledalo da Hrvatsku 10 mjeseci vodi tehnička vlada!?“
Stručnost, sposobnost, moralni integritet i meritornost – umjesto političke podobnosti/poniznosti i „domoljubne osviještenosti“ – u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj nisu na djelu od njezina osnutka. Pardon, možda je iznimka samo kratko ratno razdoblje tzv. vlade nacionalnog jedinstva, kada je bilo pitanje „istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović), pa je, je li, pitanje golog opstanka naroda i projekta slobodne Hrvatske nakratko izbacilo iz vidokruga sve polit-ideološke i ine podjele/razlike. Jest da je i tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, osim zasluga, imao debela političkog/upravljačkog putra na glavi, jalovih pokušaja i pogrešaka, ali je utemeljitelj HDZ-a imao suverenistički državnički osjećaj, koji su njegovi nasljednici iz ZNA SE opcije i oporbe gurnuli pod tepih.
„HDZ ne želi izgubiti svoju policu osiguranja (prevlast u Ustavnom sudu RH, op. a.), koja štiti sav njegov lopovluk“, ističe Dalija Orešković. „Čak i kada imamo pravomoćne presude, Ustavni sud ih poništava, kao u slučaju presude (za kriminal i korupciju, op. a.) bivšem premijeru Ivi Sanaderu. U tim okolnostima ćemo imati prijelazno razdoblje za Vrhovni sud dulje no što smo mislili, a država nam dugo ne funkcionira normalno. Jasno je zašto HDZ želi tu policu osiguranja, a građani neka se zapitaju treba li biti tako. Između pat pozicije ‘pet-pet’ u Ustavnom sudu RH i one u kojoj HDZ ima apsolutnu većinu, biram pat poziciju.“
Velik broj uglednih sudaca, strukovne organizacije i političari raznih, je li, polit-ideoloških predestinacija uhvatili su se prepirati glede&unatoč vrlo bjelodane činjenice, koju je Stari Fric ostihotvorio davnih dana, naime da „ni med cvetjem ni pravice“. Plenković i stranački trbuhozborci se čude oponentima, osobito SDP-ovu šefu Siniši Hajdašu-Dončiću: „Pa, SDP je 2017. godine uvjetovao izbor troje sudaca Ustavnog suda RH izborom saborskog istražnog povjerenstva za Agrokor! Pametnom dosta!“
Tada to nije bilo „retoričko poniženje pravosuđa u cjelini“, kako Orešković i istomišljenici kvalificiraju Plenkovićev ultimatum tipa uzmi ili ostavi, ali sada jest, „jer se pravosuđe tretira kao plijen političkih prepucavanja. Vulgarno, ali na to smo se sveli“. Hrvatska kao v.d. država ima problem sa svojim premijerom, ali on očito nema s takvom državom u kojoj v.d.-i (tzv. vršitelji dužnosti) u nizu važnih državnih institucija zamjenjuju čelne osobe, čak dužnosnike. Kojima je najčešće jedina „kvalifikacija“ valjana stranačka iskaznica, stečena poslušnošću, poniznošću i skakanjem na svaki aport „autoriteta iz naše središnjice“. U OSRH je to netko jezično „domoljuban“ prozvao – uspravnicom. Sic transit.
„Vidimo da sustav funkcionira (zašto ne bi kad marljivi činovnici, koji ne podliježu izborima: razni savjetnici, tajnici, voditelji odjela, referenti injsl. iskusni birokrati odrađuju operativu, ne politički instalirani šefovi što se kite njihovim učincima, čitaju napisane izvještaje, analize, prijedloge, op. a.), no je li to rješenje?“ – retorički pita zastupnica Orešković. „Dok je takvo stanje, nema tko kontrolirati ono što im je u domeni, ali premijer i HDZ žele upravo to. Nemamo ljude koji će se na dužnostima istaknuti principijelnim radom. Počela bih od Branka Bačića i njegove uloge u neodgovornom vođenju državnih nekretnina, uvođenju paketa zakona koji će omogućiti novu pljačku privatnog prostora i imovine građana… Glavni bi se državni odvjetnik Ivan Turudić trebao brinuti o svim tim i takvim postupcima, ne samo Bačićevim već i onima što se tiču korupcije, torbarenja i raznih pogodovanja. A on to ne radi. Kaznene prijave se odbacuju, i nikoga nije sramota.“
Hrvatska kao v.d. država ide dalje istim trokirajućim tempom, pa „ne mora biti zabrinjavajuće“ (!?) što njezinom zbíljom, uzdignuta nosa među oblake, je li, paradira politika u sudačkoj togi. Tzv. treći stup vlasti, koji ima jamčiti istinske demokratske vrijednosti na istini i pravdi, stakleni je, krhki stup oktroirane političke volje koji u svim istraživanjima javnog mišljenja pobire ponajveće – nepovjerenje. Ne slučajno. Ali ni za takav status nikoga odgovornog nije briga.
Kao što mirotvoran, čovjekoljubiv svijet – intimno zgrožen i pomalo u nevjerici – upravo nazoči imperijalno-predatorskom nasilju moćnika nad međunarodnim pravom i temeljnim normama Povelje UN-a na kojima počivaju uljuđen svjetski poredak i demokracija, hrvatska javnost sada nazoči polit-pravosudnom cirkusu u kojem se Ustav RH i zakone drži malne neobaveznim – klaunovima. Predstava može i bez njih!?
Diplomati na čekanju
„Ne može se upakirati taj paket sudaca Ustavnog i Vrhovnog suda“, reagirao je predsjednik RH Zoran Milanović. „Ja sam nadležan za predlaganje kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Na HDZ-u i Plenkoviću je odlučiti hoće li ili neće. Ovo otezanje već nije dobro jer je bačena mrlja na osobu koja je potpuno čista. Pokušava je se dovesti u vezu s nekim špijunskim pričama. To je nisko. I prethodnu kandidatkinju su blatili. Iz zadnjih Plenkovićevih riječi ispada: tko god omogući da on dobije dva ustavna suca – on će pustiti bilo kojeg kandidata. Sad, koliko je to vjerodostojno?
S druge strane, imamo 90 mjesta u diplomaciji za popuniti. E, tu vrijedi pravilo – svakog ćemo divanit do sabaha sa šejtanom. To je nemoguće. A oko ustavnih sudaca bi se dogovorio sjekirom – meni sve, vama ništa. Za razliku od sudstva koje je neovisno i mora biti strogo posvećeno zakonu i pravdi, ustavni suci su u velikoj mjeri, nažalost, politički ljudi. Vlastima uopće nije svejedno tko će biti na tim mjestima i kako će se te dužnosti popunjavati. I to Plenkovića očito brine, ali ja mu nisam adresa za to.“ Milanović tvrdi kako glede&unatoč izbora ustavnih sudaca „neće zapomagati da ga se ne miješa“ s izborom predsjednika/ce Vrhovnog suda, jer je „ta voda već kontaminirana i tu povratka nema“.
Budući da se hrvatska politika ne želi iz sudačke toge preodjenuti u civilnu odoru, kako to Ustav RH i zakoni strogo nalažu, božica Pravda može komotno skinuti onaj povez preko očiju te odložiti kantar i ionako već odavna tupi mač. Zašto i ubuduće glumatati? Škiljiti ispod poveza, varati nebaždarenim kantarom i loše udarati mačem…
